Nakon otvaranja bolnih tema kroz filmove nakon ekranizacije često nastane muk, ostane mučnina i gorčina. Hrvatski redatelj Ivan Ramljak nije jedan od takvih redatelja. Gledanje njegovih filmova tjera čovjeka da vikne, da propituje – tjera ga da se bakće u koštac s najtežim – otkrivanjem istine. Takav je bio slučaj i u četvrtak, 26. lipnja kada je riječku premijeru u ljetom Art-kinu Croatia imao iščekivani dokumentarni film „Mirotvorac“ o zanemarenom i u hrvatskoj javnosti odbačenom Josipu Reihlu-Kiru, načelniku ratne policijske postaje Osijek, koji je poznat po izjavi: „Dok sam ja načelnik policijske postaje Osijek – rata između Hrvata i Srba neće biti“. Ubijen je u baš takvim naporima, dok je išao na pregovore s pobunjenim Srbima koji su, kako tvrde svjedoci tog vremena, jedino njemu vjerovali. Pravda za njegovo ubojstvo dugo se čekala, no ostaje pitanje je li uopće pronađenim ubojicom postignuta pravda i kakvo smo društvo kada hrvatska mladost o tom hrabrom čovjeku blagih očiju koji je predvidio svoju smrt ništa ne zna i kada ga se namjerno prešućuje te mu se ne odaje počast kakvu zaslužuje. Do scenarija za film i samog filma došlo je agilnošću etabliranih hrvatskih novinara – Drage Hedla i Hrvoja Zovka. A onda se u priču uključio Ramljak, emotivno vezan uz temu. I dobro da jest! U moćnom intervjuu za naš portal redatelj Ivan Ramljak otkriva manje poznate ili namjerno sakrivene detalje važne za shvaćanje konteksta rata i stvaranja Republike Hrvatske.
Zadnji put smo razgovarali nakon zagrebačke premijere Vašeg filma El Shatt. Sada razgovaramo kada se opet dotičete teme koja u javnosti ima taj neki službeni narativ o kojem se govorilo nakon večerašnje premijere, a s druge strane ima mjesta za puno propitivanja. Čini se da je narativ tema kojima se bavite zapravo iskrivljen u javnosti. Zašto se uporno hvatate takvih tema i smatrate li da nije baš oportuno baviti se takvim temama?
Pa nemam pojma. Bavim se temama koje me osobno muče, nekim ljudima i događajima, prostorima za koje mislim da su zanemareni. Što se tiče Kira smatram da je njemu na nekoliko načina napravljena nepravda – prvo tim činom da je stradao kako je stradao, a onda s tim da je ta priča bačena sa strane i izignorirana sve ove silne godine. U javnom prostoru se vrlo suženo uopće priča o tome što je on bio i za što se zalagao. Čak i kad se priča o tom slučaju možda se više priča o tome zašto se to dogodilo, tko je kriv, što je trebala država napraviti, a ne o njemu samome i o tome što je njemu bilo bitno. Ja sam htio skrenuti fokus na njega samoga – da mi njega vidimo i čujemo, da čujemo ljude koji su bili bliski njemu, da se vrati fokus na njega kao osobu. E sad je li to oportuno ili nije? Ne razmišljam o tome.
U svojim ste filmovima emotivno involvirani. To znaju često ljudima zamjerati jer kažu da nemaju onda objektivni odmak, a meni izgleda da smo došli do vremena koje baš zahtijeva emociju. Ne znam kako se Vama to čini...
Ja moram biti emotivno involviran u sve što radim. Inače za mene to nema smisla, posebice kada se radi o filmu i umjetnosti. Kada neću više osjećati emotivnu povezanost s temom koju želim obraditi, neću se više baviti filmom.
Nadamo se da neće do toga doći...
Pa, vidjet ćemo. Kada radiš film ili neku drugu granu umjetnosti želiš izazvati neku emociju kod ljudi. Ako izostane emocija, onda sve to skupa isto nema nekog smisla.
Kod Vaših filmova je zanimljivo što se ne vidi prostor redateljske manipulacije. Kako to postižete i promišljate? Koliko Vam je to bitno?
