Kako društvene mreže utječu na našu samopercepciju? O odnosu između novih tehnologija i tijela govorilo se u prizemlju MMSU-a u subotnju večer, 20. srpnja. Koncept događanja pod nazivom „Klik, objava, reprodukcija“ osmislila je kustosica Elena Apostolovski, a on se sastojao od selekcije triju umjetničkih djela u formi videozapisa uz gostovanje i razgovor s autoricama radova- Dorom Brkarić te španjolskim umjetnicama Carmen Roca Igual i Helenom Roig Prats.
Striptease (2022, 6′), Dora Brkarić
Prvi od prikazanih radova bio je Striptease performerice, plesačice i koreografkinje Dore Brkarić, rodom iz Pule. U svom kratkom filmu Brkarić snima vlastito tijelo u pokretu, držeći kameru u ruci. Film snima u mraku na otvorenom, uz flash kamere koji osvjetljava njeno tijelo. Kadrovi prikaza tijela su fragmentirani, a gestikulacije ekspresivne, no vizualnost pokreta preuzima primat nad zvukom- umjesto njenog disanja ili ono što bi u pojedinačnim momentima bio vrisak, film u potpunosti prati glazbena podloga. Naslovu unatoč, Brkarić je u svom plesnom performansu cijelo vrijeme odjevena. Konceptualno se film bavi ogoljenjem druge vrste- inspirirana rodnim mjestom, Brkarić kroz pokret tijela istražuje ogoljenje vlastita identiteta kojeg joj je Pula u znatnoj mjeri oblikovala. Kako u razgovoru nakon projekcije opisuje, mogućnost vizualnog medija nastojala je koristiti u svrhu postizanja svojevrsne katarze, izražavajući neartikulirane taloge rodnog mjesta kroz vlastito tijelo. Medij je ovdje dvostruk- prvo, kao što to forma performansa nalaže i omogućava, medij ekspresije je tijelo, a potom medij postaje i vizualni zapis tijela u pokretu. Način snimanja filma ukazuje i na isprepletenost tehnološkog i biološkog aspekta, kamerom koja se kreće zajedno s pokretima tijela- kamera u ruci postaje neodvojiva od tijela kao takvog. S naglaskom na ekspresivnost, rad Dore Brkarić otvara prostor promišljanju o emancipirajućoj strani tehnoloških mogućnosti.
Apatia y Devocion (2022, 18′), Carmen Roca Igual
Sljedeći prikaza rad bio je hiperreferencijalan kratki film mlade španjolske umjetnice Carmen Roce Igual. Roca Igual umjetnica je koja kroz svoj primarni medij izražavanja- kameru, istražuje pitanja identiteta, tehnologije, povezanosti, komunikacije i duhovnosti, s naglaskom na kontekst novih medija i društvenih mreža. U narativnom se smislu film bavi prikazom vinjeta života mlade djevojke nakon prekida veze. Roca Igual satirom se osvrće na neke od stereotipova koje je popularna kultura postulirala kao predloške ponašanja nakon prekida poput potrage za duhovnosti i samopoboljšanja. Ulogu djevojke utjelovljuje sama umjetnica, a uz nju se kroz film javlja i autoričina majka, no Roca Igual njihov odnos kroz film ne definira eksplicitno kao odnos majke i kćeri, već ih uokviruje kao primarno prijateljice. Film Apatia y Devocion visoko je estetizirano vizualno iskustvo koje obiluje bogatstvom boja i brzim izmjenama kadrova, čime se autorica i samom formom referira na sadržaj koji je u fokusu filma- društvene mreže. Film svojom formom i stilom u neku ruku podsjeća na scrollanje TikTokom, no Roca Igual za tu mrežu uobičajenu vertikalnost kadra smješta u horizontalne okvire. Horizontalni kadar i kamera kao tihi svjedok odnosa između mobitela i osobe koja se njime snima u gledatelju budi iščašenost očišta- scene koje smo navikli gledati kao gotove produkte na društvenim mrežama ili pak iz perspektive produkcije sadržaja- en face prema prednjoj kameri, sada vidimo iz treće perspektive. Ta perspektiva nudi uvid u tenziju između zbilje i simulacije, odnosno preoblikovanja momenata svakodnevnog života u format estetski privlačnog sadržaja na društvenim mrežama. Prenaglašeno poziranje za prednju kameru i banalnosti svakodnevnog pretočene u spektakl estetike popraćene su i dozom dobrog humora. Film optočen bojama i zabavom vrijedan je uvid u (su)život s društvenim mrežama sniman iz perspektive osobe koja se i sama njima koristi, ne ulazeći u rukavce tehnofobnih tendencija čestih na tu temu kada uvidi dolaze izvana ili s visoka, no pritom ne mičući objektiv od reperkusija koje društvene mreže potencijalno sa sobom nose. Scena u kojoj skupina mladih djevojaka istovremeno pozira svaka pred svojom prednjom kamerom ukazuje na to kako povezanost u virtualnom svijetu često ide nauštrb povezanosti u neposrednom iskustvu. Aspekt filma koji se isticao svakako je bila kostimografija koju je za film osmislila autorica. U razgovoru nakon filma Roca Igual otkrila je kako joj je proces koncipiranja kostimografije posebno drag te da ga koristi kao način dodavanja značenjskoj slojevitosti filma. Kako je navela, estetske su odrednice svakog od njenih radova specifične i međusobno različite, a estetski žanr ovog filma definirala je kao španjolski trash ranih 2000-tih.
