U petak, 23. svibnja u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca održana je premijera predstave „Magarčić i kit“, autorskog projekta Damira Martinovića Mrleta i Ivanke Mazurkijević. U subotu u podne na istoj su predstavi dočekana djeca, ne samo kao publika, već kao sudionici. Pozornica se pretvorila u čarobni, napuhani svijet mediteranske mašte i prijateljstva.
Prije nego je priča započela, na pozornicu su izašle – dvije masline, ne stabla, već plodovi maslina – napuhana, topla i duhovita stvorenja koja su odmah uspostavila kontakt s djecom. Kroz humor i šarm, podsjetile su djecu da se u kazalištu ne viče, ali su ih odmah i pozvale da slobodno odgovaraju na pitanja. Ovaj duhoviti dijalog na samom početku stvorio je most povjerenja između pozornice i publike, a publika – najmlađa – odmah je razumjela da je kazalište prostor slobode, igre i dijaloga. Nakon uvoda, masline se povlače na balkone s lijeve i desne strane, gdje ostaju do kraja predstave i povremeno komentiraju radnju. Njihova stalna prisutnost stvara osjećaj da se sve odvija u stvarnom, živom masliniku – mjestu iz bajke, ali ukorijenjenom u mediteransku stvarnost.
Predstava je nastala prema slikovnici Mrleta, a u režiji Lede Festini Jensen i samog autora, oblikovana je kao moderna bajka s arhaičnim srcem – bajka o magarčiću Oliju koji brižno nosi vodu svojim prijateljicama maslinama, ali sniva o morima i plivanju s kitovima. Njegov san nije pogrešan niti smiješan – on je moguć, a masline mu, kao prave prijateljice, pomažu da ga ostvari.
Kazališna vizualnost predstave dojmljiva je i potpuno podređena dječjoj mašti. Scenograf i kostimograf Saša Hess osmislio je svijet sastavljen od napuhanaca: stabla masline (Jelena Lopatić – Mudra, Ana Marija Brđanović – Slatka i Nika Grbelja – Nova) nosila su okrugle zelene napuhane krošnje s plodovima, Vila Potočnica (Aleksandra Stojaković Olenjuk) imala je na leđima napuhana krila u obliku leptira, Magarčić je bio napuhani rekvizit kojim je Damir Orlić upravljao nalazeći se iza njega, dok je napuhanog Kita Mario Jovev nosio iznad sebe.
U kulminaciji, nakon što je Magarčić dovoljno osnažio tako što je pojeo puno banana koje mu je uz kodiranu poruku za koju je korišten glas Damira Martinovića poslao Kit iz Afrike, svjetovi se spajaju i Magarčić pliva s kitovima, a tijelo ogromnog napuhanog kita koji se spustio s vrha scene zablistalo je kada su se u njegovom tijelu upalile LED lampe, izazvavši uzdah oduševljenja među djecom. Taj trenutak uz stihove: “Nemam više ništa reći, jednostavno vjerujem da možemo sve, nakon što meni uspjelo je, može i tebi zar ne?” ostaje kao svjetleća točka predstave – doslovno i metaforički.
Snažan vizualni identitet predstavi daju i video projekcije (autori Branimir Štivić i Ivan Marušić Klif), rasvjeta Dalibora Fugošića, te, naravno, prepoznatljiva napucana glazba koju su potpisali Mrle i Mazurkijević, a koja nosi emociju i ritam cijele izvedbe. Koreografiju potpisuje Paolo Mangiola, a dramaturgiju uz Mrleta i Ivanku, i redateljica Leda Festini Jensen.
Na samome kraju, još jedno iznenađenje: ogromni baloni pušteni među djecu s najviših balkona, a koji su se kotrljali dvoranom i pozvali ih na igru. Djeca su ih hvatala, skakala, smijala se pa i penjala na pozornicu u igri – scena koja se rijetko viđa, a još rjeđe zaboravlja.
„Magarčić i kit“ nije samo predstava – to je kazališna doza serotonina, kako ju je nazvala redateljica. To je priča o snovima, prijateljstvu, vjeri da različitost nije prepreka već vrijednost. Djelo je to koje od početka do kraja djecu uzima za ozbiljno – kao misleća bića, kao buduće sanjare, kao one koji ovaj svijet mogu učiniti boljim.
Istaknuta fotografija: Dražen Šokčević; HNK Ivan pl. Zajc
#Damir Martinović Mrle #HNK Ivan pl. Zajc #Ivanka Mazurkijević #Magarčić i kit #premijera