Hvala ako mislite da je to tako. Pokušavam ne docirati i objašnjavati stvari s neke pozicije iznad nego se trudim prikazati ljudima atmosferu i dati informacije koje mislim da su bitne i točne od nekih ljudi koji su bili bliski tom događaju, a da onda gledatelji izvlače svoje zaključke. Ne želim ja biti taj koji nameće gledateljima što da misle.
Pitala bih Vas tisuću pitanja o filmu „Mirotvorac“, ali krenut ću od kraja. Zanimljiv završetak koji nitko nije očekivao što se moglo čuti i po reakcijama publike. Zanima me kako ste došli do tih učenika i saznali da se radi likovni projekt o Kiru? Za one koji ne znaju što Bijelo Brdo i što predstavlja možete li pojasniti o čemu se radi? I sada kad sam Vas pohvalila, moram kazati da u filmu, posebice zbog toga što je film bitan za mlade naraštaje i one koji tek dolaze, nedostaje nekih faktografskih podataka da bi film bolje razumjeli oni koji ne poznaju ljude tog vremena koji se u filmu pojavljuju, poput Tomislava Merčepa.
Što se tiče učenika, kada radim svoje filmove uvijek otkrijem neke stvari koje nisam očekivao. U svakom tom procesu bi se pojavilo nešto. U ovom slučaju mi se javio prijatelj koji živi u Berlinu, a bavio se s ovom temom. Kada je čuo da radim film javio mi je da u Istočnoj Slavoniji postoji jedna profesorica koja u četiri škole predaje likovni odgoj i u okviru tog predmeta, s obzirom na to da po kurikulumu mora obraditi temu Domovinskog rata, ona to radi tako da priča o Kirovom mirotvorstvu i onda djeca njega koloriraju. Ta vježba se zove koloristička modulacija. Saznali smo da je jedna od te četiri škole u Bijelom Brdu koje je bilo jedno od mjesta srpske pobune i spominje se u filmu na nekoliko mjesta. Bilo mi je zanimljivo da baš ta srpska djeca u tom Bijelom Brdu sada slikaju Josipa Reihla Kira, dok hrvatska djeca istovremeno ne uče ništa o njemu i vjerojatno ni ne znaju tko je on. To mi je bila ironija sudbine, a opet jedna lijepa scena za kraj filma da ne bude baš sve jako crno. Što se tiče drugog dijela pitanja, to je apsolutno legitimna kritika. Jedan od velikih zadataka kada radiš ovakav film jest to do koje mjere ga opteretiti s objašnjavanjima i informacijama. Ima gomila scena, recimo i kada se Gojko Šušak pojavi, ne objasni se tko je Šušak, i kada se Vladimir Šeks pojavi vrlo slabo se o Šeksu priča u filmu. To može biti problem za stranu publiku i strane festivale. Oni tek ne mogu znati te ljude, ali htio sam da se i ljudima koji su upućeni u temu prikaže nešto što možda nikad nisu vidjeli. Film traje 100 minuta, što je za hrvatske pojmove dosta. Kada bismo sve te stvari išli objašnjavati, trajao bi predugo. Treba uvijek naći neki balans da objasniš stvari koje su bitne, a da ne odeš u pretjerana elaboriranja.
Jeste li možda dobili pozive iz nekih škola ili fakulteta da dođete prikazati film? Možda je to prilika da se djeci i mladima pojasne informacije bitne za shvaćanje konteksta...
Mi smo već s filmom o El Shattu imali ideju da probamo ući barem u dalmatinske škole. Moj producent je radio na tome, njega bi trebalo pitati dokud je došao, ali koliko znam to se nije desilo. Što se tiče Kira naravno da bih volio da se to ostvari. Zasad sam dobio jedan neformalni prijedlog da se film prikaže na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, u okviru njihovih projekcija.
Čini mi se da je to opet uzak krug ljudi koji su upućeni u temu..
Ma da, da.
Zanimljiva mi je informacija koju ste izrekli nakon projekcije filma. Kazali ste da je bilo teško naći sugovornike jer su mnogi ljudi rekli da još nije vrijeme da govore o Kiru. Zbog čega ljudi nakon 34 godine imaju strah govoriti o temama koje potiču mir između Hrvata i Srba? Koji je Vaš dojam?
