Matej Gavula i Daniel Grúň: Kamen sjećanja duše

Razgovarali Darko Šimičić i Suzana Marjanić

S Matejom Gavulom i Danielom Grúňom razgovaramo povodom njihova gostovanja u okviru programa Instituta Tomislav Gotovac, u sklopu kojega su održali predavanja kao dio projekta „Arhivi umjetnika“, kao i povodom memorijalne umjetničke intervencije Mateja Gavule Podizanje / Elevation, posvećene žrtvama fašizma na Dotrščini. Rad je izveden 19. rujna 2026. godine, na prostoru Doline grobova, na glavnom ulazu u Spomen-park Dotrščina.

Krenimo od političkoga konteksta Vašega djelovanja. Naime, slovačku političku situaciju obilježavaju izrazita polarizacija, oštri sukobi oko vanjskopolitičkog usmjerenja zemlje te pritisci na domaće institucije i medije. Pod vodstvom Roberta Fica Slovačka vodi vanjsku politiku koja u određenim aspektima odstupa od prevladavajućih stajališta unutar EU-a i NATO-a. Kako ta politička situacija utječe na akademske slobode i sigurnost, kao i na slobodu umjetničkog izražavanja?

Matej Gavula: Vladajuće strukture intervenirale su u slobodu umjetničkog izražavanja na iznimno podmukao način. Jedna epizoda koja će mi ostati nezaboravna dogodila se tijekom posjeta ministrice kulture Slovačkoj nacionalnoj galeriji, na početku mandata vlade premijera Roberta Fica. Nakon smjene ravnateljice galerije Alexandre Kusé, koja je provedena bez ikakva objašnjenja, ministrica je posjetila izložbu suvremene umjetnosti i ondje počela otvoreno ismijavati umjetnička djela. Putem medija i društvenih mreža slala je poruke svojem biračkom tijelu o navodno izopačenoj prirodi likovnih umjetnika, koji su dotad od Slovačkog umjetničkog vijeća dobivali znatna sredstva u obliku potpora i stipendija. Prema toj retorici, umjetnici su javnim novcem stvarali korumpiranu i nekvalitetnu umjetnost, lišenu svake vrijednosti i budućnosti jer je bila ukorijenjena u liberalizmu, dekadenciji i gomilanju LGBTI ideologije. Novo Ministarstvo kulture odlučno se ogradilo od takve umjetnosti, istodobno obećavajući radikalne promjene u upravljanju Fondom kako bi se spriječila daljnja zlouporaba novca poreznih obveznika. Taj je proces sada dovršen, a Fond za potporu umjetnosti, koji je godinama pouzdano i učinkovito ispunjavao svoju svrhu, potpuno je paraliziran.

Želio bih također istaknuti da je nakon smjene ravnateljice Nacionalne galerije i grubih, profesionalno neopravdanih intervencija u rad te ustanove više od stotinu zaposlenika, kustosa i drugih kulturnih djelatnika podnijelo ostavke. Takav odljev stručnjaka u našoj je zemlji bez presedana. Val solidarnosti koji je uslijedio okupio je povezane kulturne ustanove, koje su našim kolegicama i kolegama ponudile nove profesionalne mogućnosti. Taj vrlo vidljiv kolektivni odlazak praktički je paralizirao instituciju, a takvo stanje traje i danas. Unatoč tomu, Ministarstvo kulture nije ponudilo nikakav prihvatljiv odgovor na taj izniman čin otpora.

Daniel Grúň: Samo bih dodao da Matej i ja trenutačno radimo na Akademiji likovnih umjetnosti i dizajna u Bratislavi. Akademija nije samo otok slobode nego i institucija koja aktivno izražava svoje stajalište u medijima i javnoj sferi te sudjeluje u organiziranju prosvjeda. Predstavnici Akademije, kao i brojni studenti, bili su izloženi napadima vladinih dužnosnika zbog svojih umjetničkih i kritičkih istupa.

Krajnje desne stranke u vladi promiču ideju da umjetnost treba biti apolitična te da se u njoj ne bi smjeli upotrebljavati simboli državne moći ni nacionalni ili vjerski simboli. Pokušavaju normalizirati kulturu tako da ona postane sredstvo propagande. To je, dakako, manifestacija retrogradne politike, lišene vizije i svake koherentne koncepcije kulturne politike, što je postalo očito za vrijeme vlade Roberta Fica. U konačnici, njegov je jedini cilj tijekom tog razdoblja bio osigurati nekažnjivost sebi i svojim saveznicima. Kritička kultura u Slovačkoj oduvijek je funkcionirala kao zamjena za demokraciju; upravo je zato vlasti svim raspoloživim sredstvima pokušavaju ušutkati.

