I dok najavljena prodaja zagrebačkih nekretnina u kojima su desetljećima radile robne kuće Nama govori o još jednoj domaćoj žilavoj žrtvi tranzicije, riječka stara Nama na Korzu, kao Nama odavno propala, konačno je dobila zakupca tog lijepog prostora na glavnoj riječkoj šetnici. Raduje da se tamo neće naseliti neki novi/stari kralj Korza s još jednim suvišnim lounge barom u podzakupu, već da će to biti prostor kulture, točnije knjige. Pritom čestitam VBZ-u, koji je bio jedini ponuditelj i koji neće imati nikakve veze sa suštinom ovog teksta.
Naime poslovna politika VBZ-a takva je da je iz nekog razloga ova zagrebačka tvrtka izabrala i Rijeku kao mjesto svoje afirmacije. Godinama je ulagala u svoj riječki knjižni sajam, ali i u knjižare, pa će ih tako samo na Korzu imati dvije kad se otvori nova u Nami. Naravno da nije to samo emocija, očito je staroga Boška Zatezala sin, kojemu nisu mnogi predviđali uspjeh nakon smrti oca, konsolidirao firmu u eri preslagivanja odnosa na tržištu knjiga koje je preslagivanje pokazalo da veliki megalomanski projekti (Profil, Algoritam) nemaju budućnost na malom tržištu kakvo je naše. Mogao se Mladen okrenuti puno lukrativnijim poslovima no što su oni s knjigama, poput, recimo, nekretninskih, za što je imao i razloga i mogućnosti, ali nije, on je zategnuo VBZ u svojem core businessu i eto ga, izlicitirao je prostor koji nitko nije htio više godina.
A sad onaj nastavak teksta, s kojim Mladen i VBZ, kojima želim sve najbolje u stvaranju novog prostora kulture na Korzu, nema veze.
Priča o staroj riječkoj Nami priča je, naime, o jalovosti riječke likovne scene, i to jednako institucionalne kao i izvaninstitucionalne. Kako sad likovne scene, pitate se, pa možda ovo nekako asocirate uz Coco i Ivu Piglić. No ni Coco, a ni Iva Piglić s ovom jalovosti nemaju veze. Riječ je o nečemu sasvim drugom.
U rujnu 2019. godine prestao je postojati Mali salon na Korzu, ekspozitura Muzeja moderne i suvremene umjetnosti za brze, u smislu reakcije i organizacije, manje, ali ne nužno i manje zahtjevne izložbe koje nisu bile primjerene „velikom“ MMSU-u. Bio je Mali salon tako mjesto u kojem su mnogi riječki i izvanriječki umjetnici mogli ostvariti svoje ambicije za izlaganjem i odlično je, komplementarno MMSU-u, nadopunjavao likovnu ponudu u gradu. I sve je štimalo dok se nije oglasio HRT, formalni vlasnik prostora u kojem je na Korzu obitavao Mali salon, i rekao, sredinom lipnja 2019., da se Mali salon ima iseliti u sljedeća tri mjeseca. Prethodila je tome široko koordinirana akcija u kojoj su neki kulturnjaci s HRT-a producirali ili nasjeli na priču o važnosti toga prostora za skorašnje praćenje Europske prijestolnice kulture, dok je suština bila zasjesti ponovno u te atraktivne prostorije s izlogom. I eno nam tamo sada potpuno nebitnog studija HRT-a, koji niti živi s gradom niti ima nekog većeg smisla.
Za tu HRT-ovu akciju neki su, pa i ja, znali puno prije nego se javno odigrala. Nudio sam svojedobno v.d. ravnatelja MMSU-a Ivi Matuliću da tu priču raskrinkamo u Novom listu, u kojem sam tada radio, no on je to glatko odbio, što će se pokazati kao njegov modus operandi i u vremenu nakon HRT-ove objave, kada je trebalo odlučnije štititi javni riječki interes.
A što bi to bio javni riječki interes, odnosno zašto je Mali salon bio javni riječki interes? Progon, dobrovoljni ili prisilni, kulture iz centra grada, koja ustupa mjesto sve glasnijim i sve uniformiranijim komercijalnim sadržajima, teško da prosvijećenom treba posebno crtati u negativnom kontekstu. Ali recimo barem rečenicu-dvije o tome da bilo koja urbana sredina koja drži do sebe, u svojem centru njeguje divergentnu ponudu sadržaja, koja aktivira sva čula i nije samo fast food hrana za primarna osjetila i podražaje, već i za duh kako stanovnika tako i došljaka u tome urbsu. Sada, kada je s Korza zauvijek otišla i Narodna čitaonica, sve je manje prostora za takva hranjenja.
