Zimskih nedjeljnih večeri Veli Lošinj je prazan, sve je zatvoreno, osim ponekad kina. Nedjelje 19. siječnja, uskim se skalama do kina uspela omanja skupina Lošinjana na projekciju dva kratkometražna filma koji se svaki na svoj način bave bivanjem u zajednici. Radi se o nagrađivanim filmovima koje ne bismo bili u prilici gledati na otoku da nije Kina Veli Lošinj: Čovjek koji nije mogao šutjeti (Nebojša Slijepčević, 2024.) i Kad svane dan (Rúnar Rúnarsson, 2024.), oba u hrvatskoj koprodukciji.
Trinaest minuta Slijepčevićevog filma o početnoj fazi zločina u Štrpcima 1993., o skidanju s vlaka ljudi označenih kao Muslimana, govore o mučnoj šutnji većine suočene s nasiljem koje, kako nas sam redatelj podsjeća,[1] susrećemo i proživljavamo svakodnevno u manje ekstremnim varijantama. Kako šutimo na mizogine, rasističke, ili jednostavno neprihvatljive verbalne ispade—prijatelja, obitelji, šefova, kolega, u školi—tako šutimo i o ekonomskom nasilju pod kojim životarimo. Zadnji kadar filma odvija se u mraku tunela, uz klopotanje vlaka u odlasku, na duboko poraženom, poniženom i posramljenom licu čovjeka koji je, za razliku od Tome Buzova, čovjeka iz naslova filma, šutio.
Nekima se iz publike vremenski razmak između dva filma učinio teško dostatnim za varenje „patosa“ Čovjeka koji nije mogao šutjeti, čak im se i samo uparivanje s Rúnarssonovim Kad svane dan pričinilo „neprimjerenim.“ No, afektivni motivi Rúnarssonova filma oslanjaju se na nošenje s tragedijom gubitka—nastavljajući takoreć nekoliko koraka nakon trenutka u kojem je Čovjek koji nije mogao šutjeti stao, podsjećajući nas na to da su nakon zločina u Štrpcima obitelji, prijatelji, ljubavnici, djeca ubijenih morali iznaći moduse nošenja s boli gubitka. Kad svane dan trasira put ka prisnosti, u patnji, boli i međusobnoj brizi, unatoč sukobljenim početnim pozicijama. Indikativna je scena u kojoj na Klarino nipodaštavanje umjetnosti Una odgovara mini umjetničkom intervencijom i otkriva Klari radost čudesnosti koju može donijeti drugačiji pogled na istu stvar.
Bez umjetnosti, igre, kulture… i zajednica tek životari. Kino Veli Lošinj postoji isključivo zato što je njegov osnivač Marko Hesky uložio ogroman trud i volju, vrijeme i rad. Kad se 2010. vratio na otok s malim djetetom, primijetio je da „kultura baš ne cvate na otoku. Došao sam na ideju da bi za najmlađe trebalo pokrenuti nešto, za djecu predškolske i školske dobi za koju ne postoji ikakav program koji bi ih zaintrigirao i nudio nešto dodatno, osobito u zimskim mjesecima”. Marko je kao dijete imao priliku učiti na filmskim radionicama Ognjena Sviličića u Zagrebu, te počeo s prijateljima snimati filmove još kao dvanaestogodišnjak. “Kad sam imao petnaest godina, spojili smo se s Revijom Amaterskog Filma (RAF) koja je prikazivala srednjoškolske filmove kako bismo prikazali naš film. Došao sam na ideju aktivirati ovaj prostor, koji je prije bio za javne fešte. Prva je projekcija bila na običnoj plahti. Reakcije publike bila su odlične”.
Danas Kino Veli Lošinj ima za sobom sedam godina bogatog programa, uključujući Ljetno kino za djecu koje traje čitavu sezonu i sad već prepoznat međunarodni APOX Festival dokumentarnog filma. APOX je Marko pokrenuo prije šest godina. “Odazvalo se dvadesetak filmova i hrvatski je film Bakar, 4 godišnja doba (Nikola Petković, 2008.) osvojio prvu nagradu. Tada su još kune bile u opticaju i bilo je jeftinije organizirati nego danas. Festival smo organizirali u srcu sezone, u osmom mjesecu, te čak uspjeli dovesti pet volontera u suradnji s volonterskim centrom SMART”.
“2018. sam opet s prijateljima i plahtom improvizirao, te nabavio par jeftinih zvučnika. Prostor je bio derutan, pun smeća zbog kojeg je balkon bio potpuno nedostupan. Nakon te prve sezone uvidjeli smo kako je velika zainteresiranost i mladih i djece i roditelja, te sam odlučio osnovati udrugu i prijavili smo se Ministarstvu kulture za financijska sredstva za rekonstrukciju kulturnih prostora. Te prve godine smo dobili €50.000, samo za opremu, dakle platno, zvučnike i projektor. Tu smo se dakle malo upgradeali“. Cjelogodišnji filmski program pokrenut je 2020., nakon što je rečena oprema montirana. Kako je u međuvremenu procurio i krov na zgradi, opet su, ovoga puta i uz pomoć EU fondova preko Grada Mali Lošinj, dobili novac za popravak krova. Grad Mali Lošinj im je također priskrbio dvije klime, a Ministarstvo kulture financiralo nabavku kino stolica. U zadnje dvije godine, kino s Markom vodi i Ratko Vidović, “bez čije pomoći ne bi bilo moguće ostvariti i voditi sve ove programe. I zahvaljujući velikoj pomoći Marka Pekića iz Karlovca, koji vodi Kino.hr, ne bi bilo moguće pokrenuti bogat kino program na početku kada smo krenuli”.