Postoje li sličnosti između studentskih prosvjeda u Slovačkoj i onih u Beogradu? Kakva je šira situacija s prosvjedima i studentskim pokretima u Slovačkoj te kako ih prihvaćaju političke institucije i šira javnost?

Matej Gavula: Slovačko je društvo duboko polarizirano, a vlada svojim priklanjanjem Moskvi neopravdano kocka položajem naše zemlje unutar EU-a. Cijela je situacija duboko shizofrena, a učinci hibridnog ratovanja koje provodi Rusija, kao i drugi ekstremistički akteri, jasno su vidljivi u javnom životu. Predajem na Akademiji likovnih umjetnosti i dizajna u Bratislavi pa je moja perspektiva ponajprije oblikovana onime što se događa na toj umjetničkoj akademiji. Akademija je zauzela iznimno kritičan i proaktivan stav prema vladi. Taj je stav povezao studente i nastavno osoblje kroz brojne prosvjede i činove građanskog angažmana u javnim prostorima, medijima i galerijama.

Što se tiče Srbije, situacija u Beogradu prolazi kroz temeljitu transformaciju, a položaj studenata i njihova uloga u srpskom društvu poprimaju važnost koju je teško usporediti s bilo čim što smo dosad iskusili. Nešto slično dogodilo se u Čehoslovačkoj 1989., tijekom Baršunaste revolucije, koju su pokrenuli upravo studenti.

Daniel Grúň: Odnos između slovačkog premijera Roberta Fica, bivšeg srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića i bivšeg mađarskog premijera Viktora Orbána dugo je predstavljao neformalni savez srednjoeuropskih autokrata koji su dijelili slična stajališta o unutarnjoj politici, odnosima s Europskom unijom i odnosu prema Rusiji. Nakon političkih promjena u Mađarskoj i Srbiji, Robert Fico ostaje posljednji na vlasti iz te trojke.

Odmicanje od populističke vlasti u Mađarskoj i Srbiji ostvareno je zahvaljujući masovnoj građanskoj mobilizaciji i dosad nezabilježenoj ustrajnosti studentskoga pokreta, koji zaslužuje divljenje svih Europljana. U Slovačkoj, nasuprot tome, masovni prosvjedi održani neposredno nakon što je Fico došao na vlast nisu uspjeli dovesti ni do kakvih značajnijih promjena političkog sustava. Naprotiv, Ficova je vlada provela iznimno učinkovite mjere kojima se potkopavaju demokratski procesi, a koje su ponajprije usmjerene protiv neprofitnog sektora i nevladinih organizacija. Trenutačno radimo na skupu nacrta zakonskih prijedloga o kojima ćemo uskoro razgovarati s oporbenim strankama, s ciljem da ih uvrste u svoje izborne programe te da oni, u konačnici, postanu dijelom političke agende nove vlade koja bi trebala proizaći iz izbora sljedeće godine.

Kulturna je scena u Slovačkoj iznimno aktivna, a osjećaj solidarnosti vrlo je snažan. Mnogi od nas izgubili su posao u državnim institucijama jer smo otvoreno izražavali svoja politička stajališta. Primili smo i golem val potpore iz Češke, gdje se razvoj događaja u Slovačkoj pomno prati. Od posljednjih izbora i formiranja populističke vlade Andreja Babiša, slične su se prakse (primjerice, kontrola financiranja javne televizije) počele pojavljivati i u Češkoj. Na osobnoj razini, mislim da sam tek sada, prvi put uistinu, postao svjestan koliko je važno kulturu razumjeti kao ekosustav. Taj je ekosustav iznimno krhak, ali istodobno i izvanredno otporan te sposoban sam sebe održavati. Danas se održava znatno manje kulturnih događanja nego prije; izložbe su rjeđe i skromnijih razmjera. Ipak, sva su ta događanja prepuna ljudi. Imam osjećaj da se i u Slovačkoj nešto počinje pokretati.