Jedan od tih ljudi koji je govorio da još nije vrijeme je umro šest mjeseci nakon što smo mi razgovarali s njim. Tako da zaista ne znam kada je vrijeme. Nakon svih tih godina i dalje postoji strah. Znamo svi što se događalo u Osijeku krajem 91. i početkom 92., postoje presude. Doduše, još uvijek nepravomoćne. Pravomoćnost ćemo izgleda zauvijek čekati. Ljudi su otvoreno govorili da se boje Branimira Glavaša i ljudi koji se oko njega kreću. Iako ja nisam siguran da on još ima tu moć. Vidjeli smo na izborima da je dobio samo 8 posto glasova.
Nekad je i jedan čovjek dovoljan za egzekuciju, kao što smo vidjeli u filmu.
Nekad je i jedan čovjek dovoljan. On ima svoje podržavatelje na Facebooku koji svašta tamo pišu.
Nemali broj ljudi je koji ga na društvenim mrežama podržava.
Da, da, da. Postoji strah zbog toga. E sad koliko je strah posljedica traume od prije 34 godine, koliko je realan, ja ne znam. Što se tiče mira između Srba i Hrvata, to su stvari koje su vrlo relativne. Ako vidite broj srpskih turista koji dolaze ljetovati na Jadran svake godine…
A i raditi…
I raditi, da. A ne dogodi se apsolutno nikakav incident ili jedan minorni. Ako vidimo koliko bendova svira njihovih ovdje, a naših tamo. Koliko sportaša sudjeluje u raznim sportskim natjecanjima, a da uopće ne pričam o tome koliko mladih Hrvata sluša srpsku glazbu, mislim onda da je ta priča o mržnji i neprijateljstvu glupost koja služi političarima kada im treba neprijatelj. A uvijek je najlakše iskopati neprijatelja koji ti je najbliži, i vremenski i prostorno.
Čini se da smo zaleđeni u vremenu devedesetih kada političarima uvijek treba neprijatelj. Zato im ne treba Kir.
Da, to je jednostavniji put – ljude hraniti strahom i tako manipulirati s njima, nego ljude učiti miru. Dosta je da pogledamo što se nedavno događalo s Iranom, Izraelom i Amerikom. Sad su odjednom svi sretni, svi slave, svi su kao nešto pobijedili, ali ljudi su umrli i nema nazad.
Jedan od sugovornika u filmu kaže snažnu izjavu – Kir je govorio da je bolje pet godina pregovarati, nego pet minuta ratovati.
To je ta maksima. Ono što su moji neki zaključci koji su možda banalni, ali doista vjerujem u njih, jest to da je u korijenu svih ratova pljačka. Ideologije su vrlo često tu da bi ljude omađijale i da bi se prodale priče naivnim ljudima, a u korijenu svega je uvijek bila otimačina. Možemo to primijeniti na primjeru Rusije i Ukrajine i minerala koje Ukrajina posjeduje, a Rusima bi jako dobro došli. To su užasne stvari, ali tako svijet funkcionira.
Crveni fićo pregažen tenkom u Osijeku je jedan od simbola Domovinskog rata tako da je mnoge ljude baš taj događaj natjerao da odu u rat, čak i one koji su bili mirotvorci kao Kir. U filmu saznamo kako je došlo do događaja s crvenim fićom i da tenkom nije upravljao četnik koji mrzi Hrvate, nego neki klinac koji nije imao pojma što radi i koji je pobjegao nakon događaja iz srpske kasarne. Nevjerojatno je da se kao primjer srpske agresije gura nešto od hrvatske strane, a mi smo ti koji posjedujemo arhivske snimke HRT-a koje pokazuju da to baš i nije bilo tako. Je li ovo prvi put da je prikazano svjedočanstvo čovjeka koji je pregazio crvenog fiću?