A Two Way (2022, 6′), Helena Roig Prats
Zadnji prikazan rad bio je A Two Way barcelonske umjetnice Helene Roig Prats. Film prikazuje razgovor o seksualnom radu putem interneta između Roig Prats i njene prijateljice Moon Baby kojeg vode snimajući svaka sebe prednjom kamerom laptopa. Kako Roig Prats u razgovoru nakon filma opisuje, u razgovorima koje je vodila s Moon Baby kad joj je pomagala sa snimanjem sadržaja, shvatila je da su njeni uvidi u uvjete rada putem platforme OnlyFans izuzetno zanimljivi, što je dovelo do snimanja ovog filma. Smještene svaka u svoj kadar, tijekom filma Roig Prats vodi intervju s Moon Baby, govoreći o različitim prednostima i manama seksualnog rada putem interneta. Jedan od aspekata te vrste rada koji Moon Baby naglašava jest estetizacija seksualnog rada- kreacija videozapisa i fotografija mora biti izrazito estetski uokvirena da bi bila uspješna. Pri razgovoru, one izmjenjuju različite seksualno konotirane pozicije tijela, prilagođavajući tijelo kamerom posredovanom muškom pogledu. Kako u razgovoru Roig Prats pojašnjava, tom se vrstom svojevrsne koreografije referirala na princip funkcioniranja web camminga unutar kojeg nijanse u pozicioniranju tijela pred kamerom direktno utječu na broj gledatelja live streama, samim time i zaradu. Istovremen dijalog o seksualnom radu i implicitnost da se on odvija pred našim očima naglašava tenziju, gledatelju vrlo osjetnu, između proživljenog ljudskog iskustva bavljenja seksualnim radom i pogleda kamere koja teži dehumanizaciji seksualne radnice, svodeći njeno tijelo na fetiš. Ipak, seksualni rad putem interneta otvara prostor sigurnosti i donekle kontrole nad uvjetima rada, što autorica i njena sugovornica otkrivaju u filmu. Ovaj je film rijedak zapis o uvjetima seksualnog rada na internetu koji pruža destigmatizirajuće uvide u temu, a opet ne odlazi u smjeru postfeminističkog slavlja seksualnog rada kao emancipirajućeg, naglasak držeći na ekonomskoj nužnosti koja ga u većini slučajeva uzrokuje. Film zatvara upečatljiva scena u kojoj Roig Prats izlazi iz svog kadra ostavljajući krevet za sobom praznim i ulazi u kadar Moon Baby, poljubivši je. Tek u tom momentu postaje jasno da su Roig Prats i Moon Baby cijelo vrijeme bile u istom prostoru, no još važnije od toga, dokida percepciju naizgledne alijenacije radnica u licu web camming uokvirenog formata, ukazujući na zbilju i ljudskost iza kamere.
Ovim je događanjem predstavljen rad triju mladih umjetnica riječkoj publici, a priliku da vidimo njihove recentnije radove imat ćemo od 25. srpnja do 20. kolovoza u galeriji NOVO u Puli gdje će sudjelovati u izložbi Meanwhile, in the Glossy Interface. Kustosica te izložbe također je Elena Apostolovski, koja je moderirala razgovor s umjetnicama u subotu. Naglasak razgovora bio je na predstavljanju umjetnica i njihovih radova, dok je traženje poveznica između radova i promišljanje o konceptualno-tematskoj okosnici događanja- odnosa između tehnologije, novih medija i tijela, ostalo možda nedovoljno istraženo unutar službenog okvira. Ipak, topla je srpanjska večer otvorila i mnogo prostora nakon službenog dijela programa za daljnje diskusije, pri čemu su umjetnice bile vrlo otvorene za razgovore o problematikama koje njihovi radovi otvaraju.
Pitanje koje osobno nosim s projekcije filmova i razgovora jest koncept promjene koju novi mediji nose na našu samopercepciju. Naime, kao pripadnica mlađe generacije, dojma sam da su društvene mreže postale integrirane u naše živote do razine zdravorazumskog, a da bi veću promjenu u tom smislu mogao uzrokovati njihov nagli manjak. Društvene mreže postale su polazišna točka, gotovo da se ni ne možemo prisjetiti kako smo svoje tijelo i ličnost percipirali prije njih. Mjesto u kojem promjene samopercepcije postaju opipljivije su nagli skokovi u tehnološkim mogućnostima, primjerice filteri koji posredstvom umjetne inteligencije „uljepšavaju“ naša lica. Odjednom, slika sebe koje vidimo na ekranu i u zrcalu počinju međusobno odudarati. Valja se prisjetiti kako su tim putevima nametnute nesigurnosti jedno od bitnih pogonskih goriva kapitalističkog ekonomskog sustava, pa kad se sljedeći put uhvatimo u valoriziranju svog tijela u odnosu na najnoviji trend ljepote, imajmo na umu da je prihvaćanje svog tijela takvog kakvo je, ujedno i čin otpora.
Istaknuta i ostale fotografije: Aleš Suk
