Marlen Ban: Dom su ljudi i osjećaji koje vežemo uz njih

Što ostaje od doma kada se uspomene počnu pretvarati u arhiv, svakodnevne geste u filmske prizore, a obiteljske fotografije u krhke tragove vremena? Za multidisciplinarnu umjetnicu Marlen Ban dom nije samo fizički prostor nego mreža odnosa, osjećaja i sjećanja utisnutih u ljude, predmete i životinje s kojima dijelimo život. U izložbi No Place Like Home, nastaloj u suradnji s bakom Anom Vukmir, petogodišnje bilježenje svakodnevice doma u Puli prerasta u intiman umjetnički arhiv koji istodobno čuva prisutnost i podsjeća na prolaznost. Fotografije pronađene nakon godina neizvjesnosti, zavjese s obiteljskim prizorima, predmeti iz bakina doma i videosnimke običnih, ponavljajućih radnji povezuju privatnu povijest s univerzalnim iskustvom pripadanja, ljubavi i gubitka. Razgovaramo s Marlen Ban o granicama između dokumentiranja i umjetničkog oblikovanja, o uzajamnom pogledu unuke i bake, o životinjama kao neizostavnim članovima kućanstva te o mogućnosti da izložbeni prostor postane svojevrstan izvedbeni dom od sjećanja – mjesto na kojem prošlost nije tek pohranjena nego nastavlja živjeti. Posebno mjesto u izložbi zauzimaju obiteljske fotografije otisnute na zavjesama/paravanima (u funkciji zidova doma na kojima su otisnute obiteljske fotografije), predmeti preneseni iz bakina doma i videosnimke koje bilježe njezine svakodnevne aktivnosti. Nakon smrti supruga Ratka, baka Ana i sama počinje fotografirati i snimati mobitelom, čime dokumentiranje postaje dijelom uzajamnog procesa. U razgovoru se otvaraju i pitanja privatnosti, autorstva, selekcije i odgovornosti prema osobama čiji se život izlaže javnom pogledu.

Ako dom nije samo fizički prostor, može li se dom uopće prenijeti u galerijski prostor i na koji ste način nastojali provesti navedeni prijenos?

– Dom su sjećanja, uspomene, planovi, oni propali i uspjeli. Dom su ljudi i osjećaji koje vežemo uz njih. Često osjećam prisutnost onih koji nisu uz mene, bili oni živi ili mrtvi. U kontekstu izložbe, crticama prošlosti stvoren je veo uspomena koji budi osjećaje doma, prvenstveno Ani, centralnoj heroini rada No Place Like Home. Promatranje tuđeg života može stvoriti parasocijalni odnos, što često evocira povezanost ili referiranje na nešto blisko ili prividno zaboravljeno. Ana je u srodstvenom kontekstu dio moje obitelji, dok je u širem društvenom okviru većini posjetitelja postala sinonimom za nekog tko je (bio) njihov. Prijenos je učinjen necenzuriranim, izrazito direktnim prikazom svakodnevnog života umirovljenice koja boravi u Puli i prisjeća se svoje prošlosti kroz osobne privatne predmete, fotografije te priče koje prenosi kroz svakodnevne radnje. Ana je za mene Dorothy u svom Ozu, samo što ona ne nosi crvene svjetleće cipelice, već radničke gumene blatnjave čizme.

Je li dom u ovom radu mjesto sigurnosti ili mjesto koje neprestano podsjeća na prolaznost i gubitak, s obzirom na to da dede nažalost više nema?

– Mjesto razvoja i nastavka, pronalaska novih verzija sebe uz očuvanje emocija i legitimiteta ljudi koji su bili uz nas. Kada razmišljam o njemu, djeluje mi kao da je samo otišao u Bosnu na desetak dana pa će se vratiti i objašnjavati kako napraviti roštilj, zazidati zid u dvorištu i kako se pas treba ošišati dok rješava osmosmjerku za drvenim stolom u dvorištu, sjedeći u invalidskim kolicima.

Prepoznatljiv su element vaših izložbi zavjese s otisnutim fotografijama; koje ste sve fotografije iz obiteljskih albuma izložili tom tehnikom utiskivanja fotografija na zavjese koje su izložene u patchwork formatu (umjetna trava, tekstil, cigle i staklene figurice iz ormara)?

