Melankolija

          Da je Tito izabrao liječenje na Visu umjesto u Ljubljani, najvjerojatnije bi poživio duže i dočekao smrt s obje noge. Kako je izabrao vis minor – moć znanosti – a ne vis maior – moć prirode, završio je, u kliničkom bolničkom centru u glavnom gradu dežele koji je bio na glasu kao najbolji (čitaj: najzapadniji) u tadašnjoj državi, onako kako je završio. Čovjek koji je čvrsto i spretno čitav život svoj stajao stajao na svojim nogama, okončao ga je bez jedne noge. A njegova država nije mogla stajati na jednoj nozi pa se ubrzo raspala (na više manjih država). On je, naime, bio iz vrste rođenih vladara (bez obzira na skromno porijeklo, za koje Duh povijesti ne haje, baš kao i u Napoleonovom slučaju) pa – da je kojim slučajem rođen u Francuskoj – mogao bi slobodno reći “L¸etat, c¸est moi / Država, to sam ja” baš kao i njegov stariji kolega Louis XIV.

          Na Visu je, za vrijeme Drugog svjetskog rata, bio prepoznat kao takav od strane čovjeka koji je jasno vidio (iako je imao samo jedno oko, a preko drugoga je nosio crni povez) da je on taj i da američka vlada (koja ga je poslala u tu misiju na Vis) treba igrati na njega, kao dobitnu kartu, a ne na Dražu Mihajlovića. Taj čovjek je bio John Ford. Kao vrhunski filmski redatelj odmah je prepoznao Tita kao glavnog glumca s naših prostora u tom ratnom spektaklu koji se tada odvijao u čitavom svijetu. Broz je zaista bio filmičan, unutarnjim sadržajem i vanjskom formom (izgledom) predodređen za veliku (povijesnu) zvijezdu (naravno, crvenu) i jednooki Ford nije u to nimalo dvojio. Ostalo je Povijest sa svojom kronologijom i činjenicama, od kojih valja krenuti ma u kojem pravcu (ideološkom, znanstvenom itd.) čovjek kretao.

          Duboka veza Tita i filma trajala je čitav njegov život; od mladosti do starosti. Ta ljubav je, naravno i nadnaravno, bila uzajamna: Broz je volio filmsku kameru, a ona je voljela njega. Ne samo da je bio markantan filmski lik (pojavom, držanjem itd.) nego je bio i filmofil, koji je svoje večeri završavao gledajući filmove (uglavnom, vesterne). To pokazuje i sekvenca „Tito i film“ (u mome dugom dokumentarcu „Zoo Tito“) u kojemu se čovjek koji mu je puštao filmove u vili Dalmacija (kad bi Tito boravio u Splitu) prisjeća tih večeri s Maršalom u Sali za projekcije (taj čovjek je bio snimatelj tog mog filma). U toj sceni ja sam glumio Tita, sjedeći u velikoj fotelji i ispuštajući guste dimove cigare prema ekranu: u filmu se vidi samo moja ruka koja drži cigaru (pars pro toto). Tako da mogu reći (po prvi put!) da sam jednom „glumio“ Tita (pri tome se zamalo ugušivši dimom zbog više repeticija). Po istoj (povijesnoj) liniji, moja zadnja (mala, epizodna) uloga nedoklanog Cige, u Zafranovićevom zadnjem filmu “Posljednja priča stoljeća”, prirodni je i logični nastavak moje glumačke „karijere“ – pa ako me se neki žiri sjeti, dobro se sjetio (da parafraziram Iliju Čvorovića iz „Balkanskog špijuna“).

          Ovo pišem u hladovini štekata kafića „Tamaris“ na viškoj rivi. Na otok sam stigao prije dva dana, na kratku (ali intenzivnu) psiho-fizičku revitalizaciju i regeneraciju (nakon iscrpljujuće splitske trke – s preponama – na 220 metara – i isto tolikog napona). Kada sam prvi put stupio tlo Visa (as a young man), čim sam izišao iz trajekta, dobio sam impuls (iz jezgre svoga bića) da skinem sandale i bos nastavim svoj hod (prema mojoj tadašnjoj destinaciji). Tada nisam svjesno znao ništa bitno o Visu, ali moje je tijelo to nesvjesno znalo: da je to otok bez zmija otrovnica, da je je energetski pozitivno moćan tj. ljekovit i da zato – čim prije – trebam uspostaviti neposredan kontakt (tabanima) s njegovim iscjeljujućim tlom. Kasnije sam taj kontakt produbio dužim (i intenzivnom) intimnim kontaktom s jednom Višankom, a na Visu živi i nekoliko meni bitnih prijatelja i prijateljica. Ukratko, na ovom otoku je na djelu vis maior / viša sila, uz čiju pomoć jedino možemo pobijediti vis minor / nižu silu (u svim njezinom očitovanjima, od bolesti do poroka). Jer vis maior potiče više ja, vis minor niže ja, a više uvijek pobjeđuje niže jer ima veću moć. Da se Tito oslonio na nju (a ne na kvazi višu moć medicine i znanosti), ne bi morali rezati nogu – i naša povijest ne bi imala tako krvav nastavak.