Jesu li prosvjedi pridonijeli i porastu političkoga performansa u Slovačkoj?

Matej Gavula: Moglo bi se tako reći, premda bih radije upozorio na pojavu i razvoj različitih oblika aktivizma i građanskog angažmana. Pojavilo se nekoliko inicijativa koje koordiniraju svoje aktivnosti i javnosti predstavljaju svoje strategije. Posebno bih želio istaknuti platforme Otvorená kultúra (Otvorena kultura) i Slobodná Národná Galéria (Slobodna Nacionalna galerija).

Možete li ukratko predstaviti svoja predavanja u okviru projekta „Arhivi umjetnika“, koja ste održali u Galeriji VN na poziv Darka Šimičića, te objasniti zašto se toliko umjetnika i umjetničkih praksi danas okreće arhivima? Može li taj pojačani interes za arhiv odražavati i osjećaj da se približavamo kraju jedne epohe – svojevrstan početak kraja – ili možda pokušaj očuvanja onoga što bi inače moglo nestati?

Matej Gavula: U mojem je slučaju rad s arhivom vrlo osoban pothvat jer istražujem opus svojega oca, kipara Juraja Gavule (1942.–2026.). Prije otprilike deset godina otac mi je povjerio pristup svojemu cjelokupnom arhivu koji se sastojao od fotografija, filmskih negativa, bilježnica i drugih dokumenata. Prepoznao sam njegov znatan potencijal, osobito u odnosu na diskurs o javnom prostoru i prisutnosti skulpture u njemu. Bio sam svjestan i pokušaja rekontekstualizacije skulpture te njezina sve snažnijeg usmjeravanja prema arhitekturi tijekom 1970-ih i 1980-ih.

Zajedno s ocem aktivirali smo arhiv tako što smo postupno ponovno obilazili i fotografirali sve lokacije njegovih realiziranih radova dokumentirane u arhivskoj građi. Arhivsko istraživanje naposljetku je dovelo do nastanka i objavljivanja monografije Liečba sochami (Liječenje skulpturama), posvećene opusu Juraja Gavule. Teoretičari Daniel Grúň i Vladimíra Bungerová, zajedno s građanskom udrugom Čierne Diery, imali su ključnu ulogu u tom pothvatu. Osim toga, pripremili smo prvu retrospektivnu izložbu umjetnika za Gradsku galeriju Bratislave, koja je u osnovi bila prostorna, galerijska manifestacija arhiva u njegovu najkoncentriranijem obliku.

Daniel Grúň: Predstavio sam dio svojega dugogodišnjeg istraživanja opusa slovačkog umjetnika Júliusa Kollera (1939.–2007.). Njegova je umjetnička praksa neraskidivo povezana s arhivom kao instrumentom samohistorizacije. S tim sam se pojmom susreo zahvaljujući Zdenki Badovinac, koja ga je uvela u izložbi Interrupted Histories. Shvatio sam da je samohistorizacija umjetnicima Kollerove generacije funkcionirala kao zamjenski institucionalni okvir.

Zanima me pitanje mogu li sami umjetnici djelovati kao aktivni čimbenici povijesti i kako se njihovi položaji odražavaju u načinima na koje se njihov rad diseminira i čuva. Trenutačno pripremam novu knjigu o Kolleru i samo-historizaciji, koja će biti objavljena na engleskom jeziku i u kojoj ću taj problem podrobno razmotriti. Zahvalan sam Darku Šimičiću na prilici da svoja istraživanja predstavim publici u Zagrebu.

Kako je nastala ideja za rad Podizanje / Elevation i koji je bio početni poticaj za motiv „podizanja“ navedenoga odbačenoga, zaboravljenoga kamenoga bloka na Dotrščini – memorijalnom prostoru koji je 1990-ih s promjenama političkog sustava doživio radikalni državni revizionizam slijedom kojega su iz parka bili uklonjeni kameni natpisi koji su govorili o tome što se tamo dogodilo? Rad započinje vrlo jednostavnom, ali fizički zahtjevnom radnjom – podizanjem teškoga kamena.