Netko možda nije htio da vidimo te snimke. Ne znam je li ikad prikazano svjedočanstvo tog čovjeka. Igrom slučaja sam saznao da više nije živ. Jedan prijatelj koji radi na HRT-u mi je rekao da je vidio snimku na francuskoj televiziji tada. Nitko mi nije došao i rekao da je vidio snimku prikazanu na našoj televiziji. Da pridodam cijelom pitanju, reći ću da sam čuo u Osijeku da je ta stvar bila dogovorena, da je čovjeku plaćeno da s crvenim fićom stane ispred tenka i da mu je bio obećan novi auto kojeg nikad nije dobio. A s druge strane sam čuo da i ti tenkovi nisu izašli na cestu sami od sebe, nego da je toga dana jedna grupa oružanih ljudi pucala po kasarni i da su tenkovi izašli kao odgovor na to pucanje. Kada sve to uzmeš u kontekst onda se potpuno mijenja narativ cijelog događaja. Nije to jedini bitan događaj iz recentne hrvatske povijesti o čijoj se istinitosti sumnja. Ne mogu tvrditi da je informacija točna, ali postoje ljudi koji tvrde da je prvi poginuli vojnik u ratu Josip Jović stradao od prijateljske vatre, a ne od srpske. Možemo pričati i o tome da je Franjo Tuđman izabran za prvog predsjednika HDZ-a na skupštini na koju pola ljudi nije došlo jer su namjerno bili poslani na krivu adresu. Možemo pričati o tome da je Ivo Sanader postao predsjednik HDZ-a tako da su Glavaševe zaštitarske službe kontrolirale kutije s glasovima i da su zapravo ukrali te izbore Iviću Pašaliću. To su sve javne tajne za koje ja ne mogu tvrditi da su istina, ali je činjenica da se o tome govori. Što znači da je možda ova država utemeljena na priličnoj količini laži.
Zanimljiv je i detalj arhivske snimke HRT-a gdje vidimo Vladimira Šeksa kako drži govor, a onda otkriva spomenik sebi koji sadrži ustaški grb. Kako to komentirate?
To je u to vrijeme bilo normalno.
Kada uzmemo u kontekst da je to čovjek koji je jedan od trojice koji su napisali hrvatski Ustav, kakvu to konotaciju donosi?
Svakako ne lijepu. Poanta te scene je bila da se pokaže ridikuloznost tog vremena. To da čovjek sam sebi otkriva spomenik je na montipajtonovskom nivou. Sad da okrenem priču u kontra smjeru. Meni je licemjerno, iako nisam ljubitelj i obožavatelj Marka Perkovića Thompsona da se ljudi čude tome kako on sad pjeva „Za dom spremni“ na početku pjesme Čavoglave, jer se spot s tim uzvikom vrtio na HRT-u bez problema u devedesetima i nitko nije postavljao nikakva pitanja o tome. Isto tako se ustaški grb pojavljivao na uniformama i na Šeksovoj ploči i nitko nije reagirao. Te stvari su se trebale sasjeći u korijenu onda, ali tadašnjem HDZ-u je to odgovaralo, jer su se na taj način ljudi ostrašćivali za odlazak u rat, pa sada imamo to što imamo.
Na filmu ste radili tri godine. Kako komentirate činjenicu da je Kir predvidio da će biti ubijen od „svojih“ i da unatoč tome nije odustao?
Bojim se da se njegovo ubojstvo nije dogodilo toga dana, da bi on stradao na neki drugi način u sljedeća dva tjedna. To je moje osobno mišljenje, s obzirom na to da je on tada u očima tih ljudi bio izdajnik i netko tko njih sprječava da rade nešto što su oni smatrali da je u tom trenutku ispravno. Ono što mi je rekao jedan čovjek koji je bio blizak tim događajima je to da mi moramo shvatiti da Kir u tom trenutku velikom dijelu ljudi na terenu nije bio heroj nego smetnja. Film je prenio atmosferu kakvu su živjeli ljudi u Osijeku u to vrijeme te nadam se dobro opisao mehaniku i dinamiku tih predratnih događanja.
Je li došlo vrijeme da se digne spomenik bijelom stojadinu u kojem je ubijen Josip Reihl Kir i treba li njemu dignuti spomenik?
Apsolutno! O Kiru bi se trebalo učiti u školama i trebali bi mu se dizati spomenici. Postoji inicijativa da se postavi njegova bista ispred policijske stanice u Osijeku koju su pokrenuli njegovi bivši kolege. Ništa se po tom pitanju nije napravilo. To su stvari koje me najviše ljute, jer priča o Kiru je priča o čovjeku koji se zalagao za isključivo pozitivne vrijednosti, i ne vidim zašto bi slavljenje njegovih nastojanja bilo kome u državi trebalo biti problem.
#Art-kino Croatia #Ivan Ramljak #Josip Reihl Kir #premijera #razgovor
