U zagrebačkom kvartu u kojem su odrasli, svega nekoliko desetaka metara od svojih roditeljskih kuća, Leon Haraminčić i njegova supruga Martina otvorili su Bistro Točkica, mjesto koje se ne trudi slijediti gastronomske trendove, nego vratiti na stol okuse koje dobro poznajemo, ali ih sve rjeđe pripremamo kod kuće. Pohani picek, rizi-bizi, štrukli, sarma, buncek i purica s mlincima ovdje nisu nostalgični ukras jelovnika, nego njegova okosnica.
No Točkica ima još jednu posebnost: uz tradicionalna zagrebačka i kontinentalna jela poslužuju se prirodna vina. Taj naizgled neobičan spoj pokazao se uspješnim, a filozofija malih proizvođača, poštenih namirnica i vina s karakterom povezala je Točkicu s festivalom Alterego, koji će se u subotu, 21. studenoga, održati u Lovranu.
Uoči gostovanja razgovarali smo s Leonom Haraminčićem o gastronomiji bez pretvaranja, ljudima koji stoje iza namirnica i vina, kompromisima koje ne želi raditi te o tome zašto ponekad treba imati hrabrosti jednostavno kuhati po domaći.
Leone, Točkicu ste sa suprugom Martinom otvorili praktički u susjedstvu svojih roditeljskih kuća, a stvorili ste restoran koji njeguje gotovo zaboravljenu atmosferu zagrebačkih gostionica. Je li Točkica nastala iz nostalgije za nekim drukčijim Zagrebom ili iz uvjerenja da takva mjesta još uvijek imaju svoju publiku?

– Točkica je doslovno nastala u kvartu u kojem smo odrasli. Pedesetak metara udaljena je od Martinine roditeljske kuće, pedeset od moje, stotinjak metara od škole u koju smo oboje išli, baš kao i naši očevi. Kada se tijekom korone zatvorio restoran koji je ondje prije radio, ukazala nam se prilika i odlučili smo je iskoristiti. Martina i ja već smo se bavili ugostiteljstvom, imali smo dva lokala, ali nikada nismo radili s hranom. A otvaranje restorana bila nam je velika želja.
Mislim da je Točkica doista nastala iz nostalgije. Kada smo vikendom htjeli pojesti takvu domaću hranu, uglavnom smo morali otići izvan Zagreba, najčešće u Zagorje. Onda smo pomislili zašto takvo mjesto ne bismo napravili u svom kvartu. Željeli smo restoran u kojem će se osjećati taj stari zagrebački štih, kao da je vrijeme na neki način stalo. I tako je sve počelo.
Na vašem jelovniku nema pretjeranog gastronomskog eksperimentiranja. Tu su pohani picek, rizi-bizi, štrukli, sarma, buncek, purica s mlincima… Jela koja su generacije Zagrepčana poznavale s obiteljskih stolova. U vremenu kada se gastronomija sve više okreće inovacijama i neobičnim kombinacijama, koliko je hrabrosti potrebno da biste jednostavno odlučili kuhati – po domaći?
– Mi zapravo nismo previše razmišljali o tome je li to hrabro ili nije. Bili smo uvjereni da je to ono što želimo raditi. Doduše, dobivali smo svakakve savjete. Govorili su nam da takav koncept neće funkcionirati, da to nisu restoranska jela, da bi trebalo ovako ili onako. Ali mi smo na kraju napravili točno ono što smo zamislili i pokazalo se da smo bili u pravu.
Ljudi danas imaju sve manje vremena, sve se manje kuha kod kuće, a svi vole takva jela. Mi smo odlučili ponuditi ih u restoranu, ali na najvišoj mogućoj razini. Pazimo na tradicionalne, autentične recepte, ali pritom koristimo moderne profesionalne tehnike kuhanja. Kod nas, primjerice, nema Vegete, ona nikada nije ni ušla u restoran. Nema ni zaprški. Sve umake i temeljce radimo sami, od početka. Pazimo na svaku namirnicu i njezinu kvalitetu.
I izrazito nam je važna sezonalnost. Primjerice, rajčicu imamo na jelovniku otprilike od sredine lipnja do početka rujna, kada možemo nabaviti kvalitetnu domaću rajčicu. Nakon toga je više nema. Jedino što koristimo smrznuto jest grašak za rizi-bizi. Dakle, jela jesu tradicionalna, ali pristup pripremi vrlo je ozbiljan i profesionalan.
