Nalazimo se u Galeriji O.K. usred radova. Zidovi se gletaju, po podu, stolu i stolicama je bijela prašina, električari razvlače kablove, a u kutu prostora pas mirno žvače kost. Prostor i razgovor još su u nastajanju baš kao i izložba koja će otvoriti novu sezonu Galerije O.K. U tom privremenom stanju galerije, između kablova, alata i svježe obrađenih zidova, otvara se priča o Stjepanu Lahovskom, umjetniku čije je djelo desetljećima ostajalo skriveno, fragmentirano i nedostupno. Lahovsky (1902–1989) je školovan na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Ljube Babića. Bio je jedan od prvih nadrealista u hrvatskom slikarstvu i osebujna, teško uhvatljiva pojava na domaćoj likovnoj sceni. Radio je kao likovni pedagog u Senju, Karlovcu i Zagrebu, eksperimentirao s apstrakcijom, najprije lirskom, potom geometrijskom, ali gotovo nikada nije izlagao. Štoviše, velik dio svojih radova sam je uništio.
Upravo zato, ono što je ostalo, fragmenti, fotografije, negativi, sačuvani tragovi danas dobiva novu vidljivost. Dok se galerijski zidovi pripremaju za izložbu, razgovaramo s multimedijalnim umjetnikom i voditeljem Galerije O.K. Krešom Kovačičekom o Lahovskom, o arhivu koji se napokon otvara i o razlozima zbog kojih je ova izložba više od pukog povijesnog povratka.
Krešo, nalazimo se u Galeriji O.K. usred izvođenja radova. Paralelno s adaptacijom prostora pripremaš i važnu izložbu. O čemu je riječ?
Riječ je o izložbi posvećenoj Lahovskom, koja se događa nakon dvadeset godina svojevrsne blokade njegovog materijala u našoj dislociranoj arhivi. Ovo je prvi put nakon toliko vremena da javnosti možemo pokazati dio njegove fotoarhive koja je dosad bila nedostupna.
Ako gledamo kontinuitet, Lahovsky se pojavljivao fragmentarno. Godine 1994. Tonko Maroević u Crikvenici obrađuje primorske motive, 1995. Branko Cerovac u MMSU Rijeka radi retrospektivu, a 2005. u Galeriji O.K. u Palachu imali smo izložbu u tri dijela iz kolekcije Milenka Franovića Rakića; objekte, autoportretne krinke i homoerotsku fotografiju. Dio homoerotskih fotografija tada je u Poreču izlagala i Nataša Šegota Vlah u sklopu Photo Days Poreč.
Sada izlažemo ono što se uspjelo spasiti s negativa koji su sačuvani. Riječ je o fragmentima fotoarhive koji do sada nisu bili dostupni. Važan kontekst je i činjenica da ove godine obilježavamo 50 godina dekriminalizacije homoseksualnosti u Hrvatskoj, što ovoj izložbi daje dodatnu društvenu i povijesnu težinu. U skladu s ovom izložbom odmah smo krenuli u formiranje kolekcije hrvatskih gej autora. Zasada imamo Lahovskog, Fabkovića, u srijedu na primjer dolaze dva komada Fabkovića. Zatim imamo Ivana Tomljenovića, Bibulića, Grozića, Kovačićeka…
Kovačiček kao Krešo Kovačiček?
Da. U toj kolekciji bit će i nekoliko mojih radova. Riječ je o maloj, ali značajnoj kolekciji koja je referentna za Hrvatsku, a koja za cilj ima intelektualnu, kulturnu vrijednost do koje nam je stalo. Stalno nam je do toga da imamo bazu koja se može dalje razvijati, radovi se i dalje mogu skupljati i tada se može promatrati kako se stvari u samom materijalu razvijaju.
Plakat izložbe je znakovit, paket s natpisom Lahovsky. Što on predstavlja?
Ovo što je predstavljeno na plakatu je osobni dosje iz Galerije O.K. Riječ je o dokumentima. No, plakat dosta govori o tome s koliko pažnje je to pohranjeno. Ipak smo si dali truda da to bude zaštićeno. Silom prilika tako je bilo dvadeset godina. Sada imamo sreću i priliku da, kako smo radili reviziju fundusa Galerije O.K., reaktualiziramo rad Lahovskog.
Što će publika vidjeti na izložbi?
Izlažemo jedan potpuno nepoznat slikani autoportret te dva, do sada nikada viđena, fotoportreta. Jedan od tih portreta bio je ranije objavljen u katalogu u Poreču, ali isključivo u crno-bijeloj verziji. Kolor verziju smo sačuvali za ovu priliku.
Imamo i radove iz različitih faza njegova života: rani autoportret iz 1947., autoportret iz srednje životne dobi te portret iz kasnijeg razdoblja, gotovo picassovskog tipa. Tu su i dva iznimno rijetka rada iz takozvane senjske faze, iz koje je gotovo sve nestalo, kao i jedan rekonstruirani rad dobiven povećavanjem fragmenta negativa. Jedan je rad izvučen sa staklenog negativa te ovdje moram pohvaliti Josipa iz Foto Kurti. On se jako potrudio i za te rekonstrukcije koristio je inventivne metode. Imamo i neviđenu snimku Lahovskog autorice Ivane Tomljenović koja je bila studentica na Bauhausu, jedina studentica iz bivše Kraljevine Jugoslavije, uglavnom se bavila fotografijom i fotomontažom. Uključili smo i zadnje fotografske radove Lahovskog prije nego li je izgubio vid; gubitak vida osjeti se u tim radovima.