Prije tri godine počeli su premijere s glumcima i redateljima, što im je dobro krenulo, dosad su imali osam premijera filma s glumcima. “Mi pokrivamo samo troškove smještaja jer su filmovi svakako na promotivnim turama. Kroz rad kina primijetio sam koliko je veliko zanimanje ljudi za kulturu uopće, pa smo 2022. pokrenuli i kazališne predstave. Prva je bila Ocat i sin [Zlatan Zuhrić i Tin Sedlar], da vidimo kakva je zainteresiranost publike, jer se nažalost u Malom tako nešto ne održava često. Napunili smo dvoranu, 150 ljudi i vidjeli da bi to moglo funkcionirati. Stoga smo se povezali s Kerekesh teatrom i oni su nam ponudili da pokrenemo Dane smijeha. Ove će se godine održati treći Dani smijeha, uvijek odlično posjećeni—prve su godine okupili 540 ljudi u tri dana, druge oko 450. Nastavili smo tim programom i ljudi su bili oduševljeni jer smo zimi time obogatili kulturni život otoka. Nadali smo se uspjeti dobiti malo veća sredstva pokazavši da se to može ostvariti i da su ljudi zainteresirani. Nismo”.
Impozantna publika s obzirom na to da Veli Lošinj ima nešto ispod 900 stanovnika. U dvije godine, Kino Veli Lošinj ugostilo je Kerekesh teatar devet puta. Međutim, s prelaskom na euro, troškovi su najmanje dvostruko viši, te postaje teško održavati ritam jer većina publike neće kupiti skuplje ulaznice. Prošle je godine program već smanjen, iako je Grad Mali Lošinj počeo za pola programa te godine plaćati dio troškova kazališnih predstava. Kino trenutno čeka na sastanak s gradom da vide hoće li nastaviti financiranje. Filmske je programe lakše organizirati jer su troškovi manji, a kino ima uhodanu suradnju sa zagrebačkim, pulskim i motovunskim festivalima, kao i s HAVC/om i Kino mrežom, te s nezavisnim i mainstream distribucijskim kućama kao što su Kino Mediteran, te Blitz, Editus i CONFILM. No, Kino Veli Lošinj ima samo jednog stalnog sponzora, Radnik d.d. iz Križevaca, koji donira €3.000 godišnje, a s financiranjem aktivnosti kroz crowdfunding nisu imali nekog uspjeha.
“Realno, u idealnim bismo uvjetima imali paletu kulturnih različitosti, cjelogodišnji program, za Veli i za Mali Lošinj koji bi obuhvatio više različitih programa, većinom za djecu, naravno, zato što to fali, dok se fešte za odrasle dešavaju konstantno. Prošle sam godine zato pokrenuo Veloselski ritam u petom mjesecu, s ekološkim radionicama za djecu gdje su radili seedballs, pa kućice za šišmiše, pa učili o ekološkom održavanju povrtnjaka i vrta. Svake godine održavamo i filmske radionice za djecu pa održimo i službenu premijeru. Planirali smo i Bajkaonicu, radionicu bajki s udrugom koja s djecom čita bajke, pa ih obrazlažu, te konačno djeca samostalno pišu novu bajku, ali nismo nažalost dobili dovoljna financijska sredstva. Sada već treću godinu radimo i Mjesec dječjeg kazališta u devetom mjesecu, kada prikažemo tri kazališne predstave za djecu”.
I dok su gostovanja umjetničkih i kulturnih programa neophodna u njegovanju kulturnih različitosti, Kino Veli Lošinj razumije u kojoj je mjeri jednako neophodno razvijati i njegovati kreativnost samih Lošinjana. Naravno, to počinje u djetinjstvu i stoga je, kako i sam Marko veli, program za djecu „bio glavni motiv“. Na otoku je primjetan strukturni nedostatak programa i podrške razvoju umjetnosti, kulture i kreativnih potencijala općenito—takav rad pada u ruke samoorganiziranima, uglavnom u malobrojne udruge. Ključ Grada Malog Lošinja trenutno je u posjedu maškarana, uz zahtjeve za besplatan trajekt otočanima, 10% proračuna karnevalskoj udruzi, te izgradnju „Lošinjske arene“, a spomenuta je i zgrada bolnice, zgrada dječjeg vrtića, itd.[2] Naravno, nitko ne očekuje da ti zahtjevi budu ispunjeni, ne tek stoga što se radi o šaljivo nerealnim zahtjevima, već i zato što su Lošinjani odavno navikli ne očekivati previše od vlasti. Vrijeme je da se više nas pridruži malobrojnim glasovima koji pokušavaju aktivirati razgovor o kulturnim potrebama Lošinjana. Grad Cres prepoznaje vrijednost Markovog doprinosa, te ga je nedavno pozvao da pomogne osmisliti dio njihovog kulturnog programa. Dani smijeha uskoro će početi gostovati i u Palači Moise.
[1] https://kucaarsen.hr/event/covjek-koji-nije-mogao-sutjeti-kad-svane-dan/
[2] Bojan Purić, “Ključevi Lošinja u rukama karnevalista,” Novi List, 18/01/2025., https://www.novilist.hr/rijeka-regija/otoci/kljucevi-losinja-u-rukama-karne
Istaknuta fotografija: Kino Veli Lošinj, preuzeto s Facebook profila Kina Veli Lošinj
#kino #Kino Veli Lošinj #Marko Hesky #publika #Veli Lošinj
