Postoje knjige koje svi znaju, a gotovo nitko zapravo ne poznaje. U pop kulturi smo ih pretvorili u simbole, u slike koje se prodaju, u rekvizite za maskenbal i klišejizirane reference – ali tekst, onaj prvobitni, tiho i uporno ostaje u sjeni. Frankenstein Mary Shelley jedna je od tih knjiga. Mislimo da je poznajemo: zeleno čudovište s vijcima u vratu, trom hod i grleni jauci. No ono što Shelley piše 1818. godine u tom prvom gotičkom romanu moderne znanstvene fantastike nije ni blizu tome. Njeno čudovište čita Miltona, govori francuski i pati. Čitati Frankensteina nedjeljom znači usporiti dovoljno da tekst progovori o nečem dubljem: ne o čudovištu koje uništava svijet, nego o svijetu koji uništava ono što ne razumije. U njemu nema brzih rezova ni trikova. Nema instant-suspenzije. Ovo je roman o stvaranju i bijegu. O tome što se dogodi kad čovjek stvori život, a onda pobjegne. Kad otac pogleda dijete – i okrene glavu.
Jedno olujno ljeto i početak žanra
Ljeto 1816. bilo je sve samo ne uobičajeno. Zbog vulkanske erupcije planine Tambora, godina je ušla u povijest kao „Godina bez ljeta“. Temperatura je pala, polja su ostala bez žetve, a tama je prekrila Europu. U vili Diodati, na obali Ženevskog jezera, okupilo se nekoliko mladih ljudi: Percy Bysshe Shelley, njegov prijatelj Lord Byron, liječnik John Polidori i tada devetnaestogodišnja Mary Wollstonecraft Godwin, kći slavne feministkinje Mary Wollstonecraft i filozofa Williama Godwina. U toj zagušljivoj atmosferi, izazvani Byronovim prijedlogom da napišu zastrašujuće priče, Mary Shelley je usnula viziju. U predgovoru romana piše: „Vidjela sam blijedu priliku čovjeka na koljenima pored nečega što je sastavio. Vidjela sam sablasnog duha užasa kako leži, a zatim se pokreće, znakove života koje su mu dali neki snažni motori, i ovaj užasni pokušaj čovjeka da oponaša božansko stvaranje.“
Nastaje roman Frankenstein; or, The Modern Prometheus. Prometej, mitski junak koji je čovjeku ukrao vatru i za to bio kažnjen, postaje figura znanstvenika koji ne zna što s onim što je stvorio. Viktor Frankenstein, mladi znanstvenik, oduševljen galvanizmom i alkemijom, uspijeva oživjeti mrtvo tijelo – ali ga već pri prvom pogledu napušta. Njegovo „čudovište“ ostaje samo.
Roman bez zlikovca i bez oprosta
U romanu, „čudovište“ nikada nema ime. Kritika se često slaže da je njegovo najveće nasilje – nasilje odbačenosti. Ono nije rođeno zlim, nego postaje destruktivno kada ga društvo sustavno izopćava. U jednom trenutku, govori svom stvoritelju: „Trebalo je da budem vaš Adam, ali radije sam postao vaš pali anđeo.“ Odrastajući skriven od svijeta, stvorenje uči govor i čitanje, osjeća nježnost prema obitelji koju potajno promatra, i sve više traži prihvaćanje. Ali gdje god dođe, ljudi ga napadaju. Jedino što traži od Frankensteina jest: druga bića, neko društvo. Umjesto toga, dobiva progon. Shelley u ovom tekstu piše o mnogo čemu: o odgovornosti znanstvenika, o roditeljstvu, o društvenim mehanizmima odbacivanja, o tome kako izgled stvara predrasude, kako društvo stvara čudovišta. Viktor Frankenstein, kad vidi što je stvorio, ne pita kako pomoći, nego kako pobjeći. Njegova tragedija nije u tome što je stvarao, nego u tome što nije mogao voljeti ono što je stvorio.
Od Miltona do maski za Noć vještica
Ono što fascinira nije samo snaga romana, već i način na koji ga je povijest svela na karikaturu. Prva filmska adaptacija koja je značajno utjecala na kolektivnu sliku bila je ona iz 1931., u režiji Jamesa Whalea. Boris Karloff, kao čudovište, nosi teške čizme, usporen hod, šavove, vijke i – nijemost. Sve ono što je u romanu kompleksno, ljudsko, artikulirano nestaje. U romanu, čudovište čita Miltonovu Izgubljeni raj, Goetheove Wertherove patnje i Plave dubine Plutarha. Ima sofisticirani unutarnji život. U filmu, ono grglja. Shelleyino pitanje, tko je tu čudovište , zamijenjeno je spektaklom. Književna teoretičarka Anne K. Mellor piše da je Frankenstein u svojoj suštini priča o muškoj žudnji za kontrolom i stvaranjem izvan ženskog tijela, bez empatije i bez brige. Shelleyin roman proziva ne samo znanstvenu aroganciju nego i rodne strukture moći. Danas, čudovište je plišana igračka. Tematski park. Parodija. U našoj kulturi, sve što nas duboko uznemiri pretvaramo u kič. Frankenstein je prestao biti upozorenje, postao je dekoracija. I baš zato, čitanje originala danas je čin otpora površnosti.
Zrcalo svijeta i ono što ne želimo vidjeti
Frankenstein ne govori o prošlosti. On govori o svakom obliku stvaranja bez odgovornosti. O djeci koju ne slušamo. O planetu koji uništavamo. O algoritmima koje puštamo da odlučuju umjesto nas. O tijelima koje krojimo po želji tržišta. O tome da se bojimo onoga što ne možemo kontrolirati pa to pretvaramo u neprijatelja. Možda je zato ova knjiga idealna za čitanje nedjeljom. Kad je buka utišana, a dan još ne traži produktivnost. Jer Shelley nas ne uči kako oživjeti mrtvo već kako ne umrtviti ono što je još živo. Frankenstein nije priča o stvorenju koje je podbacilo – nego o čovjeku koji nije znao kako voljeti ono što je stvorio.
I zato, čitajući ga danas, nije loše postaviti si isto pitanje koje postavlja i čudovište:
„Jesam li ja zaista čudovište – ili ste to vi?“
#Frankenstein #Mary Shelley