– Izložene fotografije su one iz obiteljskog albuma Anine (i Ratkove) ranije mladosti. Dugi niz godina bili smo uvjereni da su nestale, no ipak su pronađene. Na iznenađenje svih, očuvane su u odličnom stanju, ali moja briga o prolaznosti i održivosti istih nije stala te sam odlučila načiniti svojevrsnu kronološku tekstilnu lentu. Prvi „paravan“ otisnutih fotografija obuhvaća Anino djetinjstvo te individualnost, dok je drugi onaj koji prikazuje brak, obitelj, rad u tvornici te prijateljstva i životinje koje su je pratile kroz život. Na zidovima i građevinskom materijalu u travnjaku nalaze se fotografije novijeg datuma – one koje je Ana fotografirala svojim mobitelom. Interesantno mi je bilo ostvariti koautorski trenutak, s obzirom na to da je ona sama primarni subjekt cijelog rada. Svidjela mi se ideja pronalaženja linearnosti i povezanosti događaja, motiva, ljudi i situacija u životu koji u ovom slučaju traje 80 godina. Promatrala sam koliko se zapravo mijenjamo, odnosno koliko ostajemo nepromijenjeni i poprimamo drukčiji oblik. Koliko otpuštamo, prihvaćamo novo i njegujemo ili zaboravljamo staro. U Aninim očima ovo nije umjetnički rad, svaka fotografija je jedna uspomena. Kada vidi tekstile s otiscima, ona razgovara o onome što je iza njih.

Je li snimanje ovdje način suočavanja s gubitkom ili pokušaj njegova odgađanja, pokušaj zaustavljanja vremena? Tena Bakšaj u opisu rada ističe da kroz petogodišnje praćenje svakodnevice bake Ane Vukmir otvarate pitanje doma kao prostora pripadanja, rada, obiteljskih odnosa i sjećanja. Kamera bilježi svakodnevne aktivnosti, brigu za životinje, razgovore i ponavljajuće radnje, pri čemu se vrijeme ne uspostavlja kroz velike događaje, nego kroz sitne promjene koje postaju vidljive tek tijekom duljeg trajanja. Takav pristup priziva, ističe nadalje Tena Bakšaj, tradiciju dnevničkog filma, osobito praksu Jonasa Mekasa, ali i film No Home Movie Chantal Akerman, u kojem kućni prostor postaje mjesto susreta intimnosti, svakodnevice, kamere i gubitka.

– Snimanje je krenulo sasvim spontano. Ana je uvijek govorila kako bi htjela napisati knjigu o svojim dogodovštinama, ali nikada nije imala potrebnu disciplinu i volju za takav pothvat. Bez kalkuliranja, počela sam snimati naše susrete. Potpuno nesvjesno, zabilježila sam posljednjih pet godina Ratkova života. Smrt se ne može predvidjeti tako lako, bez obzira na svaki indikator. Još u ranijem vremenu, zajedno s mojom majkom, često smo ovjekovječavale trenutke raznim kamerama. Tek sam s vremenskim odmakom shvatila da sam zapravo izrazito tjeskobno vezana za fizičke stvari koje prenose uspomene. Nakon Anine prošlogodišnje medicinske dijagnoze te osvještavanja koliko je sve brzo promjenjivo, počela sam osjećati pritisak za završetkom ovog poglavlja. Htjela sam da bude prisutna kada stanem sa snimanjem, no ipak nisam osjećala da je došao pravi trenutak za završetak te je cijeli proces postao poprilično dug i detaljan. Povremeno sam se bojala i trudila požuriti, iako možda nije postojao opravdan racionalni strah za takvo razmišljanje.

Kakvu ulogu imaju životinje u definiranju doma; vidimo na glavnoj snimci Vašu baku Anu kako šiša psa, tu je i mačka? Mijenja li prisutnost životinja naše razumijevanje doma kao isključivo ljudskog prostora?

– Za Anu svakako imaju, budući da su one njezin neprekidni primarni interes. Nisam dublje razmišljala o simbolici pojavljivanja životinja u prizorima filma, vjerojatno zato što smo svi u obitelji naviknuli na nebrojeno mnogo članova njezina kućanstva. Od kokoški koje spavaju sa psima do male svinje koja trči po kuhinji.

Kako se kroz brigu za životinje oblikuju Anina svakodnevica i njezin osjećaj pripadanja?

– Možda bi to trebalo pitati nju. Meni djeluje kao da joj one osiguravaju osjećaj svrhe i manje usamljenosti. Kako trenutno živi sama te već duže vrijeme nije okružena mlađom djecom, pretpostavljam da joj one održavaju taj majčinski instinkt pružanja njege i „služenja“ nekome kome je potrebna. U istom kontekstu koristi i mobitel. Iako je u dubljoj starosti, redovito objavljuje sadržaj na društvenim mrežama. Naučila je i pisati poruke te tako uspostavlja i održava kontakt sa mnom.

