Kružna ulica u Rijeci smještena je u samom centru grada, prikrivena iza nekadašnje Riječke banke. U nju se zavlači, njome se obilazi. Kružna ulica svoje lice, a možda i protok duguje kultnom riječkom klubu Palachu, koji gotovo kao da ju je izbrisao iz prostora, svrgnuo joj titulu ulice te stvorio predodžbu kakve periferije, jer ljudi će je rijetko imenovati, najčešće će samo reći da idu iza Palacha. Omladinski klub Palach u Kružnoj ulici oformljen je 1968. kao studentski klub riječkih medicinara te je otada poprimio prilično značajnu ulogu središta alternativne scene i ishodišta otpora i stvaranja. Kružna je ulica otada prostor buktanja, gotovo da se nameće kao prostor previranja, kakva užarena kugla koja se već desetljećima mladima ukazuje kao prostor ostvarivanja onih neumoljivih i neobjašnjivih poriva i potreba, onima za stvaranjem i kretanjem. Skučena iza Riječke banke i na pragu četiri riječke srednje škole, odaje dojam zaklona, odaje se kao prostor bezgraničnih mogućnosti. Gotovo sam cijelu srednju probdjela iza Palacha, što u noćnim izlascima, što na školskim odmorima što kad bih jednostavno besciljno tumarala čekajući bus ili nekoga tko vječito kasni. U tim trenucima izgubljenosti instinktivno bih krenula ka Kružnoj ulici, a činilo se je da joj je to jednostavno priroda, da joj mladi instinktivno kreću. Mladi joj se vraćaju neovisno o tome u kakvom je stanju sam klub Palach, neovisno o tome radi li, neovisno o tome pod čijom je upravom. Doimalo se kao da u samom centru grada postoji ta skrivena oaza, taj nedodirljivi zaklon u kojemu mladi naraštajima ostvaruju vlastite umjetničke, društvene i generacijske tendencije.
Kada sam došla u srednju školu dočekala me je ta ostavština, hranila sam se pričama iz izlazaka nekoliko djevojaka koje su Kružnu ulicu doživjele malo prije mog upisa u srednju školu. Tada je tamo bilo nanizano par zelenih klupica, koje nisu ni bile klupice već samo nekolicina paleta. Tada klub nije radio, a scena je vrvjela. Prema riječima jedne moje bliske prijateljice, tada se je tamo mogla upoznati cijela Rijeka. Kružna ulica okupljala je mlade željne izlazaka, stvaranja i bunta, omogućavala im zajedničko međudjelovanje. Ja palete nisam doživjela jer su mi roditelji bili strogi, a ekipa iz osnovne očajna, ali moji kasniji izlasci iza Palacha nisu bili ništa manje nego uzbudljivi, doživljaji ništa manje nego značajni, a tamo sam po prvi put doživjela onaj jedan osjećaj raspoznavanja, raspoznavanja nas i našeg. Doimalo se kao da čitav taj polukružan zaklon pripada samo nama i kao da smo ga naslijedili od onih koji su se osjećali jednako. S obzirom na to da se tamo okupljaju mladi, normalna pojava svakog urbanog prostora, a posebice onog koji okuplja mlade, umjetnike i politički aktivne su grafiti.
Do ovog ljeta zidove Kružne krasili su razni natpisi, crteži, nizala su se imena i poruke, simboli, razgovori, tragovi nastali u podvizima, pijanstvima, nastalih iz nadahnuća, znatiželje, tuge ili ljutnje činili su veliki spomenar prijašnjoj generaciji, pretežitoj mojoj i onima koji su joj par godina prethodili. Od ovog ljeta, u Kružnoj ulici na mjestu nekadašnjih grafita i potpisa pruža se mural koji odaje počast povijesti riječkog rocka. Taj mural me je na prvu uznemirio, ali čisto iz sentimentalnih razloga, trebalo je svega par dana da se s njim pomirim, čak i da mi se donekle svidi. Doživjela sam ga kao platno, prostor za ovjekovječivanje novijih generacija, ali i promjena na generacijama koje su tamo donedavno bili upisane.