Matej Gavula: Situacija o kojoj sam razmišljao postupno se iskristalizirala u trenucima kada sam tijekom prvoga posjeta parku pozornost usmjerio na blok crnoga granita koji je, naizgled bez razloga i gotovo slučajno, ležao u Dolini grobova. Bio je smješten točno u središtu zamišljenoga trokuta koji oblikuju kristali od nehrđajućega čelika u kompoziciji Vojina Bakića. Crni kamen postao je simbol, žarišna točka, zagonetka i pitanje. No postao je i teret, arhiv i dokument pada i zaustavljanja.

Nepokretnost kamena bila je moj početni poticaj. Postao sam svjestan napetosti koju ta situacija proizvodi. Ustanovio sam da je kamen, izrađen od granita, od istoga materijala kao i informativni kameni blokovi postavljeni na glavnom ulazu u memorijalni kompleks. Na njima su uklesani tekstovi, informacije i pjesma; njihova je tipografija izvedena iznimno vještim zanatskim umijećem i ima izrazitu skulpturalnu kvalitetu. Upravo je kamen u Dolini grobova trebao postati protagonist moje intervencije.

U početnoj zamisli akcije želio sam podignuti, preokrenuti i aktivirati crni blok služeći se tradicionalnim tehnologijama i tehnikama. Želio sam raditi tiho, koristeći samo osnovne alate za ručni, fizički rad. Ta je tišina bila namjerna jer je rad s kamenom obično vrlo bučan, prašnjav i grub proces, zbog otpora prirodne materije.

Tijekom priprema Saša Šimpraga obratio se kiparu Alemu Korkutu, koji je prihvatio poziv da sudjeluje u akciji. Njegovo je sudjelovanje olakšalo cijeli proces i dalo mu novu dimenziju jer je riječ o umjetniku i kiparu koji djeluje u Zagrebu.

Podizanje kamena shvaćam kao način propitivanja postojećega poretka. Blago podizanje kamena i njegovo podupiranje najkritičniji je i najneizvjesniji trenutak takvih postupaka: riječ je o odmjeravanju s gravitacijom na temelju iskustva. To se izvodi pomoću pajsera i drvenih blokova. Tako možemo nakratko nazrijeti donju stranu materijala, dio koji nikada nije vidio sunčevu svjetlost i koji je ostao skriven od pogleda, a sada je privremeno izložen i dostupan promatranju.

U početku sam pretpostavljao da bi se mogao otkriti i neki tekst, koji je nekako završio na pogrešnoj strani i ostao skriven. Naposljetku se pokazalo da to nije slučaj pa položaj kamena u dolini ostaje dvoznačan i neobjašnjen. Na kraju akcije privremeni se portal zatvorio, a stanje kamena – njegovo osluškivanje dubina zemlje – nastavlja se.

Etička dimenzija akcije, njezina povezanost s tugovanjem i poštovanjem, skrivena je u tišini cijeloga procesa i pažljivom rukovanju komadom stijene koji postoji u skladu s ritmovima geološkoga vremena. Vremena koje je na ovome mjestu duboko isprepleteno s ljudskim vremenom…

Koja su usporediva mjesta stradanja u Slovačkoj? Daniel Grúň u popratnom tekstu navedenoga rada povezuje Elevation s mjestima stradanja u Slovačkoj, kao što su Kremnička i Nemecká. Kako činjenica da dolazite iz Slovačke oblikuje Vaš odnos prema Dotrščini i iskustvu fašizma u Hrvatskoj?

Matej Gavula: Tijekom rata Slovačka je bila pod kontrolom nacističke Njemačke i njezinih domaćih kolaboracionista. Zemlju je vodio katolički svećenik koji je aktivno sudjelovao u deportaciji židovskih građana i progonu pokreta otpora. Slovačka vojska sudjelovala je u istočnoj vojnoj kampanji zajedno s Wehrmachtom.

Nezadovoljstvo njemačkom dominacijom i nedostatkom slobode dovelo je 1944. do izbijanja Slovačkoga narodnog ustanka, koji su Nijemci morali ugušiti vojnom silom. Uslijedilo je brutalno razdoblje terora. Osobe osumnjičene za suradnju s partizanima i ustanicima bile su izložene teškim kaznama; čitava su sela spaljena, a brojni nedužni ljudi mučeni su i pogubljeni. U tom su osvetničkom pohodu sudjelovali i domaći kolaboracionisti i pristaše režima. To je izazvalo duboku traumu poslijeratnoga društva, koja je bila ili prešućivana ili iskorištavana u iskrivljenom obliku u propagandne svrhe komunističkih vlasti.