Kada svakodnevne snimke prestaju biti samo dokumentacija i postaju arhiv?

– Prošlost transformira dokumentaciju u arhiv kada je promatramo s odmakom, kada je koristimo za nešto i upisujemo joj značenje. U svakodnevnom životu malo tko će svoj obiteljski album označiti arhivom, no protekom vremena on je upravo to. Dokaz nečeg što je postojalo u određenom obliku, a sada je drukčije ili potpuno izgubljeno.

Može li se ovaj postav promatrati kao svojevrsni „dom od sjećanja“ kojim nastojite sačuvati osobu, trag njezine prisutnosti?

– Zasigurno može. Pogotovo za njezinu djecu i osobe koje susreće. Koliko god morbidno zvučalo, na neki način se zajednički pripremamo na njezin odlazak. Nadamo se da će taj datum doći što kasnije, ali činjenica je da je proživjela većinu vremena koje će provesti sa svima nama. Prijateljima/icama, djecom, poznanicima/icama, unucima/kama, praunucima/kama. Cijeli proces kreiranja ovakve instalacije još nas je više povezao i prožeo. Svatko je na neki način doprinio. Na daljinu ili u blizini. Jednako tako i svaki komentar te susret sa suradnicama/ama ili poznanicima/ama otvorio je nešto što je pomoglo formirati ono što je nastalo. Što sam se više približavala danu izlaganja u Studio-Galeriji Klet, to sam bila nervoznija te sam preispitivala cijeli projekt i popratne reakcije. Moja dosadašnja praksa bila je usmjerena više na vlastite intimne doživljaje, no iako je i ovo zapravo na neki način moj doživljaj, nisam htjela iznevjeriti ili pogrešno protumačiti/interpretirati/prezentirati ono što je Anin cijeli život, a tako i doživljaj svih oko nje.

U kojoj mjeri ovaj rad problematizira tradicionalnu podjelu na subjekt koji promatra i objekt koji je promatran? Možemo li govoriti o svojevrsnoj uzajamnoj dokumentaciji, budući da i Vi i baka donosite slike?

– Nisam se vodila tim razmišljanjima. Tek kasnije, kada je testna publika postavila slično pitanje, shvatila sam da bih možda trebala donijeti odluku kojim ću se odgovorom služiti. Istina je da takav odnos nije bio predmet mog fokusa. Snimale smo spontano, bez scenarija. Kasnije je Ana sama počela „donositi slike“ iz dosade. Poklonjen joj je mobitel i produbio joj se interes za to kako ga koristiti. Kada bih se odmaknula iz svoje perspektive, vjerojatno bi me zanimalo tko je ta žena, zašto su dokumentirani njezini postupci, tko sam ja koja postavljam pitanja te odakle je nastala suradnja.

Kako se mijenja pojam autorstva kada umjetnički arhiv nastaje unutar obiteljskog odnosa? Naime, kao što je navedeno u opisu izložbe (autorica teksta Tena Bakšaj): „Pet godina kamera prati svakodnevni život Ane Vukmir, umirovljenice koja živi na svom imanju u Puli – razgovore, poslove oko imanja, brigu za životinje, ponavljanje malih rituala. Nakon smrti supruga, Ana i sama počinje snimati mobitelom, pa dokumentiranje postaje uzajaman proces: tko oblikuje priču, ona ili umjetnica koja je snima?“

– Podosta je teško ostati nepristran/a autor/ica kada se obrađuju privatne, bliske teme i ljudi unutar naših života. Finalni produkt je moj subjektivni doživljaj tog života koji smo živjeli i koji Ana prezentira. Naravno, materijal sam pokušala ostaviti što više neobrađen i spontan, no zbog samog tijeka filma nerealno je ne izostaviti poneke dijelove ili ne napraviti selekciju. Mnogo je tu još toga što je neizrečeno i neprikazano. U slučaju da smo imali profesionalca/ku u montaži ili da je Ana sama montirala videomaterijale, cijeli narativ bio bi drugačiji. Meni je bilo bitno prenijeti sentiment, nekakvu prolaznost, jednostavnost i kompliciranost. Ljudskost. Ljubav.

Je li No Place Like Home više film o jednoj osobi ili film o odnosu koji nastaje između osobe, kamere i prostora?

