Živjela simultana protežnost poetskih ideala koji su temelj u transcendenciji, a tvore imanentnu dinamiku egzistencijalnih fenomena. Sve je danas sažeto u pojmu energija, a suštinski mi smo neovisni o pojmovnim konstrukcijama, mi smo frekvencije misli, emocija, u tijelu koje je u duhu, u svetosti beskrajnog polja inteligentne samosvijesti koja sve stvara i rastvara kroz milostivu moć ljubavi. Prolazimo bivanjem i ovdje smo u prolazu, jer vječni smo već zbog samog zakona nestajanja i postojanja, u vječnoj smo transformaciji, i da, postat ćemo i zrak i zemlja i voda i vatra, a sve to već i jesmo u predivnoj sintezi tijela – duha, živi kao zvijezde koje plamteći vrište o beskrajnoj ljepoti postojanja. Sve živi i postoji u nekom energetskom obliku. Shvatio sam da je Smrt ljubavnica Života i da oni u plesu Vječnosti oblikuju manifestacije Egzistencije, a moć straha, slobode, milosti i okrutnosti ljubavi, oblikuje svemoguću misiju svjedočenja čudu ljepote postojanja. Neka živi dinamična sinteza tame i svjetla, u nama, i stvarno, u nadahnuću ugledavši sjajnu viziju beskraja i divne jednostavnosti, upivši u sebe sva bića i sve svjetove, postao sam ponizan i jednostavan kao kap čiste i nevine rose, kao strujanje svijesti u materijaliziranoj formi. Jednog dana će biti takvo uređenje u kojem će svi ljudi imati sve u teoriji i u praksi. Ali, to sve neće biti determinirano zakonom gomilanja, pohlepe, nametanja moći i dogmatskim strukturama manipulacije, bit će to ostvareno stanje blaženstva istine u njenoj pitkoj i spontanoj dobroti. To je sve moguće zahvaljujući potenciji istine i njenim svojstvima koja ne ovise o ograničenim parametrima antropomorfnih slojeva i značenja. Ne postoji nešto što nije moguće, jer i sama nemogućnost postaje djelatna u slatkim bombonima beskraja. Uvijek se radi o nekoj unutarnjoj tenziji i napetosti, u manifestiranoj egzistenciji, o nekom unutrašnjem naboju koji se odnosi na proživljavanje i upijanje utisaka, tako je to barem u odnosu na energetsku simptomatičnost prolaznosti dinamičkih naftnih derivata, jer, jednom će sve proći i doći će nešto novo, neka nova energija, u kojoj će plivati i bivati nove paradigmatske konstrukcije, opet sastavljene od konceptualno-pojmovnih struktura, barem u onom svijetu u kojem na bilo koji način ovisimo o jeziku i vezani smo za njegove matrice. Tako je to, energetski zakoni stimuliraju dinamičku cirkulaciju vjere, volje i djelatnog zakona, unutar hiper kozmičkog seksualnog strujanja predivnih i katarzičnih cvjetova čudnovatih varijanti snivanja. Svi smo mi frekvencije energije i svaka misao i emocija ustvari su frekvencije, koje konceptualno pretvaramo u jezične modele i gradimo priče o svojim doživljajima i iskustvima.
Shvatio sam da je Smrt ljubavnica Života i da oni u plesu Vječnosti oblikuju manifestacije Egzistencije.
Mi se cijeli život učimo jednoj kvaliteti, učimo se voljeti. Ljubav zahtjeva od čovjeka konstantno preispitivanje i snalaženje u prostoru vječnog plesa smrti i života. Prolazni smo, kao što je to i prašina, ili dijamant, sve je prisutno u predivnoj utrobi mijene i čak i ništa nestaje u čistu odsutnost neidentificirane veličanstvenosti. Sada je u redu. Nafte još uvijek ima, a kako pjevam u jednom stihu, dinosauri i dalje žive, oni pušu kroz auspuhe. Prolazimo i strujimo u nastojanju da nešto kažemo, da nekako svjedočimo ovoj ljepoti tajanstvenosti, često ne shvaćajući baš mnogo, jer, možda je u temelju bitka, nevidljiva sila koja svime upravlja, a nevidljiva standardnoj percepciji i osjetilnom iskustvu. Znanost bazirana na empirijskoj paradigmi, još uvijek ne može sve dokazati, niti sve opovrgnuti. Taj unutrašnji naboj života – smrti definira i određuje kretanje tijela i emanaciju energije. Danas je energija vrhovni pojam, sve se stavlja u kontekst energetskih frekvencija, sve naprosto pulsira i lavovski opušteno prolazi kroz tišinu, žirafa smisla se smiješi uzaludnosti, a radosni klaun političko-sportsko-medijskih spektakala žonglira krijepostima i grijesima unutar preraspodjele hranjivih supstanci mističnih samurajskih jezičnih kombinacija. Energija postoji kao datost i kao norma. U svakom slučaju dovoljno je pogledati iza sebe u prošlost pa da se vidi kako je svaki politički sustav jedna rastezljiva kategorija pokušaja i pogrešaka koje plutaju između utopijske ideje i praktične sirove istine. Unutar kategorija uvijek se nazire neka rastezljivost. To znači da se ljudi ne mogu prevariti ako nisu sami to uzrokovali. Jedino ljubav može zaliječiti rane i pokoriti sudbinu. Jednostavno treba odraditi svoju misiju, životni poziv shvaćen kao esencijalnu nuždu bitka osobne egzistencije. Između ostalog, uloga slikarstva je prikazivanje promjene i promjena prikazivanja. Slikarstvo uvijek materijalizira energetske procese. Svaka slika je enigma bića.
