Postoji jedna posebna vrsta baruštine, blatna i beznadna, koju nalazimo na periferijama carstava. László Krasznahorkai smjestio ju je u mađarsku provinciju, u svoj roman “Sotonski tango” iz 1985. godine. U tom pejzažu, osuđeni na konjske zaprege i strah od pljuskova, žive likovi koji beznadno čekaju i s lakoćom padaju na lažna obećanja. Ta je priča proročanstvo o pasivnosti i moralnoj propasti.
Proročanstvo koje se na našim prostorima, poput kakve “ukronije” u kojoj se utopijski san okrenuo u svoju suprotnost, u potpunosti ispunilo. U svjetlu povratka na javnu scenu Ive Sanadera, kao svojevrsnog “Mesije” nakon odslužene kazne, čiju platu u romanu nosi samozvani prorok Irimias (alias starozavjetni prorok Jeremija – op. VJ), jasno je da se isti ples nastavlja. Sanader je, simbolično, najučeniji komprador u povijesti naše neovisnosti. Njegova ostavština nije samo korupcija, već i uspostava specifične političke kulture. To je “kultura političke komunikacije odozgor”, koja se ne bavi problemima, već upravlja spinovima. U toj kulturi, svaka je pljačka nacionalnih resursa, poput “prihvatizacije” najveće naftne kompanije jugoistočne Europe, predstavljena kao jedina moguća, “realna” opcija.
Ovdje se, ne slučajno, susrećemo s tezom Marka Fishera. U svojoj knjizi “Kapitalistički realizam: Zar nema alternative?”, Fisher tvrdi da smo došli do točke u kojoj je kapitalizam postao jedini zamislivi politički i ekonomski sustav. Ljudima je danas lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma. Sanader je bio majstor tog realizma. Svojim je biračima, baš kao Krasznahorkaijev Irimias svojim mještanima, prodavao lažnu nadu i obećanja, dok je u stvarnosti konsolidirao sustav u kojem su svi ostali pasivni.
Laž se, kao i u “Sotonskom tangu”, a citiramo ovdje komentatoricu Dragicu Trumbetaš, razotkriva u rastu zateznih kamata. Gubitak arbitraže s MOL-om i troškovi sudovanja na kraju će biti veći od cijene same INA-e. Zbog duga koji raste s kamatama, građani će Mađarima vratiti i novac koji je Sanader uzeo kao mito.
Dok su likovi iz “Sotonskog tanga” bili osuđeni na fizičko blato koje im je prijetilo da će ih progutati, mi smo upali u duhovno blato tranzicije. To je blato u kojem se navodno krećemo naprijed, ali zapravo radimo “šest koraka naprijed, šest koraka natrag”. Povratak Sanadera samo je još jedan jasan signal da se tango nastavlja, a mi smo i dalje zarobljeni u tom plesu, negdje između obećanja i stvarnosti, između povijesti i proročanstva.
Istaknuta fotografija: dio omota knjige “Sotonski tango” Lászlóa Krasznahorkaija
#Ivo Sanader #komentar #László Krasznahorkai #Sotonski tango #spin