Daniel Grúň: Političko postojanje Slovačke Republike, uspostavljene nakon raspada Čehoslovačke 1993., i dalje je zasjenjeno fašizmom, nacizmom i njihovim suvremenim mutacijama. Vjerojatno je tomu tako zato što se slovačko društvo nikada nije u potpunosti i dosljedno suočilo sa zločinima počinjenima pod totalitarnim režimima. Potpora političkim strankama koje zagovaraju tješnje povezivanje s Rusijom golema je.

Nedavno je jedna neobična građanska inicijativa organizirala postavljanje kipa ruskoga generala Ivana Konjeva, čije se djelovanje na našem teritoriju smatra kontroverznim. Štoviše, Konjev je bio odgovoran za pokolje počinjene tijekom gušenja mađarske antikomunističke revolucije 1956. godine.

Jedan dio slovačkoga društva slovačku državnost shvaća kroz njezinu povezanost s fašističkom Slovačkom Državom, koja je bila odgovorna za deportaciju 80.000 slovačkih građana židovskoga podrijetla u koncentracijske logore. Sramim se svih onih koji bez kritičkoga odmaka smatraju kolaboracioniste fašističkih ili komunističkih režima spasiteljima slovačkoga naroda.

Povijest Slovačkoga narodnog ustanka tijekom komunističkoga razdoblja bila je manipulirana kako bi se promicalo tumačenje koje je odgovaralo političkoj orijentaciji zemlje prema Sovjetskom Savezu. Demokratske snage, koje su imale jednako važnu ulogu u ustanku, bile su marginalizirane u službenom narativu ili namjerno izbrisane. Slovački su građani desetljećima bili izloženi ideološkoj indoktrinaciji koja je Ruse prikazivala kao glavnu snagu zaslužnu za oslobođenje zemlje od fašizma, bez ikakva vidljivog nastojanja da se ponudi cjelovit prikaz događaja. Činjenica da uloga Sovjetskoga Saveza nije bila ograničena na oslobođenje postala je posve jasna 1968., kada je Moskva poslala vojsku u Čehoslovačku, gdje je ostala sve do 1991. Želio bih dodati i da su generacije Slovaka odgajane u podložnosti stranim silama i političkoj pasivnosti. I danas vladini političari učvršćuju tu tendenciju zagovarajući da Slovačka ne sudjeluje u obrani Ukrajine od ruske agresije. Unatoč tomu, civilno je društvo u Slovačkoj tijekom posljednja dva desetljeća postalo sve aktivnije, a pojavile su se i brojne inicijative potpore Ukrajini.

Vjerujem da je upravo to povijesno iskustvo odredilo naš odnos prema Dotrščini i hrvatskom iskustvu fašizma. Štoviše, smatram da bismo na komemorativne obljetnice uvijek trebali odavati počast žrtvama fašizma u vlastitim obiteljima, zajednicama i školama, a to bi javno trebali činiti i politički predstavnici na svim razinama. Smatram da je to važan dio našega demokratskog opredjeljenja i ukorijenjenosti u civiliziranoj Europi.

Temeljni dio mojega identiteta počiva na nastojanju da objektivno razumijem prošlost. Stalno se vraćam mjestima povijesnoga neuspjeha i razmišljam o tome kako bih se ja sam ponašao u takvim okolnostima.

Važan element rada jest fizički napor. Je li Vam bilo važno da se sjećanje priziva ne samo mišlju i pogledom nego i tijelom – naporom, težinom i gravitacijom?

Daniel Grúň: Fizički napor, a prije svega podizanje teškoga tereta, za mene priziva prevladavanje prepreke između sadašnjosti i prošlosti. Istodobno je prisutan i element iščekivanja i znatiželje: što ćemo otkriti kada podignemo teret? Kakvu ćemo verziju sebe ondje pronaći?

Naposljetku, što biste željeli da osoba ponese sa sobom nakon sudjelovanja u podizanju kamena?

Matej Gavula: Promatranje velikoga kamenog bloka kako se odvaja od tla za mene je uvijek izvanredno iskustvo. U ambijentu Doline grobova, mjestu ispunjenom poštovanjem, tugovanjem i dubokim osjećajem težine, taj čin elevacije postaje trenutak svojevrsne nade. To je gesta nalik zenu. Memorijal koji nastaje na nekoliko minuta, jednostavno promjenom kuta percepcije. Ako su sudionici postali svjesni toga trenutka i u potpunosti ga doživjeli, bio bih zadovoljan.

