„Žutilo, senzacionalizam, clickbait motivacije. Vjerujem provjerenim medijima, a nekad i factcheckam informacije”, kaže jedan od iskaza u istraživanju o medijskoj pismenosti mladih koje je provela i čije je rezultate na nultom danu Impulse festivala predstavila udruga studenata Iks. Iks- Inicijativa kulturalnih studija, studentska je udruga Odsjeka za kulturalne studije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, a ovo je istraživanje odlučila provesti ponukana manjkom informacija o konzumaciji medija od strane mladih u Hrvatskoj. Rezultati su istraživanja predstavljeni u ponedjeljak 22. travnja s početkom u 18 h u Akvariju na trsatskom Kampusu, a osim što je predstavljanje bilo dio programa nultog dana Impulse festivala, ovim su putem riječke studentice i studenti dali svoj obol obilježavanju Dana medijske pismenosti koji se ove godine na razini države odvijaju u tjednu 22.- 28. travnja. Rezultate je istraživanja publici okupljenoj u Akvariju predstavila studentica 3. godine preddiplomskog studija kulturologije i članica udruge Iks, Katarina Bošnjak.
Pitanje recepcije medijskih sadržaja jedna je od interesnih točaka kulturalnih studija, a kako recepcija izgleda u lokalnom kontekstu i u zajednici mlađih generacija, pobliže objašnjava ovo istraživanje. Provedeno u obliku upitnika sa sveukupno 607 sudionika i sudionica istraživanja, mahom studenata Sveučilišta u Rijeci, istraživanje se ticalo pitanja poput povjerenja spram medija, vremena i načina na koje mladi prikupljaju informacije o tekućim zbivanjima u državi i svijetu, prepoznavanja dezinformacija, kao i strategija kojima se mladi koriste kako bi provjerili vjerodostojnost medijskog sadržaja.
Predstavljanje Bošnjak otvara okupljenima ponudivši službenu definiciju medijske pismenosti kao „sposobnosti pristupa, analize, vrednovanja i stvaranja medijskih poruka u različitim oblicima“, te pojašnjava kako bi medijski pismene osobe trebale moći učinkovito koristiti medijske tehnologije za pristup, čuvanje, ponovno dobivanje i dijeljenje sadržaja; razumjeti kako se i zašto stvara medijski sadržaj, kritički analizirati tehnike, jezik i konvencije koje se koriste u medijima, kao i poruke koje prenose te prepoznati i izbjegavati ili dovoditi u pitanje neželjene, uvredljive ili štetne medijske sadržaje.
Nadalje, Bošnjak opisuje demografsku sliku sudionika i sudionica istraživanja- 77 % sudionika pripada dobnoj skupini od 18 do 24 godine, 78 % je ženskoga spola, gimnazijsko obrazovanje ima 65 %, dok fakultet pohađa 88 % ispitanih, što ovo istraživanje u užem smislu proučava načine na koje se informiraju studenti sastavnica Sveučilišta u Rijeci. Pritom, najveći broj ispitanih studira u poljima društvenih i humanističkih znanosti – 53 %, 21 % dolazi iz područja biomedicine i zdravstva, a u istraživanju su sudjelovali i studenti te studentice prirodnih, tehničkih i biotehničkih znanosti, kao i oni koji svoju edukaciju ostvaruju u umjetničkim područjima.
Već prvo pitanje istraživanja ukazuje na raslojenost rezultata, kao i na nijanse kritičkog vrednovanja medijskih sadržaja – na pitanje vjeruju li mladi medijima, 80 % kaže da vjeruje ponekad, 12 % rezolutno ne vjeruje, a 8 % gaji povjerenje spram medija. To je pitanje popratilo ono otvorenog tipa – objasnite zašto vjerujete, odnosno ne vjerujete medijima, a u analizi prikupljenih preko 600 iskaza, istaknulo se nekoliko kodova, obrazaca argumenata koje studenti mahom spominju kao uzroke manjka povjerenja prema medijima.
Jedan od tih obrazaca je kritički stav prema kredibilitetu određenih medijskih institucija, zatim skepsa prema medijskim sadržajima uzrokovana vjerovanjem da su mediji korumpirane institucije, a u vrednovanju samog sadržaja, nerijetko sumnju kod studenata uzrokuje ono što percipiraju kao senzacionalistički stil pisanja sklon preuveličavanju. Isto tako, studenti spominju neistinitost nekih sadržaja, kao i vjerovanje da mediji služe političkoj manipulaciji masa. Uvodna su pitanja tako ukazala na podijeljenost rezultata unutar kategorije „ponekad“ što se povjerenja spram medija tiče – ne samo po pitanju koliko se vjeruje, već i u kontekstu toga što prema mišljenju studenata osigurava kredibilnost medija – imaju li više legitimiteta regulirani, slobodni, profesionalni ili pak neovisni mediji. Zanimljivo je pritom i spomenuti vrste medija putem kojih se mladi informiraju – čak se 45 % studenata informira putem društvenih mreža, a 40 % putem internetskih portala, što konzumaciju tradicionalnih informativnih medijskih oblika, poput tiskovina, televizije i radija, svodi sveukupno na 15 %. Vrijeme koje mladi dnevno provode u konzumaciji medijskog sadržaja u najvećim se postotcima odnosi na raspone od 1 do 3 sata te 3 do 5 sati, u oba slučaja oko 40 %. Više od 5 sati dnevno na informiranje izdvaja 15 % studenata, a manje od 1 sata tek 5 %.
