Ako su „Ljudi od voska“ nastali kao narudžba za Dramu HNK-a u Zagrebu, „Moji tužni monstrumi“, koje smo gledali druge festivalske večeri, napisani su iz potrebe autora da pokaže svoj život nakon voštanih likova.
„Ljude od voska“ Mate Matišić pisao je za veliki dramski ansambl nacionalnog kazališta. Stoga je ta predstava mnogoljudna i vizualno (možda i nepotrebno) grandiozna. Iz nje pamtimo izvrsna glumačka tumačenja i pitanje koje ostaje lebdjeti u zraku: Što je tu stvarnost, a što fikcija?
Kada si pisac u maloj sredini, što Zagreb objektivno jeste jer se ljudi međusobno poznaju i prepoznaju (pogotovo u filmskoj i kazališnoj branši), neminovno se svaka sličnost tumači kao stvarnost, što dovodi do „škandala“ i pitanja: Kako se samo usudio?!
Najveća zamjerka autoru „Ljudi od voska“ bila je negativni karakter pripisan Jasni iz treće priče, koja je jako uznemirila Zagreb.
Nastavkom te priče započinju „Moji tužni monstrumi“.
Trebaju li gledatelji prethodno poznavati najveći zagrebački trač ili Matišićevu predstavu „Ljudi od voska“?
Ne, nužno, iako je ona zaista polazište „Monstruma“. Doduše, obrnutim redoslijedom. Jer Jasna iz treće priče, sada je prva na redu. Dolazi kao reinkarnacija u nepoznatoj ženi, za koju njezin brat tvrdi da je ju je dobila – ugradnjom rožnice. Jer, organi pamte…
Ta nepoznata žena koja kroz rožnicu vidi piščev život i optužuje ga za uvredu jer je postala negativnim likom njegove drame, uznemiruje Matu, koji je u „Ljudima od voska“ bio Viktor. Dajući svoje ime piscu „Monstruma“, Matišić odgovara na osude kritičara i javnosti da je u prvoj drami izložio sve i svih, osim samoga sebe.
Ime je tu, ali intima ostaje skrivena.
TRILER
Prvi dio „Monstruma“, autor je obojio humorom, kojem je uveliko svojom dinamičnom režijom pridonio Vito Taufer. Središnji dio predstave, ujedno i njen dramski postament, vraća nas Matišićevim korijenima. Punokrvni dramski pisac, raspolućen između gradskog života i malomišćanskog porijekla, ostaje i u „Monstrumima“ vjeran istoj matrici potvrđujući zabludu da se možeš odvojiti od svog porijekla i postati novi čovjek… Jednako kako njegovi prijatelji iz djetinjstva postaju i ostaju surovi ljudi, tako i pisac – uz svu popularnost i slavu, ne želi vječno počivati na Mirogoju, već kupuje grobnicu u rodnom selu.
Ovaj mračni, dramski i do samoga kraja napeti dio predstave, prožet je pričama o silovanju – na selu i u gradu (na Akademiji, filmu), švercom migranata, neminovnim podgrijavanjem mržnje prema Srbima, ali i nekom surovom vrstom kajanja koja neke likove košta glave… Pisac je tu prisutan da svjedoči u što su se njegovi prijatelji iz djetinjstva pretvorili, da bi na kraju zaključio kako i dalje voli svoje monstrume…
Ali sebe u tom kontekstu drži – bezgrešnim.
On je i dalje samo promatrač.
MORAL
U trećem dijelu predstave srećemo situaciju iz prve priče „Ljudi od voska“ – četrdesetak godina kasnije.
Kao protuteža trileru iz rodnog sela, u kojem su svoje intime otvorili akteri okrutnih događanja iz vremena rata na granici Hrvatske i Bosne te aktualni šverceri migrantima, u trećoj priči pisac se susreće s posljedicama svog mladalačkog života rock zvijezde. Tek sad je Mate spreman priznati sebi (i supruzi) da se kao mlad ogriješio o neke osobe, ali ni tu nije iskren do kraja. Moralna vertikala u ovoj priči je gluhonijema kuharica, njegova nekadašnja obožavateljica, koja mu je spremna oprostiti uvrede koje je počinio kao zelen i mlad, ali ne krije razočaranje Matom, čovjekom, piscem, koji ju je svojim nezrelim reakcijama potpuno razočarao…
Uz Živka Anočića koji igra pisca Matu, od početka do kraja nedvojbeno mu ličeći i fizički, glavna je zvijezda predstave Jelena Miholjević u tri uloge – žene s novom rožnicom, susjede Slave na seoskom groblju i gluhonijeme Milice, nekadašnje Matine obožavateljice. Njena transformacija je glumački impresivna, a jezično autentična.
U stopu ju slijede u izvedbama svojih rola Filip Šovagović kao Fabijan i hotelski poslužitelj, Antonija Stanišić Šperanda u ulozi piščeve supruge Ane, Franjo Dijak kao Ivan i Stanislav, Sven Šestak u ulogama Ljubana i Milana, Ivica Pucar kao Iko i Mada Peršić kao prevoditeljica.
„Monstrumi“ su zaista predstava odličnog teksta, sjajne, minuciozne režije i rasnih glumačkih izvedaba.
VELIKA POZORNICA
Festival malih scena (kao i većinu ranijih sezona) jednu od svojih predstava igra na velikoj sceni HNK-a Zajca i to kao odgovor svima koji ističu kako je nemoguće kupiti ulaznice za festivalske predstave zbog malog gledališta u HKD-u. Tako smo u Rijeci godinama unatrag, iz velikog gledališta, vidjeli „Ljude od voska“ HNK-a Zagreb u režiji Janusza Kice, „Edipa“ JDP-a Beograd u režiji Vite Taufera, „64“ Ateljea 212 (režija Alisa Stojanović), „Tko pjeva zlo ne misli“ HNK Zagreb (Rene Medvešek), „Ciganin ali najljepši“ HNK Zagreb (Ivica Buljan), „Hamlet“ JDP Beograd (Aleksandar Popovski), „Zločin i kazna“ DK Gavella Zagreb (Zlatko Sviben), „Život lude“ HKD Teatar i HNK Zajc Rijeka (David Doiashvilli), „Tartuffe“ JDP Beograd (Egon Savin).
Tako su i „Moji tužni monstrumi“ stigli na veliku pozornicu Zajca, iako bi se mogli (s reduciranom scenografijom) igrati i na maloj sceni u HKD-u, a da ništa ne izgube od svoje dramatičnosti. Dapače, sigurno bi dobili na snazi, jer bi publika glumce bolje čula i razumjela bez napora.
No i ovako, na velikoj sceni „zapunjenoj“ scenografijom, zahvaljujući odličnoj režiji i sjajnoj glumi, akteri ove predstave – oduševili su Riječane. Visoka ocjena 4.69 – govori tome u prilog.
Naslovnu fotografiju snimio Mak Vejzović
#30. Međunarodni festival malih scena #Ljudi od voska #Mate Matišić #Moji tužni monstrumi #Svjetlana Hribar #Vito Taufer