U vrijeme istjerivanja Malog salona još je bilo neke šanse da se stvari, ako ne promijene, a ono barem ublaže, ili nadomjeste drugima. Sjetimo se da je to vrijeme kad Rijeka poduzima velike infrastrukturne projekte u kulturi, kada grad vodi čovjek (Vojko Obersnel), svjestan da sam po sebi u svojim nebrojenim mandatima nije sudjelovao u pravom prosperitetu Rijeke, ali i toga da bi svoju dugogodišnju vladavinu mogao okončati velebnim kulturnim događajem koji bi mogao transformirati grad i zbog kojeg će ga buduća povijest pamtiti kao vizionara i pionira pozitivne tranzicije nakon one negativne, iz industrijskog i lučkog grada u sve manji, i fizički i ljudski, grad nejasnog identiteta. Na stranu to u što se EPK prometnuo i kako su ti snovi neostvareni, nije to tema ovoga teksta, no valja reći da je to ipak bilo vrijeme kad je kultura kraljevala i kad je suvisla kulturna inicijativa mogla lako biti realizirana.
Ovo sve govorim zato što želim ilustrirati kako su okolnosti oko šup-karte Malom salonu bile sasvim dobre, iako se to iz perspektive Malog salona nije tako činilo. Naime mogućnosti da se HRT uvjeri da je odluka o izbacivanju Malog salona loša nisu postojale; tamo je sve bilo spremno za preuzimanje prostora. Kulturni pročelnik Ivan Šarar toga se držao i imao je puno posla oko priprema za EPK da bi se bakćao nekim Malim salonom, pa je od njega odustao. No problem je u tome što na njega nije izvršen pravi pritisak u tom kontekstu, u kojem slučaju ne bi mogao tako lako od njega odustati, već se sve svodilo na sporadično prigovaranje nas nekolicine, preslabih da bismo išta promijenili.
I tu sad dolazimo do suštine i osnovne teze ovoga teksta, a to je da je Mali salon šaptom pao i da je sva priča oko njega pokazala jalovost riječke likovne, ali i ne samo likovne scene. Naime da ta scena nije bila jalova (a ovdje ne govorimo o jalovosti umjetnika, nego jalovosti scene, razlika je), pritisak na Šarara i Obersnela bio bi kudikamo ozbiljniji; ne bi mogli disati od peticija, javnih proglasa, novinarskih tema i priloga, na lokalnim i nacionalnim medijima. Pa i na HRT-u. A sve se svelo na jednu isprintanu osmrtnicu Malom salonu na vratima zatvarajućeg Malog salona, neku peticijicu koju nije potpisao ni v.d. Ivo Matulić i malo plakanja na Korzu.
A pritisak je mogao teći u smjeru nedopuštanja Obersnelu i Šararu da im prođe jednostrano gašenje Malog salona, bez kompenzacije, koja je, pak, morala biti na Korzu, a na Korzu, ili vrlo blizu, hvala bogu, gradskih prostora ima. Moglo se potpisati pismo namjere, da je bio volje, moglo se aktivno tražiti rješenje. Moglo se, konačno, i ne brzati, pa dočekati iseljavanje H&M-a iz stare Name, koji je mogao biti sjajna ekspozitura MMSU-a, novi Mali veliki salon. Ali ništa od toga nije se učinilo. I ne samo to, kada sam u nastupnom intervjuu s tada novom ravnateljicom MMSU-a Brankom Benčić upitao sugovornicu ima li ideje za nekom inicijativom povratka MMSU-a na Korzo ili u centar u formi manje galerije koja će odgovoriti manjim, ali iznimno važnim potrebama grada za takvim prostorom, ona mi je odgovorila da bi to bilo lijepo, ali da je možda vrijeme da neki drugi, mladi ljudi osvajaju nove prostore.
Naravno, u okolnostima takvog pomanjkanja ambicije ili artikulacije potrebe zapitate se oko osnovnih premisa, pa i te, koja je dotad nekako bila samorazumljiva, ta, je li, potreba grada, ili scene, za takvim prostorom. Postoji li, dakle, uopće ta potreba, pitanje je na koje je odgovor snaga riječke likovne, i nešto šire kulturne scene.
Fotografije: Katarina Podobnik
#Mali Salon #MMSU #Nama #Riječka Nama #VBZ
