Ne znam ide li vam na živce kupovina kao meni. Svakodnevna, ponavljajuća, naporna, neprekidna kompulzivna radnja da sam sebe ponekad podsjećam na one zombije iz Romerovog filma “Zora živih mrtvaca”. Isto se nastavlja i na netu: ponuda, ponuda, ponuda, kupi, samo što nije nestalo, putuj, kupi….
Naravno, ne biste li pratili taj ritam treba zaraditi, e da bi se trošilo. I to nije nikakva novost. To, vjerujem, živimo gotovo svi, a svaka nam se alternativa čini ili poput iluzije ili je možemo staviti u kategoriju hlebinske škole hrvatske naive.
Dobro, znamo iz ekonomije, trickle down, uvijek će nam nešto od tog začaranog ciklusa kapnuti, ali kako i samo kako bismo opet trošili: nova kuhinja iz Ikee, evo, samo toliko i toliko, samo, prilika koja se ne propušta, igračka za maloga, nova sofa, jesss. Sve je to vezano uz proizvodnju para, a ako nema, ima dug, kartice pa nastavljamo jer… ima li uopće alternative?
Mogu i skolastički: u ovom suvremenom svijetu, konzumerizam je postao temelj na kojem se gradi naša svakodnevica. Svaki proizvod, svako putovanje, svaki oglas, pa i svaka naša misao, usmjerena je prema jednoj jedinoj ideji – da se potroši više, da se kupi više, da se živi u neprekidnom ciklusu trošenja.
No, što nam to ostavlja? Prazne novčanike, dug koji se mora vratiti i, ono najgore, iscrpljene živce i osjećaj nezadovoljstva koji nikakva kupovina ne može ispuniti. Konačno, i samo zdravlje u cjelini postaje ugroženo, ali i ono je proizvod, zar ne? Potrošnja psihofarmaka je još jedna utjeha, jer utjehe nema u vodi. Možda u kojem unučiću, ali… to je za siromašne, da budem krajnje sarkastičan.
U toj neumoljivoj potrošačkoj utrci, rad postaje sredstvo kojim hranimo tu istu, bit ću iskren, zvijer koja nas uništava. Bacimo pogled na saldokonto naših života, bacimo samo pogled – ako uopće možemo – jer nas izjeda neprestana briga možemo li nahraniti mašineriju. Kupiti djeci te i te cipele, majicu, igračku, biti tamo ili tamo, poslikati se i staviti tu stvar na Instagram. Kupiti sebi novi dnevni boravak, kuću s bazenom, SUV, ne znam ni sam, bilo što što postaje stvar prestiža, očito najjače sile koja nas goni, izuzev osnovnih životnih funkcija.
Ajmo dalje, ne treba biti previše mudar, da bismo pratili taj ritam, prisiljeni smo raditi sve više, dulje, jače. I tako se gubi ono što je zaista važno – bit ću patetičan – vrijeme za nas same, za naše najbliže, za ono što nas istinski ispunjava. Radimo, trošimo, radimo, trošimo, i sve to u uzaludnoj potrazi za srećom koju nam obećavaju, a može je donijeti samo sljedeća nova kupnja. Zapravo, imamo li uopće vremena pozabaviti se nekim bliskim, znamo li izjaviti ljubav, znamo li iskreno pomaziti dijete, a da ono ne odgovori s novom željom za novom igračkom, npr. novim Lego setom?
Moramo se zapitati: je li ovo stvarnost koja nam je potrebna? Mora li konzumerizam biti okosnica našeg društva? Ajmo ogoliti stvar – postoji li uopće alternativa? Moguće da postoji, ali to su opet fraze koje malo tko može stvarno primijeniti na život. Održiva potrošnja, na primjer, nudi mogućnost da se otrgnemo iz tog cirkusa. Možda svijet slow fashion pokreta – u svijetu koji je opsjednut brzom modom, sve više ljudi prepoznaje vrijednost trajnijih, etički proizvedenih komada odjeće. To nije samo trend, to je otpor protiv potrošnje koja nas čini robovima nepotpisanog društvenog ugovora na koji svi pristajemo. Možda Sharing is Caring?
Možda je alternativa još veće balansiranje sa slobodnim vremenom, tom svetom gralu koji smo sami sebi zakinuli, recimo neki fleksibilniji radni uvjeti koji bi nam omogućili da se posvetimo onome što nas doista ispunjava. Da se posvetimo sebi i onome što doista volimo. Uz pitanje znamo li što najviše volimo. Dobro, znajući nas, hvatalo bi se krivine, ali ovo zahtijeva ozbiljniji društveni eksperiment s kraćim radnim vremenom i intenzivnijim poticanjem različitih aktivnosti, od kulture do sporta, pa čak i filozofske dokolice. Jedini keč je da ljudi postanu sretniji, a da su izvan ciklusa kupi, zaradi, kupi, potroši, zaradi i tako unedogled. Dovoljno je samo da se postigne manji stres. Znamo da ubija. U mojoj dobi o tome mogu vrlo kvalificirano govoriti.
Tu je i pitanje podrške lokalnim zajednicama i ekonomijama. Globalizacija nam je donijela mnogo toga, ali i odnijela ono najvažnije – osjećaj pripadnosti i povezanosti. Umjesto da se oslanjamo na velike korporacije koje nas preplavljuju jeftinom robom, zašto ne bismo podržali lokalne proizvođače?
To nije samo ekonomsko pitanje, to je pitanje duše. Kad kupujemo lokalno, podržavamo zajednicu, smanjujemo svoj ekološki otisak i vraćamo se jednostavnijem, ali ispunjenijem načinu života. No, sad sam izrekao nekoliko floskula koje je tako lijepo izgovoriti. U naravi stvari stoje posve drugačije.
Dobro, to je kultura minimalizma, što bi značilo svima nama neku vrstu zakidanja jer tek smo se dokopali tog uvjetovanog blagostanja, pa čemu već odricanje.
No što nedostaje za taj mentalni minimalizam? Prvo i osnovno kritičko mišljenje, ali ne ono zapelo u starim bitkama na način samoupravnog socijalizma i onodobnog zapadnog kapitalizma, već ono gdje propitujemo, analiziramo, razumijemo da se možemo osloboditi samsare vječne kupnje i rada, da možemo pobjeći od obrasca živih mrtvaca iz spomenutog Romerovog filma.
Vrijeme je da shvatimo da postoji i koncept sreće; ali ne sreće u hranjenju taštine, već sreće koju možemo osjetiti u sebi i koja će nam doći iznutra. No, bit ću iskren, ne mogu preporučivati niti sam kvalificiran za traženje spasenja iz ciklusa konzumerizma. Samo znam da sve što zaradim, ili točnije sve što zaradimo kao obitelj, postaje nova kupnja, zahtijeva još kupnje, zatim još rada, pa još kupnje, dok se sreća na kapaljku traži u malim zadovoljstvima koja uspijevamo prošvercati ispod radara vlastite uvjetovane sreće.
Istaknuti vizual: Aleš Suk
#kolumna #Konzumerizam #Milan Zagorac #potrošači