Slikarstvo ne oponaša stvarnost, ona stvara stvarnost određenog estetsko-etičkog koda. Uronjeni smo u različite kodove, u slike koje stvaramo u vlastitim mentalnim i emocionalnim poljima, i one se manifestiraju kao specifične energetske frekvencije, sa kojima se najčešće nesvjesno identificiramo, i tako stvaramo neku vlastitu priču, narativni model koji upotpunjuje naše snove, ambicije, želje i nadanja. Ali, ostvariti nevezanost za vlastite mentalne i emocionalne sadržaje, veliko je postignuće, meditativno svjedočiti vlastitim emocionalnim i mentalnim stanjima, bez da iz njih stvaramo dramu, ili bilo kakav narativni model, jer, u suštini, i emocije i misli su frekvencije iste energije života koja nas stvara i rastvara u procesu vječne mijene. Moguće je ostvariti bivanje bez identificiranja sa vlastitim emocionalnim i misaonim obrascima, čistu egzistenciju promatranja energetskih frekvencija u vlastitom tijelu/biću i na taj način osloboditi sebe identifikacijskog egzistencijalnog simptoma. Tome nas uče mnogi meditanti i ljudi koji su ušli u carstvo duha i koji su naučili živjeti ispravno unutar energetike mijene i čiste ljepote svjedočenja nad vlastitim stanjima. Ipak, biti potpuno svjestan vlastitih energija i vlastitog tijela, i u svemu tome zadržati jednostavnost i prisutnost, jedna je stvarnost o tome pisati i govoriti, a druga stvarnost, to i živjeti kroz egzistencijalnu praksu. Slikarstvo se može pojmovno artikulirati u beskonačno mnogo varijanti i superkonteksta. Ipak, slika je stvarnost koja transcendira pojmovnu akrobatiku, odnosno, slika se ne može iscrpiti pojmovnim argumentacijama, kao što se ni energija ne može spoznati kroz svoje manifestacije u životnom strujanju, ona se može osjećati kroz razne frekvencije, ali njena suština, to je velika enigma, zagonetka. Svi mi volimo iz vlastitog života stvarati priče i pripovjetke, često uvjeravajući sebe u vlastitu važnost i vrijednost, dok nas drugi sude i prosuđuju, ali, najvažnije je da ostvarimo mir u samima sebi i da mir pokušamo zračiti, emanirati kroz vlastitu egzistencijalnu praksu, naprosto, svi smo podjednako odgovorni za cjelokupni bitak i nema bića koje ne doprinosi sveukupnoj dinamici čudnovatog sna u budnosti koja je zasljepljujuće predivna i samo o pojedinačnoj sposobnosti i slobodi ovisi kako ćemo tu ljepotu podnijeti i ustvari na nju reagirati, na taj način stvarajući dinamičnu silu smisla, koji nam baš i nije uvijek jasan, odnosno shvatljiv. To znači da je kontekst energije i prolaznosti također odrediv u odnosu na beskonačnu moć pojmovnih kategorija, jer upravo jezično – pojmovnim strategijama oblikujemo konceptualno – značenjske sile i priče, u odnosu na vlastitu konstrukciju smisla i onog najvažnijeg u njemu, a to je radost i užitak u čuđenju nad enigmom beskrajne ljepote. Svemu se može dati neko objašnjenje i relativno uspostavljanje vrijednosnog kalupa. Zbog toga i živimo u energetskoj civilizaciji mijene i promjena, jer je sve rastezljivo i prilagodljivo nekim gabaritima. Kreativno djelovanje je ključna strategija reagiranja prema svijetu, i u svijetu.
Protezanje sustava uvijek se vrši u odnosu na vrijednosne kalupe. Energetski bomboni su fini, ukusni. Nekom autu treba promijeniti gume, a neki čovjek radikalno mijenja svoju poziciju stavova, i sve je to energetika mijene unutar preraspodjele smisla. Samo da se zna da je moja esencijalna igračka itekako postala podatna kategorija, unutar mojeg svijeta. Uostalom, jedino u postulatima vječnosti možemo postati dovoljno fleksibilni, prilagodljivi i mogući u konstruktima prolaznosti. Samo treba biti strpljiv i koncentriran. Malo se naoblačilo. Egzistencijalne igračke se prostiru u beskraj. Jedino ispravni postulati opstaju u svijetu kao trajne vrijednosti, jer su dovoljno rastezljivi i određuju uvjet volje, ipak, o svakome pojedinačno ovisi cjelokupno kretanje svih zvijezda, jer sve je uronjeno u svijest i sve je svijest sama po sebi. Mi u sebi ujedinjujemo svjetlo i tamu, a sami stvaramo konotacije i značenja u odnosu na te kvalitete.
Informatički nomad
#Andrej Zbašnik #Crtice iz Čabra
