Nakon što je Niko Janković u 12. minuti dvoboja protiv Slaven Belupa sjajnim potezom matirao gostujućeg vratara Ivana Suška dalo se naslutiti kako bi nedjelja u Rijeci mogla završiti, kada je Toni Fruk u 50. minuti iskoristio Suškovu pogrešku i još jednom zatresao mrežu gostiju sve je bilo kristalno jasno.
Čekao se samo posljednji zvižduk suca Matea Ercega da se Rujevica pretvori u jedno veliko riječko srce.
Nogometaši Rijeke drugi put u povijesti osvojili su titulu prvaka, osam godina prošlo je od kada se Matjaž Kek sa svojim momcima upisao u zlatnu knjigu riječkog sporta, sada je tu priču ponovio i Radomir Đalović sa svojim izabranicima, sudbina je htjela da da bijeli brod u šampionsku luku dotegli čovjek navijačima omiljen još iz svojih igračkih dana.
U srca svih onih kojima je Rijeka na prvom mjestu Radomir Đalović urezao se kao bespoštedni borac za bijeli dres, baš takva je bila i igra njegove momčadi, baš takvom igrom su skrenuli na sebe pozornost, zapalili navijače i na kraju došli do titule prvaka.
Čovjek koji samostalno nikad u karijeri nije vodio niti jednu momčad iskoristio je ponuđenu prigodu, hrabro stao na mjesto smijenjenog Željka Sopića i nakon turbulentnog početka sezone pokazao da u njemu ima ono nešto, da posjeduje osobine koje obično posjeduju oni ljudi koje još nazivamo i liderima.
Pobjeda protiv Slaven Belupa u nedjelju na Rujevici samo je bila ona mala trešnjica na vrhu torte, titula je osvojena onoga trenutka kada su Radomir Đalović i njegovi nogometaši počeli vjerovati da nisu slučajno u vrhu, da se i njih nešto pita, da unatoč svim prognozama i nesklonim okolnostima, na kraju ipak idu sami protiv svih. Baš kako to kaže ona riječka navijačka krilatica. Sami protiv svih.
Nije pobjeda protiv Slaven Belupa bila samo još jedna pobjeda, bila je to potvrda svega onoga što su bijeli ove sezone prezentirali na nogometnoj sceni, potvrda truda, borbe, vjere, nevjerojatne strasti. Čak i onda kada nije išlo, kada su se gubile utakmice koje se nisu smjele izgubiti, nije se izgubila vjera da Rijeka na kraju može doći do svoje druge titule prvaka.
„Nemojte me buditi, pustite me da sanjam“, rekao je Damir Mišković, predsjednik HNK Rijeka, na početku svog mandata nakon što je Rijeka u Stuttgartu veličanstvenom pobjedom izbacila bundesligaškog velikana i prvi put izborila svoje mjesto u skupini Europske lige, rekao je to Damir Mišković i nakon što je Rijeka osvojila svoju prvu titulu prvaka, a u nedjelju ga je na Rujevici kamera u jednom trenutku uhvatila u silno emotivnom trenutku, rukama je prekrio lice i vjerojatno iskreno zaplakao od sreće. Nemojte ga niti sada buditi, pustite ga neka sanja nova čuda.
A čuda su još uvijek moguća. Ako ne vjerujete, pitajte Radomira Đalovića, Tonija Fruka, Niku Jankovića, Martina Zlomislića, Naisa Djouahru, Duju Čopa, Lindona Selahija, Brunu Godu i sve one dečke što su ove sezone istrčali u bijelom dresu na travnjak i utkali dio sebe u osvajanje ove titule.
Prva je možda bila povijesna, ali niti ova druga nije ništa manje važna, možda je i važnija kada se u obzir uzmu sve okolnosti i način na koji je osvojena.
Ili kako to u onoj pjesmi ide: Rijeko voljena, o ljubavi jedina, do posljednjeg daha svog, uvijek bit ću tvoj!
Istaknuta fotografija HNK Rijeka/Facebook
#Damir Mišković #HNK Rijeka #Matjaž Kek #Radomir Đalović #Sami protiv svih #Toni Fruk