Daniel Grúň: _Elevation _je privremeni izvedbeni memorijal i stoga posjeduje obilježja bitno drukčija od onih trajnih spomenika. Nije mu bila namjera natjecati se s drugim memorijalima u uspostavljanju „ispravna“ oblika reprezentacije, nego aktivirati komemorativni čin sjećanja na one koji su položili živote za slobodu budućih naraštaja. Zajedničko podizanje tereta nedvojbeno je mnogo lakše nego pokušati ga podignuti sam.

Kako biste definirali sam rad – kao skulpturalni performans ili ponajprije kao umjetnički rad koji uključuje skulpturu?

Matej Gavula: Definirao bih ga kao skulpturalni performans.

Daniel Grúň: Što se mene tiče, mislim da dobro funkcionira definicija rada kao privremenoga izvedbenog memorijala.

Koliko Vam je važno da memorijalno mjesto ne bude samo prostor komemoracije nego i prostor suvremenih umjetničkih intervencija i novih čitanja prošlosti? Postoje li u Slovačkoj slične umjetničke prakse kojima se memorijalna mjesta preoblikuju i otvaraju novim interpretacijama, kao što Saša Šimpraga s partnerima čini umjetničkim intervencijama na Dotrščini?

Daniel Grúň: Mislim da u Slovačkoj doista postoje slične inicijative. Međutim, nijedna nije toliko smjela ni sustavna kao inicijativa koju organizira Saša Šimpraga. Njezina je posebnost upravo povezivanje suvremenih umjetničkih intervencija s memorijalnim mjestom, kao i njihova, tako reći, dematerijalizirana priroda, koja se oblikuje kroz različite oblike artikulacije.

Već neko vrijeme istražujem izvedbene memorijale i mogućnosti aktiviranja sjećanja na različite načine u kontekstu suvremene umjetnosti. U Slovačkoj je to ponajprije područje djelovanja nekolicine pojedinačnih umjetnika, premda su aktivne i različite građanske udruge. Međutim, među tim inicijativama postoji vrlo malo sinergije.

Zanimljivo povezujete rad Elevation s romanom Solaris Stanisława Lema i njegovim neprobojnim oceanom sjećanja, koji se može razumjeti kao svojevrsno zrcalo čovjeka, ali to zrcalo ne vraća samo ono što ljudi žele vidjeti nego i njihova potisnuta, bolna i nerazriješena iskustva. Može li se i Dotrščina razumjeti kao svojevrsni „ocean sjećanja“ iz kojega prošlost iznosi na površinu ono što se ne može u potpunosti rekonstruirati ili razumjeti?

Daniel Grúň: Moje je polazište ponajprije bila paralela između oceana u romanu Solaris, shvaćenoga kao stvaralački subjekt transindividualne prirode, i privremenoga izvedbenog memorijala. Autor opisuje privremene arhitekture koje se, prije nego što uspiju poprimiti trajan oblik, urušavaju i preobražavaju u nešto drugo. Tu paralelu s Dotrščinom i skulpturalnim radovima Vojina Bakića smatram jednako fascinantnom.

Na kraju svojega teksta iznimno povezujete rad s Pink Floydom, s motivom njihova kultnog albuma The Dark Side of the Moon. Može li se taj „tamni“ prostor povezati i s onim dijelovima kolektivnoga sjećanja kojima teško pristupamo?

Daniel Grúň: Apsolutno. Otprilike sam na to mislio. Tražio sam sliku daleke strane Mjeseca kao mjesta potisnutih ili represiranih sjećanja. Taj je motiv poslužio kao slika površine kamena koju bismo ugledali nakon što jednostavnim tehničkim postupkom svladamo njegovu gravitacijsku težinu. Zanima me upravo ideja te površine kao svojevrsnoga lica koje je godinama ostalo zakopano u zemlji.

Završno, gdje danas vidite kulturne dodirne točke između Hrvatske i Slovačke?