Na vašem jelovniku svoje mjesto imaju i mali domaći proizvođači, a njihova imena ne skrivate iza općenitih oznaka poput „lokalno“ ili „domaće“. Koliko vam je važno znati tko proizvodi namirnice koje dolaze u vašu kuhinju? I je li danas uopće jednostavno voditi restoran koji se oslanja na kvalitetne domaće proizvode?

– Taj nam je dio izuzetno važan. Želimo povezivati male proizvođače i male poduzetnike, međusobno se podržavati i kupovati jedni od drugih. Mislim da tu postoji i određena društvena odgovornost, ali naravno da je najvažnija kvaliteta proizvoda.
Moram priznati da me nešto iznenadilo. Kada smo otvarali restoran, bio sam uvjeren da će nas domaći proizvođači doslovno opsjedati ponudama. Mislio sam da ćemo imati problem kako odabrati između tolikih kvalitetnih proizvoda. A dogodilo se upravo suprotno.
Mi već tri i pol godine radimo, restoran je prepoznat, ali gotovo nitko nam se nije sam javio i ponudio, primjerice, kvalitetne domaće kobasice ili sireve. Sve proizvođače s kojima danas surađujemo morali smo sami pronaći. Zanimljivo je da nas puno češće kontaktiraju trgovci i dobavljači koji nude uvozno meso nego mali domaći proizvođači.
Iskreno, očekivao sam da će ta suradnja biti puno jednostavnija. Međutim, nije dovoljno samo govoriti o domaćoj proizvodnji. Potrebno je i pronaći ljude koji zaista žele graditi ozbiljnu, dugoročnu suradnju s ugostiteljima.
Mi smo takve ljude pronašli i danas imamo odlične dobavljače. Njihova imena rado ističemo jer želimo da naši gosti znaju tko stoji iza hrane koju poslužujemo. I upravo zato nastavljamo tražiti nove male proizvođače s kojima dijelimo iste vrijednosti.
Ono što Točkicu čini posebno zanimljivom jest spoj tradicionalne zagrebačke kuhinje i prirodnih vina. Na prvi pogled, pohani picek s rizi-bizijem i macerirano vino možda ne djeluju kao najlogičniji par. Kako je nastala ta kombinacija i što se dogodi kada se okusi djetinjstva susretnu s vinima koja mnogi tek otkrivaju?

– Prirodna vina otkrili smo otprilike u vrijeme kada smo otvarali restoran. Probali smo ih i jako su nam se svidjela, ne samo zbog okusa, nego i zbog cijele priče koja stoji iza njih, njihova karaktera i načina proizvodnje. I tada smo odlučili povezati ih s našom kuhinjom.
Naravno, opet su nam govorili da to ne može funkcionirati, da takva vina ne idu uz takvu hranu. Međutim, vidjeli smo i izvan Hrvatske da taj spoj itekako može funkcionirati. Danas sam potpuno uvjeren da su prirodna vina zapravo idealna za tradicionalnu zagrebačku kuhinju.
Zašto? Zato što je to karakterna hrana, snažnih, izraženih okusa, bez pretvaranja. A takva su i prirodna vina. Imaju karakter, često i izraženije kiseline koje izvrsno podnose masnoću. Jedno s drugim sjajno funkcionira.
I uvijek se vraćam na istu misao: ako se toliko trudimo pronaći kvalitetnu domaću namirnicu, ako tražimo domaću kobasicu, zašto onda uz nju ne bismo ponudili i dobro domaće vino? Za mene je prirodno vino upravo to, domaće vino koje je na neki način bilo potisnuto industrijalizacijom i težnjom prema što većoj proizvodnji.
Koliko sam uspio istražiti, prirodna vina kod vas nisu samo dio ponude, nego važan dio identiteta Točkice. Poslužujete li isključivo prirodna i biodinamička vina? I još važnije, kako gostu koji je cijelog života pio konvencionalna vina približiti nešto što mu na prvi miris ili gutljaj može djelovati potpuno neobično?
– Mi to gostima objašnjavamo vrlo jednostavno. Kažemo im da uz domaću hranu ide i domaće vino. Ne kompliciramo previše.