S obzirom na visok postotak onih koji se informiraju putem društvenih mreža, u jednu ruku čude podaci vezani uz percepciju vjerodostojnosti informacija na društvenim mrežama:
Ipak, svoju sposobnost prepoznavanja lažnih informacija i dezinformacija na internetu studenti ocjenjuju prilično visoko – 42 % smatra da vrlo dobro može valorizirati istinitost informacije, 16 % to čini prema vlastitoj procjeni odlično, a 36 % dobro se snalazi u mirijadi informacija na internetu. Sličan presjek postotaka, čak i nešto viši, bilježi blisko povezano pitanje, koje se ticalo procjene vlastite sposobnosti kritičkog mišljenja pri konzumaciji medijskih sadržaja uopće.
Praksu provjeravanja informacija njeguje 32 % studenata koji su sudjelovali u istraživanju, 60 % studenata to čini ponekad, prema potrebi, a tek 8 % to ne čini uopće. Strategije factcheckinga kojima se pritom koriste u većini su slučajeva provjeravanje putem drugih izvora i dijeljenje s drugima tražeći njihovo mišljenje. Velik je broj onih koji uočene dezinformacije ignoriraju, ali u nešto manjem broju ima i onih koji reagiraju – bilo putem ostavljanja komentara na objavi ili prijavljivanjem takvih sadržaja platformi društvene mreže na kojoj su uočili lažnu informaciju.
Za kraj, posvetimo se pitanju upoznatosti mladih s pojmom medijske pismenosti. Osamdeset posto mladih čulo je za medijsku pismenost, a 18 je posto onih koji su i sudjelovali na edukativnom programu posvećenom toj temi. Ipak, definicije medijske pismenosti koje studenti nude, ukazuju da upoznatost s terminom ne znači nužno i poznavanje njegova značenja.
Česta miskoncepcija prisutna u odgovorima jest povezivanje medijske pismenosti s pismenošću medija. Dok se jedan pojam odnosi prvenstveno na recepcijski pol cirkulacije medijskog sadržaja, čitatelje, studenti pogrešno medijsku pismenost povezuju s produkcijskim polom, smatrajući da se ona odnosi na: „Način na koji se primjenjuje pismenost u medijima, kroz točnost informacija i načina pisanja u skladu sa standardnim hrvatskim jezikom.“ Isto tako, iskazi poput: „…osoba koja se bavi medijima mora znati kako pisati da privuče publiku. Drugim riječima, napisani tekst treba biti balans između ozbiljnog književnog pisanja i svakodnevnog jezika tako da nije previše komplicirano za shvatiti, ali opet da nije previše ležerno…”, ili: „Ako autor nije objektivan to bi trebao i naznačiti. Ne bih rekla da se ne smije biti vulgaran ili da se ne smije koristiti slang, ali ovisi o vrsti objave.“, osim što su na pogrešnom tragu povezivanja medijske pismenosti sa stranom produkcije medijskih sadržaja, ukazuju i na nepoznavanje jednog od temeljnih načela medijske pismenosti čitatelja, a to je raspoznavanje vrsti medijskih sadržaja, odnosno njihovih novinarskih oblika. Tako primjerice oblici poput vijesti i izvještaja zahtijevaju objektivan stav novinara, no forme poput komentara, a djelomično i reportaže, ne samo da dopuštaju, već i zahtijevaju subjektivni pristup. Isto tako, novinari kolumnisti njeguju vlastiti i prepoznatljiv stil pisanja na temelju kojeg razvijaju svoj odnos s čitateljima, a on, ovisno o kolumnistu, odnosno kolumnistici, može sezati sve do feralovske satire prošarane provokativnim vulgarizmima. Subjektivnost u tom smislu ne predstavlja manjak legitimiteta, već označava profesionalnu osobu koja je svojom edukacijom i iskustvom zaslužila svoje mjesto na novinskom papiru, odnosno digitalnom zaslonu. Istraživanje također ukazuje i na negativan stav prema novinarskoj profesiji, iskazima koji upućuju na sumnje u korumpiranost, sklonost manipulaciji i manjak profesionalnosti.
U diskusiji održanoj nakon predstavljanja rezultata Bošnjak vezano za negativne stavove prema medijima i novinarima kaže da su indikativni u smislu ne samo stajališta mladih, već i potencijalno zbiljske situacije medijskih institucija u državi. Novinarstvo u idealnom slučaju i u zdravim društvima predstavlja jedan od stupova demokracije, no, kako u lokalnom, tako i u širem globalnom kontekstu, medijske institucije vođene profitnim interesima nerijetko izdaju neka od temeljnih načela novinarskog kodeksa. S druge strane, jedna je od sastavnica medijske pismenosti sposobnost prepoznavanja kredibilnosti medija, kojih u kontekstu ove države ipak ima. Pametnome dosta, ali napomenimo za kraj da Bošnjak navodi kako pitanje kojem će se u daljnjim istraživanjima udruga Iks posvetiti su konkretni mediji kojima se mladi informiraju. U ovom je inicijalnom istraživanju kao medij kojeg mladi najviše prate ispao ni manje ni više – portal 24sata.
Fotografije: Aleš Suk
#Impulse Festival 2024 #Katarina Bošnjak #medijska pismenost #Odsjek za kulturalne studije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci #Udruga Iks