Daniel Grúň: Volio bih intenzivniju razmjenu između Hrvatske i Slovačke na područjima suvremene umjetnosti, dizajna i arhitekture. Posebno su me potaknule na razmišljanje paralele u umjetnosti od 1960-ih do 1980-ih, kao i mogućnost kustoske suradnje sa značajnim umjetnicima iz Hrvatske i bivše Jugoslavije. Volio bih institucionalne razmjene u obliku rezidencijalnih programa, kao i zajedničke događaje poput konferencija i putujućih izložbi, koji bi mogli ojačati naše kulturne veze u srednjoj Europi.

Daniel Grúň (1977.) povjesničar je umjetnosti i kustos specijaliziran za teoriju i povijest moderne i suvremene umjetnosti. Viši je znanstveni suradnik na Institutu za povijest umjetnosti, u sklopu Istraživačkog centra za umjetnost Slovačke akademije znanosti, a predaje i na Akademiji likovnih umjetnosti i dizajna u Bratislavi. Studij povijesti umjetnosti i kulture završio je na Sveučilištu u Trnavi (2003.), doktorirao je na Odsjeku za teoriju i povijest umjetnosti Akademije likovnih umjetnosti i dizajna u Bratislavi (2008.), a 2017. godine habilitirao se u zvanje izvanrednog profesora na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Pragu (UMPRUM).

Dobitnik je nekoliko međunarodnih stipendija, među kojima se ističu Fulbrightova stipendija na City University of New York (2012. – 2013.) te Međunarodne stipendije Višegradske skupine (2006. i 2007.) na Sveučilištu Adama Mickiewicza i Karlovu sveučilištu. Osim toga, vodi Društvo Júliusa Kollera te je bio jedan od kustosa prve međunarodne retrospektivne izložbe umjetnika pod nazivom Július Koller: One Man Anti Show, održane u muzeju MUMOK u Beču (2015. – 2016.). Dobitnik je nekoliko nagrada: White Cube – Nagrade Slovačkog vijeća galerija za doprinos galerijskoj djelatnosti (2018.), nagrade časopisa Art Magazine – Kuratorenpreis „Ausstellung des Jahres 2016“ (2017.) te Nagrade Igor Zabel za kulturu i teoriju (2010.).

Matej Gavula (Bratislava, 1972.) od 1986. do 1990. godine pohađao je Srednju školu primijenjenih umjetnosti u Bratislavi, gdje se školovao za klesara. Godine 1996. diplomirao je na Staklarskom odjelu Akademije likovnih umjetnosti i dizajna u Bratislavi. Primarno se bavi objektima i skulpturom, a djelomično i fotografijom i videom. Također se bavi oblikovanjem izložbenih prostora, a povremeno i scenografijom. U svojem radu poticaje iz urbanog okruženja i arhitekture preoblikuje u skulpturalni jezik. Nasljeđe kasnog modernizma reaktualizira reinterpretacijom i recikliranjem slika, materijala i obrtničkih tehnika. Izlaže od 1992. godine. Njegovi su radovi zastupljeni u zbirkama Slovačke nacionalne galerije u Bratislavi, Gradske galerije Bratislava, Istočnoslovačke galerije u Košicama, Središnjoslovačke galerije u Banskoj Bystrici te Galerije Turiec u Martinu. Od 2005. godine bavi se istraživanjem i promicanjem umjetničkog opusa svojega oca, Jurja Gavule. Od 2024. predaje na Odsjeku za skulpturu, objekt i instalaciju Akademije likovnih umjetnosti i dizajna u Bratislavi.

Virtualni muzej Dotrščina

Od pokretanja aktivnosti Virtualnog muzeja Dotrščina 2012. godine, na prostoru najvažnijeg zagrebačkog memorijalnog prostora radove u čast žrtava fašizma do sada su izveli Saša Šimpraga, Davor Sanvincenti, Slaven Tolj, Daniel Kovač, Zoran Pavelić, Gildo Bavčević, Sandra Sterle, Tonka Maleković, Driton Selmani, Diana Sokolić, Vlado Martek, Patricia Pisani, Tomo Savić Gecan i Matej Gavula.

Ovogodišnja memorijalna intervencija nastala je u okviru aktivnosti Virtualnog muzeja Dotrščina i u partnerstvu s Vijećem srpske nacionalne manjine Grada Zagreba.

Virtualni muzej Dotrščina je autorski projekt Saše Šimprage.

(Razgovor nastaje u sklopu projekta INFRA.)

Istaknute fotografije Mateja Gavule i Daniela Grúňa snimio Darko Šimičić