– Nije postojala jasna primarna intencija pretjeranog definiranja međuljudskih odnosa i strogog isticanja relacije s fizičkim prostorom. Film je sačinjen od više kraćih videa koji su nekronološki povezani u veću cjelinu kako bi smisleno zaokružili gotovo sat vremena finalnog materijala. Nije mi bilo bitno tko sam ja i koja je moja uloga, čiji su glasovi koji se javljaju u pojedinim scenama, tko su ljudi o kojima Ana govori. Prikazivanjem i pregledavanjem materijala s trećim osobama, primarno onima koje djeluju u krugu umjetničke zajednice, ovakva pitanja počela su plivati na površinu. I dalje nisam sigurna je li mi to bitno u privatnom kontekstu, dok u umjetničkom ostajem svjesna da je interpretacija otvorena. U redu mi je da ne dajem odgovore na svaku misao promatrača. Sviđa mi se ideja da svatko pronađe ono što mu treba, ne samo u ovom, već u svakom mom radu.

Ako je svaki zapis istodobno i čuvanje i izostavljanje, što ovaj rad namjerno ili nužno ne može ili ne želi prikazati?

– Potrebno je bilo očuvati i osigurati poštovanje s obzirom na to da se ipak ne radi o meni. Svaki video prošao je kroz izrazito puno kontrola od strane Ane, Ratka i većine ostatka obitelji kako nikome ne bi bilo neugodno i kako bih osigurala vjerodostojnost. Ne mogu prikazati dublju intimu, iako je naznačujem s obzirom na to da je svako tumačenje fotografija na paravanu stvoreno od mog osobnog doživljaja. Birala sam one fotografije i scene koje su meni bile vizualno i sadržajno zanimljive. U slučaju kad bi Ana sama šivala tekstile, sigurna sam da bi vjerojatno i opskurnije fotografije ili scene bile bitnije. Potrebna je bila doza kompromisa i svojevrsnog kuriranja kako bi izložba izgledala „u duhu službe“, a da opet zadrži autentičnost i Anin angažman. Iz tog razloga imala je apsolutnu slobodu u izboru figurica koje su dopremljene iz njezina doma i fotografija te videa koje mi je sama poslala kako bih ih izložila. Nijedan njezin rad nije obrađen ili dotjeran, samo je postavljen na određena mjesta koja bi privukla posjetitelja da ga doživi. Nijedan element nije izostavljen, od šalice za čaj ili kavu i čuture za rakiju, preko drvenih privjesaka do porculanskih figurica za nakit. Svaki predmet ostao je ravnopravan.

I završno neizbježno pitanje: s obzirom na to da ste na diplomskom studiju pri HKU u Utrechtu, možete li usporediti studij sa zagrebačkom ALU? Zbog čega ste se odlučili za studij upravo na toj akademiji?

– Imala sam osjećaj da sam došla do zida na zagrebačkoj Akademiji i da ne mogu više naučiti od onoga što jesam na odsjeku gdje sam studirala. Umorila sam se od iste društvene klime s obzirom na to da imam iskustvo studiranja na Pravnom fakultetu u Zagrebu te Akademiji za likovno umetnost in oblikovanje u Ljubljani, gdje sam provela studentsku razmjenu. Odlazak u Ljubljanu motivirao me da odem iz Hrvatske i potražim nove perspektive i svježe poglede za nastavak svoje umjetničke prakse. Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu donijela mi je pojedine profesore sa zanimljivim kolegijima koji su bili spremni podržati moj umjetnički razvoj, bilo to direktno ili indirektno. Istovremeno me upoznala i sa sistemom dominacije manjine koji mi je potpuno ugušio volju za nastavkom profesionalnog razvoja na istom mjestu. Nisam osoba koja se beskompromisno voli pokoravati tuđim pravilima. Dok sam pri ALU učila iz ničega stvoriti nešto, pri HKU sam upoznala jedan cijeli svijet tehničkih i istraživačkih mogućnosti za kojim smatram da sam očajno vapila. U Nizozemskoj općenito ljudi više gledaju svoja posla, usmjereni su na osobni rast i razvoj, zasad nemam toliki osjećaj konstantnog nepotrebnog suparništva kao što sam ga doživljavala tijekom studiranja kod nas – doma.

Marlen Ban (1999.) multidisciplinarna je umjetnica koja kroz instalaciju, tekstil, arhivsku građu, video i druge medije istražuje sjećanje, identitet, međuljudske odnose i emocionalne tragove proživljenih iskustava. U svom radu polazi od osobnog istraživanja, koje povezuje sa širim društvenim i kulturnim pitanjima intimnosti, pripadanja, roda, tijela i prostora. Zanimaju je materijalnost, proces i trag kao nositelji značenja te načini na koje svakodnevni predmeti i geste oblikuju kolektivno i osobno pamćenje. Preddiplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti i Pravnom fakultetu u Zagrebu, a trenutačno pohađa diplomski studij Fine Arts pri HKU u Utrechtu.

Istaknutu fotografiju snimila Hana Besjedica