Kada smo otvorili restoran, otprilike 70 posto vinske karte činila su prirodna vina, a 30 posto konvencionalna. Međutim, kako smo sve više ulazili u tu priču, upoznavali vinare i počeli razumijevati razlike u načinu proizvodnje, odlučili smo da ćemo imati isključivo prirodna vina.

Još uvijek imamo neka konvencionalna kućna vina koja poslužujemo na čaše, ali od 1. prosinca i ona će biti zamijenjena prirodnima. Dakle, cijela naša vinska ponuda bit će usmjerena isključivo na prirodna vina.
To nije samo pitanje okusa. Kada počnete upoznavati te ljude, družiti se s njima i razumijevati njihov način razmišljanja, promijeni vam se i vlastiti pogled na život. Shvatite da posao nije samo matematika, da postoje neke druge vrijednosti. Nama se to dogodilo i danas više uopće ne razmišljamo o povratku na staro.
Na vašoj vinskoj karti pronašao sam i neka nama dobro poznata imena: Piquentum Dimitrija Brečevića, Kosovec i Križ. Svi oni sudjeluju na ovogodišnjem Alteregu. Po čemu prepoznajete vinara čije vino želite ponuditi svojim gostima? Je li presudna kvaliteta vina ili vam je jednako važna i priča čovjeka koji ga proizvodi?
– Pokušavamo probati što više vina i upoznati što više vinara. Ne želimo da naša vinska karta bude nešto zapisano u kamenu, da jednom odaberemo određene etikete i tu priča završava. Želimo da bude živa, da se mijenja i da uvijek možemo pružiti priliku nekome novome.
Jako nam je važno i da prema svim vinarima imamo korektan odnos. Upravo zato pripremamo i jednu novost. Otvaramo vinoteku, odnosno wine shop, a vina ćemo gostima nuditi po maloprodajnim cijenama, uz naknadu za otvaranje boce kada ih konzumiraju u restoranu. Želimo da cijene budu pristupačnije i da na taj način dodatno podržimo scenu prirodnih vina.
Ali ono što nas je najviše privuklo nisu samo vina. To su ljudi. Njihova strast, njihov odnos prema prirodi, proizvodnji i životu općenito. Druženje s njima zaista nam je promijenilo način razmišljanja. I zato nam je važno biti dio te zajednice, podržavati je i zajedno s njom rasti.
Čini mi se da je zajednička nit Točkice i Alterega svojevrsni povratak jednostavnosti, poštenoj namirnici i proizvodnji u kojoj se poštuje priroda. No može li se takva filozofija održati u svakodnevnom ugostiteljstvu, gdje postoje troškovi, rokovi, nabava i potreba za zaradom? Gdje je granica između ideala i kompromisa?
– Mislim da čovjek prije svega mora biti uporan i dosljedan vlastitoj priči. Naravno da se ponekad moraju napraviti kompromisi, ali oni trebaju biti minimalni. Ako vjerujete u ono što radite i ako ste dovoljno uporni, mislim da se stvari na kraju poslože.

Nama je u početku sigurno bilo teže. Da smo krenuli nekim jednostavnijim putem, možda bismo puno brže došli do zarade. Vjerojatno bi nam i financijski bilo isplativije da smo se prilagodili uobičajenoj ponudi. Ali danas smo sigurni da smo donijeli dobru odluku.
Rad s prirodnim vinima pokazao nam se ne samo kao ispravan osobni izbor, nego i kao dobra poslovna odluka. Privukli smo goste koji su istinski gurmani, koji cijene kvalitetu i imaju drukčiji pogled na gastronomiju. To su ljudi koji razumiju što radimo.
I što je možda najvažnije, kroz cijelu tu priču i mi smo se promijenili nabolje. Danas ne postoji ni najmanja dvojba jesmo li dobro odlučili.
Vaša Točkica nije samo restoran nego i mjesto susreta, druženja te gostovanja drugih kuhara i vinara. Koliko vam je u ugostiteljstvu važna upravo ta ljudska dimenzija? Može li se danas, u vremenu brzog života i još brže hrane, ponovno stvoriti ona atmosfera nekadašnjih kvartovskih gostionica u kojima se nije dolazilo samo jesti nego i biti među ljudima?
– Apsolutno. Mislim da je upravo to najveća vrijednost cijele priče. Mi nismo željeli otvoriti samo mjesto na kojem će ljudi pojesti ručak i otići. Željeli smo stvoriti mjesto u koje će se ljudi vraćati, u kojem će se osjećati ugodno, družiti se i upoznavati.
