Milanović je stigao nenajavljen na FALIŠ u Šibeniku, a ja, iako sam se najavio, nisam došao. Što ukazuje na temeljnu neravnotežu u Lijepoj i neuravnoteženoj našoj: onu između malih, običnih ljudi i velikih ljudi iz visoke politike i biznisa (što je danas, manje-više, jedno te isto). Most između nas malih i običnih i njih neobično velikih, između te dvije klase (donjih i gornjih, siromašnih i bogatih), trebala bi biti srednja klasa, ali ona se istanjila i smanjila na proporcije pontonskog mosta. Nekada je taj most bio bontonski, pristojan, koji drži do bon-tona tj. do umjerenosti i stabilnosti društva. No, ova vremena su se zahuktala u trci tko će biti najbogatiji (i najpoznatiji), svaki milijun dolara ili eura podrazumijeva milijun osiromašenih ljudi. Barem je do sada tako bilo, a od sada bi moglo biti drugačije uz pomoć AI (kako njeni graditelji i promotori najavljuju). Živi (makar i siromašni) bili pa vidjeli.
Nekidan sam tek, na otvaranju jedne izložbe, skužio da je gemišt, u stari, šampanjac za siromašne (paupere i nadničare). Ima mjehuriće kao od mineralne i bijelo vino pa je izvana gledajući isti kao njegov francuski brat, samo s manje mjehurića. Često neki nedostatak ili neimanje nečega dovodi do novih, svježih spoznaja (koje se onda nužno izražavaju novim metaforama i poredbama). U konkretnom slučaju nije bilo crnog vina pa sam se i ja, žedan, morao pridružiti svojoj klasnoj braći i sestrama za zajedničkim stolom ispred galerije. Jedna je kolegica izgledala bolje od boce najboljeg francuskog u kofi s ledom: kože umjereno preplanule, blagog medenkastog sjaja, opuštena i nasmijana zračila je inspirirajuće iscjeljujuće. „Koža ti izgleda kao da si maloprije izašla iz kade s toplim mlijekom i medom“, rekao sam joj, znajući što govorim. „What is the point?“
Odmah je priznala, osmjehujući se: „Bila sam mjesec dana kod matere na mom otoku.“ I ja sam bio brz: „Tvoja koža, tvoja mater, tvoj otok! Sve mi je jasno. Ako ikada budeš morala prodati svoju kožu, prodaj je vrlo skupo, molim te. Jar zaista, budući da cijene nema, zaista zaslužuje vrlo visoku cijenu.“ Nasmijala se pa smo se kucnuli, nazdravili i ispili po gutljaj naše varijante šampanjca. Ima još jedna naša, originalna inačica nekog skupog i poznatog stranog pića, konkretno irskog Baileya. Vrlo je jednostavna: orahovac + malo mlijeka + jedno zrno kave!!! Tri posve opravdana uskličnika. Mi u Splitu to zovemo „bračkim Bejlijem“. Preporučujem iz sveg srca kontinentalcima da i oni piju ovaj ukusni napitak za male pare (a velike gušte). Živjeli!
Šareni artikli i jednobojna svijest
Nekada smo živjeli bolje tj. mlađe. Jer: „Sve je lako kad si mlad“. Lake su i nestašice bilo čega (jer si nestašan), i dugi redovi (jer nosiš dugu kosu), i parni-neparni dani (jer ti tada nije toliko do para koliko do parenja), itd. itsl. Nije bilo vjetro-elektrana, ali je bilo vjetra u tvojoj i njenoj kosi. Nije bilo toliko vrsta piva, droge i tv-programa, ali se se dobro sn/nalazilo s malom kao i s velikom pivom, osjećao si se dobro i s nešto trave ili šita, a između prvog i drugog tv-programa mogao si izabrati svoj treći (Radio Luxembourg npr.). Naličje stiha „Prljavaca“ onda može samo glasiti „Sve je teško kad si star“. Naročito ako si takav u Hrvatskoj, a u mirovini si. Ali ako si npr. u UK i još si super-star genotipa „Rolling Stones“, onda prolaziš tjesnacem između Lako i Teško, kao Odisej između Scile i Haribde. Dakle, ima različitih tipova i mladosti i starosti, ovisno o konkretnom pojedincu/ki.
Ukratko, svi smo jednaki pred Zakonom (iako su poneki ponekad ponegdje jednakiji) ali smo svi, falatibože, različiti! Uniforme imaju jednu zajebanu osobinu: djeluju na osobu koja je nosi tako da ona teži i uniformiranom mišljenju, a ne samo tijelu. Kad ju je iskustvo armije i rata formiralo, ona nesvjesno želi da svi ljudi misle isto, da slušaju iste zapovijedi i iste pjesme, čak da se svi odijevaju isto („Nosi mi se ista boja“). Primjere takvog djelovanja Nesvjesnog imali smo priliku doživjeti na domaćim terenima, od Zagreba preko Sinja do Benkovca. N, taj se plimni val Nesvjesnog razbio od tvrde zidine Šibenika grada. Pa se FALIŠ ipak održao, a organizatori festivala „Nosi se“ u Benkovcu su izveli sjajnu audio-vizualnu instalaciju-performans. Najsvjesniji ljudi u braniteljskim uniformama uzeli su aktivno učešće u oba događaja, što je potvrda duhovnog ograničenja svakog onog koji generalizira ljude, bilo lijevo bilo desno.