Posebno bih istaknuo homoerotsku komponentu, odnosno model s manirističkim proporcijama, blago izduženim tijelom nalik Olimpijskom Hermesu, koji se pojavljuje i u njegovim crtačkim radovima s antičkim temama poznatim iz monografije Branka Cerovca.
Spominješ i “remek-djela” gej umjetnosti?
Govorim o gej umjetnosti jer je termin LGBTQ+ kasnije konstruiran. Gejevi su tada bili asocirani s lezbijkama, trans i QUEER osobama. Zbog političkih stanja LGBTQ+ zajednica je stvorena iz realističnih potreba. Na ovoj izložbi izložit će se dva remek djela gej umjetnosti. Dva remek djela su dva stilizirana slikarska djela. Zovu se Dual i Koncert. Dual je poznat iz monografije Lahovskog. Koncert je poznat kao crtež olovkom, a sada ga imamo kao slikarski rad. Osim toga imamo i nepoznati autoportret najviše kvalitete iz 1947. Ovdje postoji i kontroverza jer su ta djela antidatirana. Jedno djelo nije potpisano, a drugo nosi godinu ’30., što ne odgovara stvarnom vremenu nastanka. To nam otvara temu anakronizma, što je u kontekstu postmoderne i gej kulture sasvim legitimno, pa čak i zanimljivo. Možemo to čitati i kao svjestan estetski izbor, pa i kao oblik kempa.
Koliko je radova digitalizirano?
Digitalizirali smo velik dio fotoarhive, ali to je dugotrajan i zahtjevan proces, financijski i organizacijski. Nešto je moralo ostati za kasnije. Ipak, ovo je pravi trenutak da se dio građe iznese u javnost. Zbog svega navedenog, ovu izložbu smatram izložbom od nacionalnog značaja. Autor je poseban i prepoznat je na nacionalnom nivou. Na nama je da od toga napravimo nešto više.
Kako si došao do svih tih materijala?
S nasljednikom Lahovskog otišao sam u predgrađe Splita gdje sam vidio što se moglo spasiti. Slikarski radovi bili su u lošem stanju pa sam odlučio fokus staviti na fotoarhivu, koja je ujedno i intrigantnija. Radili smo s fragmentima, s ciljem da izvučemo maksimum iz onoga što postoji. Ovoga puta nećemo pokazati sve radove. Galerija je komorni prostor u kojega sve niti ne stane. Širi koncept ove izložbe sveden je na razne okvire i to je u redu.
U programu se pojavljuje i memorijalni plakat. O čemu je riječ?
Memorijalni plakat je u nastajanju, a izradit će se upravo povodom 50. obljetnice dekriminalizacije homoseksualnosti. Jedan mladi autor nacrtao je mene, a taj će crtež potom biti realiziran kao plakat izrađen u tradicionalnim grafičkim tehnikama i tiskan u limitiranoj seriji. Godinama sam pozirao na akademiji. Poziranje mi je bilo posao, ali i industrijska špijunaža! Zanimalo me tko će raditi u budućnosti, a istraživanje je u opisu posla galerije. Bio sam gol, u duhu Naked Civil Servanta Quentina Crispa, koji je i sam pozirao na akademiji. Budući da me ljudi dobro poznaju, mene se ne može ignorirati, a upravo se na tim radovima vrlo jasno vidi koliko su autori dobri.
Na koji je način ova izložba dio šireg programskog okvira Galerije O.K.?
Gej teme provlače se kroz cijelu godinu u Galeriji O.K. Izložba Lahovskog s dva ključna remek-djela ne stoji izolirano, nego je dio šireg, promišljenog programskog okvira. Ove godine suradničkom izložbom obilježavamo i desetu obljetnicu međunarodnog festivala queer i feminističke kulture Smoqua. U taj kontekst ulazi i projekt MAPA / Spomenar – queer arhiv osjećaja umjetnika i koreografa Žaka Valente, koji također sudjeluje u programu Galerije O.K. Spomenar ne funkcionira kao klasični arhiv, nego kao otvorena, rastuća zbirka fragmenata sjećanja, emocija i osobnih zapisa queer zajednice. Nastavljamo i rad na kolekciji knjiga koje su bile dio LGBT arhive u Palachu prije dvadeset godina. Taj arhiv nije nestao, on i dalje postoji i kontinuirano se nadograđuje.
Pozivamo sve da dođu, a posebno studente. Plakat smo namjerno komunicirali na ovaj način jer smatramo da je uzbudljiv! U samoj koncepciji izložbe ostavili smo i jasne smjernice za daljnja istraživanja. Ovo nije kraj priče, nego njezin nastavak!
Otvorenje izložbe “Fotoarhiva” održat će se u ponedjeljak 2. veljače u 19:00 sati u Galeriji O.K. Izložba ostaje otvorena do 16. veljače.
Istaknuta fotografija: Marta Ožanić
#Fotoarhiva #Krešo Kovačiček #Lahovsky #rekonstrukcija