To je povezano i s našim odnosom prema vinarima, proizvođačima i gostima. Kroz ta druženja nastaju prijateljstva, razvijaju se nove ideje i suradnje. I nama je to veliko zadovoljstvo. Takav način života i rada zapravo je ono što smo od početka željeli.
U subotu, 21. studenoga, zagrebačka Točkica stiže na Alterego u Lovran, među vinare koji su odlučili krenuti vlastitim, često zahtjevnijim putem. Kako je došlo do vašeg sudjelovanja, poznajete li već festival i što vas je privuklo toj priči?
– Mi općenito nastojimo odlaziti na takve festivale, sudjelovati u njima i podržavati ih koliko god možemo. To nas veseli, volimo upoznavati ljude koji razmišljaju slično kao mi i dijeliti s njima iskustva.
Tako je bilo i s Alteregom. Kroz festivale i druženja upoznali smo ljude koji stoje iza te priče, nakon toga smo se nastavili viđati, družiti se, popili smo koju bocu vina i sprijateljili se. Nema tu neke velike komplikacije.
Kada smo dobili poziv da sudjelujemo u Lovranu, naravno da nam je bilo izuzetno drago. Velika nam je čast biti dio takvog festivala.
I za kraj ono što će posebno zanimati posjetitelje: što nam konkretno donosite u Lovran? Hoćete li predstaviti prepoznatljive specijalitete Točkice ili pripremate nešto posebno za Alterego? I kada biste morali izabrati jedno jelo koje najbolje predstavlja vašu filozofiju, što biste stavili pred gosta koji vas prvi put upoznaje?

– U Lovran donosimo naše klasike. Prije svega štrukle, koje su jedan od naših najvećih specijaliteta. Bez lažne skromnosti, mislim da su među najboljima u Zagrebu. Stvarno smo ih doveli do razine kojom smo izuzetno zadovoljni i uvijek kažem da svatko tko dođe u Točkicu mora probati naše štrukle.
A budući da je zahladnjelo i da nam stiže zima, donijet ćemo i sarmu. Dakle, ostajemo vjerni našoj kuhinji i onome po čemu nas ljudi prepoznaju.
A kada bih morao izdvojiti jedno jelo koje najbolje predstavlja Točkicu, onda bi to svakako bio naš bečki odrezak. Njime se zaista ponosimo. Radimo ga isključivo od mliječne teletine, po krušne mrvice odlazimo u Austriju, a pripremamo ga na mješavini suncokretova ulja i svinjske masti. Posvetili smo mu jako puno pažnje i mislim da smo ga doveli gotovo do savršenstva.
Leone, razgovarali smo o vašoj filozofiji, kuhinji, vinima i Točkici, a pomalo smo nepravedno zapostavili vašu suprugu Martinu, s kojom ste sve ovo stvorili. Koliko je njezin doprinos važan u cijeloj priči? I jeste li danas, nakon tri i pol godine, zadovoljni onime što ste zajedno napravili?
– Martina i ja u ovom smo projektu potpuno ravnopravni. Točkica je od početka naša zajednička priča i oboje jednako sudjelujemo u svemu. Ona je, primjerice, zaslužna za cjelokupan vizualni identitet restorana. To je njezin dio i jako je važno da se to zna.
A jesmo li zadovoljni? Jesmo, jako smo zadovoljni. Naravno, bilo je izazovno. Ni Martina ni ja nikada prije nismo radili u restoranu, nismo vodili restoran, niti smo imali nekoga u obitelji s takvim iskustvom. Mnogo smo toga morali naučiti sami i napravili smo dosta grešaka u hodu.
Ali danas, kada pogledam unatrag, mislim da nam je to možda bila i prednost. Nismo bili opterećeni time kako se nešto mora raditi zato što se oduvijek tako radilo. Razmišljali smo izvan ustaljenih okvira i mnoge stvari napravili na svoj način.
Učili smo na vlastitim greškama i mislim da je to najbolja škola. A najvažnije je da smo sve ovo napravili zajedno.
Fotografije: Privatni album Leona i Martine Haraminčić
#Alterego festival #Bistro Točkica #festival prirodnih vina #Kino Sloboda #Leon Haraminčić #Lovran #Martina Haraminčić