Ovo je konzumentsko doba šarenih artikala, a najveća koncentracija i kvantiteta šarenila se nalaze u super-marketima. To je razlog da se ja u njima ne mogu osjećati super (makar mi je novčanik debeo kao prasence) nego naprotiv, osjećam se nelagodno, loše i nervozno pa nastojim što brže kupiti što mi treba, platiti i izići na ulicu, na svjež zrak. To preobilje boja i artikala na policama, ti uski prolazi između njih, taj ženski snimljeni glas s automatske kase koji neprestano ponavlja jedno te isto – sve me to asocira na predsoblje pakla. A pakao bi bio kada bih u super-marketu bio sam, za cijelu jebenu vječnost. To je vrlo interesantno: proučiti dubinsku vezu između svih tih boja, brandova i dizajna, s jedne strane, i sklonosti jednoumlju i jednobojnom odijevanju, s druge strane. Jasno je da su to lice i naličje istog novčića, ali isto bi bilo dobro provesti podrobnije psihološko, pa i psihoanalitičko, istraživanje o toj masovnoj pojavi, zar ne?!
Smijeh pod zvijezdama
Kakva li je tek veza između Stanlija i Olija, tog najpoznatijeg komičarskog dua u povijesti kinematografije? Debeli i Mršavi, tako smo ih zvali kao djeca, i smijali smo se njihovim gegovima i dobroćudnim smicalicama, kojima su jedan drugoga bockali na našu veliku dječju radost. Onda su došli Chaplin sa štapom, šeširom i preširokim hlačama pa Buster Keaton kamenoga lica. Sjećam se da sam se na jednoj studentskoj matineji u „Filmoteci 16“, kamo nas je odveo profesor Ante Peterlić, smijao kao lud gledajući neke klasične Chaplinove kratkiše. Toliko glasno da su me kolege s čuđenjem pogledale, ali ja jednostavno nisam mogao odoljeti bravurama Chaplinovog genija, a osim toga sam Dalmatinac (koji ne nosi lančić oko vrata). Smijao sam ja i kasnije, kao zaposlen, u kinima ali pomalo sve rjeđe i nikada kao tada.
Nekidan mi se dogodio smijeh do suza (najbliži tom šampionskom u Zagrebu), dok sam gledao Stanlija i Olija na skeli nebodera u izgradnji u New Yorku, sjedeći u prvom redu gledališta u parku Malaria u Trogiru. Prve večeri dvodnevnog „8. festivala nijemog filma i ostalih osjetila“. Dok su, otprilike svakih 20-ak minuta, avioni iznad grada započinjali svoje slijetanje u zračnu luku Resnik. Nije to bio jedini zvuk koji je pratio ove nijeme filmove, o ne! Autorsku muzičku pratnju davali su klavirist Mitje Reichenberga i saksofoniste Denija Pjanića i to su radili izvrsno. Publiku je poslije projekcije zabavljao splitski DJ Damir Duplančić Dupe, muzikom posve sukladnoj čarobnom ambijentu. A sve se to događalo zahvaljujući agilnoj direktorici Festivala Ivani Orešić i njenoj udruzi „Gozba“. Geslo festivala je „KULTURA NARODU“, ulaz je zato bio besplatan, a Ivana je, obraćajući se na kraju publici, naglasila da umjetnici „moraju biti vrlo dobro plaćeni“ jer „zahvaljujući njima se tako dobro zabavljamo ove večeri“. Bio je to glas s mora u duhovnom krajobrazu zabranjivanja predstava, pokušaja zabranjivanja festivala i zahtjevima za zaustavljanje financiranja umjetničkih udruga i inicijativa. A dobar glas se daleko čuje!
Bio sam malo skeptičan prema mogućnosti spontanog smijanja od srca pri gledanju Olija i Stanlija (pa nisam više dijete, pobogu!). Ali sam bio sretan kada je smijeh nezaustavljivo krenuo iz mene. Bio je to trostruki smijeh: dječaka i mladića u meni i mene!!! I njih trojica zaslužuju tri uskličnika. Bio je to dokaz da dječak u meni nije umro (kako bi inače mogao biti umjetnik?!), da je mladić još živahan (kako bi drugačije mogao plesati jezikom tijelom poslije projekcije?!) pa sam onda i ja živ živcat (pa volim art, a na živce mi ide rat). Bila je to, dakle, prava filmska art-terapija, kakvu trebamo na više mjesta i u više gradova (ponajviše i ponajprije u Splitu). Oni koji ih organiziraju i provode su branitelji zdravoga duha (mada nemaju svoju krovnu udrugu), a mi koji ih pratimo smo njihovi navijači i njihova publika.
#Ante Kuštre #dnevna doza umjetnosti #FALIŠ #Split #Stanlio i Olio