Glavni muški lik u filmu „Melankolija“ Larsa von Triera (kojeg sam po drugi put gledao na televiziji, a prijateljica prvi put,  prve ovoljetne viške večeri) također se oslanjao na znanost, njena racionalna obrazloženja i predviđanja (glede približavanja planete Melankolija Zemlji) pa je skroz popušio tj. ubio se (u luksuznoj štali za konje, koju je – između ostaloga – kao bogataš posjedovao). Njegova svastika je posve drugačija: depresivna, empatična, intuitivna itd. jednom riječju, čudna. I kao takva, i ne htijući, stvara skandale u gornjem sloju visokoga društva (kojemu rođenjem pripada), najsubverzivnije na svome vjenčanju. Riječju, ona je katalizator preko kojega se događa pucanje po šavovima, raspadanje svog tog svijeta, koji se ne može suočiti s istinom stvarnosti koja se događa kako u njihovom mikro kozmosu tako i u makrokozmosu: neizbježni udar Melankolije u Zemlju – i kraj svijeta.

Jedino najslabija karika u tom lancu visokoga i bogatoga društva – rečena svastika – ima tu unutarnju moć, taj integritet, to istinski ljudsko i božansko – da mirno prihvati svoj kraj i kraj svih svojih – te da svojoj sestri i njenom sinčiću pruži – utjehu i unutarnje skrovište pred sam kraj života na Zemlji. Drugim riječima, dok svi ostali likovi (od njezina oca, majke i poslodovaca pa nadalje) žive u laži – i zbog toga su, naravno, pod vlašću Straha – ona je slobodna snagom Istine koju je prihvatila – i zato – iz Ljubavi – pruža utjehu i “moj spas za sve” (kako se kaže u toj poznatoj dječjoj igri). Ostali likovi i likuše su velika preplašena djeca koja mogu uzviknuti samo „Moj spas za mene“. A u tom stavu i uskliku ne može biti nikakvoga spasa, kao što ne može biti ni života u onome koji živi samo za sebe. A Lars von Trier to dobro zna: „Tko čuva svoj život – izgubit će ga, a tko ga izgubi radi mene – sačuvat će ga“.

Čovjek treba prvo spoznati samoga sebe (pa će znati sav svijet  sve bogove) i onda sebe odrediti/definirati/označiti: tko je i što je on. Ako to ne napravi sam prije svih, drugi će ga označiti/odrediti/žigosati pa će biti njihov, manji ili veći rob ili sluga. Ja sam svoje jedinstveno, unikatno i neponovljivo biće višekratno nazvao svojim riječima (ipak ja najbolje poznajem samoga sebe) kao artnika, artistokratu i, sada dodajem treći nogar mome duhovnome tronošcu – kao pripovjednika! Nisam propovjednik (a volim gledati istoimenu seriju), ma nisam ni puki pripovjedač (sve te košulje nisu po mojoj pravoj unutarnjoj mjeri). Filmski pripovjednik je i Lars von Trier (filmski jezik je njegov pravi medij, a moj je materinji jezik). Njegove filmske slike su rječite, moje riječi su slikovite – i najbolje mi ide napisati ih filmskom montažom (montaža artrakcija?!). U tom smislu nas smo dvojica braća (brothers in arts). Kao takvi smo i komunicirali preko video-linka, za vrijeme trajanja jednog splitskog Festivala novog filma. Kod prisutnih kolega, filmskih kritičara i novinara, to je izazvalo konsternaciju, ali Larsu nee. Nakon što sam ga podsjetio, prije postavljanja pitanja, na prve dvije rečenice njegova manifesta, povodom projekcije „Europe“ na kasnom festivalu, on je iskreno odgovorio na moje pitanje. Citiram te njegove manifestne rečenice: „Film je masturbacija. Ja sam najbolji (ili najveći, op. A.K., nisam siguran) masturbator na svijetu“. Pa svoje pitanje: „Da li još uvijek masturbirate i držite se najboljim u tome“? On je, nakon šutnje od par sekundi, odgovorio: „Da, ponekad. Ali ne smatram da je Bog birokrat koji točno bilježi svaku moju masturbaciju“ (Splićanin bi rekao „drkicu“).

Moje potpitanje je aludiralo na njegovo vjersko obraćenje na katoličanstvo pa je on ujedno odgovorio i na njega.  Kada se obraćam starijoj i/li poznatijoj braći, s njima sam izvana formalno „na vi“, a iznutra sadržajno „na ti“. Tako i oni komuniciraju sa mnom. Tako se ponašao i moj imenjak Antun Gustav Matoš, koji je sa svima bio na ti pa bi najvjerojatnije takav bio i s Titom. Vis (maior) zna da uzvisujući sami sebe pripremamo svoje padanje na niske grane i obratno: „Prije pada ide oholost, a prije slave poniznost“. Kao što zna da je lažna skromnost još jedna laž, bolje kamuflirana pa teže uočljiva lažno skromnom i njegovoj okolini. Stoga, po direktivi (kazano po titovski) više sile, ja to, tako i toliko o tome. Za sada.