To jesu li grafiti umjetnost ili vandalizam nije nešto čime bih se pretjerano bavila, niti nešto što osobno smatram bitnim. Što god jesu, koliko god vještine iziskivali i može li im se pridodati umjetnička vrijednost sasvim je relativno, a ono što je neosporno je da je to preoblikovanje prostora. Natpisi i grafiti odraz su potrebe za iskazom, potrebe za tragom i kao takvi su nezaobilazni, po meni čak i neophodni. Kada sa svojim vršnjacima i bližnjima kontinuirano stvaraš prostor zajedništva, kada u tom prostoru zajedno djelujete jer ste se za njega opredijelili, jer je on sam po sebi izraz vaših vrijednosti, naklonosti i težnji naravno da će se sam prostor oblikovati u skladu s nama.
Ovog ljeta posjetili su me bliski prijatelji iz Zagreba, s njima i dijelom riječke ekipe izašli smo u Kružnu ulicu te na to platno novostečene slobode ostavili par potpisa. Prolazeći Kružnom na putu do škole pred par dana, primijetila sam da naših potpisa, kao i ostalih koju su nikli na zidovima u posljednjih par mjeseci, od oslikavanja murala, više nema. Primijetila sam da su ih prebojali kako bi ih izbrisali i stopili s tim prevladavajućim prikazom kronologije riječke scene. Htjela bih još samo spomenuti da od otvorenja Palacha pod novostečenom upravom od travnja 2024. godine među nama vlada poprilično nezadovoljstvo oko same uprave Palacha, koja otada pojedinim događajima i manifestacijama, ophođenjem prema mladim izvođačima i posjetiocima te cijenama (koje nisu prilagođene srednjoškolcima i studentima) postepeno narušava sam integritet mjesta. Ovo brisanje novih potpisa izrazito me je pogodilo, jer je taj čin toliko sitničav i jer se ljudi iz Kružne već mjesecima povlače. Taj prostor postaje nepristupačan, nedostižan i neprilagodljiv, gotovo i konzervativan. Nama nije nužno stvarati preduvjete u kojima bi se razvijala scena, ne treba nam se nametnuti prostor u kojemu bi se izražavali i stvarali, mi smo taj prostor već imali, opkolili smo ga i obgrlili kao i mnogi prije nas i trebalo je samo da nam se on ustupi. Ovako se doima kao da nas se od tamo briše, da nas se sužava i onemogućuje. Koliko je samo licemjerja i plastičnosti u tome da se zidovima našeg Palacha pruža prikaz slave nekadašnje scene i njezinog nasljeđa, a da se brišu i pobijaju svake naznake i mogućnosti stvaranja nove. Šalje nam se poruka da je tamo već prezasićeno i da za nas i našu vlastitu kulturu i ostavštinu gradu nema mjesta. Ja se nadam da će se stvari donekle mijenjati i da je ovaj period nestabilnosti samo nužan period prilagodbe i privikavanja nove uprave. Optimistična sam pogotovo sada kada se u sklopu kluba otvorio novi „Klub za mlade Palach“ te je predviđena obnova kultnog riječkog radija Svid. Ipak, promjena je nužna i proizlazit će iz nas i našeg raspolaganja tim prostorom, čak i ako tamo nismo više predviđeni, zato smatram da je vrijedno zapitati se: Kome pripada Kružna ulica, ako ne mladima?
Tekst je napisala Dora Smokrović, Gimnazija Andrije Mohorovičića Rijeka
Tekst je prvotno objavljen u prvom regionalnom srednjoškolskom portalu Štipaljka, koji je dio Erasmus+ projekta “Journalism, Activism and Media for Youth” .
Istaknutu fotografiju snimila Franka Blažić
#Activism and Media for Youth #Dora Smokrović #Journalism #Kružna ulica #Štipaljka #Udruga Delta
