“Svetica” očima publike: što je sveto, a što grešno?

Ovogodišnji jubilarni 30. Međunarodni festival malih scena otvoren je gostujućom predstavom iz Litve Teatra Oskarasa Koršunovasa iz Vilniusa.

Izvedena je monodrama „Svetica“ autorice Egle Jackaite, koja je i glumica u predstavi, u režiji Oskarasa Koršunovasa i Egle Jackaite. Osim spomenutih dvoje kao autori izvedbe navedeni su Kunigunda Dineikaite i Dali Rust.

Djelo je nadahnuto romanom „Marija Egipćanka“ litvanske spisateljice Vidmante Jasukaityte. U romanu se na originalan način opisuje život prostitutke koja je živjela na prijelazu iz četvrtog u peto stoljeće. Rođena je u Aleksandriji, a u vrijeme jednog svog putovanja u Jeruzalem obratila se na kršćanstvo te ostatak života uglavnom provela u pustinji.

U samoj predstavi scena je posve suvremena, te se isprepliću davno prošlo vrijeme i moderno doba. Naravno da predstava ne govori samo o Mariji Egipćanki, već i o položaju žene u suvremenom društvu, a isprepliću se život kršćanske svetice i život same glumice Egle Jackaite.

Glumicu je prema vlastitoj priči rano napustila majka, a u toku studiranja bila je žetva seksualnog iskorištavanja muškaraca. Iako se na trenutak u pozadini scena vidi i suha pustinja, kao i vodopad s jezerom ili rijekom gdje junakinja predstave odlazi gola plivati, zapravo naša junakinja luta gradovima u kojima vlada otuđenje. Stoga se postavlja pitanje što je uopće „duhovna pustinja“ i kako je definirati?

Postavlja se i pitanje: Što je sveto, a što  grešno i postoji li uopće strogo određena granica? Može li se govoriti o Crkvi kao predstavniku Boga ljubavi ako svećenik kaže: „ Ovo je neoprostiv grijeh“?

U predstavi je zapravo prava svetost upravo odlučnost žene da se u patrijarhalnom društvu unatoč svim poniženjima bori za opstanak i svoj položaj u društvu.

Scena je bila vrlo dobro zamišljena i uklapa se odlično u predstavu. Gluma je bila jako dobra. Međutim u posljednjem dijelu predstave glumica je bila previše statična, naročito kada opisuje kako je nastala predstava i crtice iz svoga života.

Sama ideja da se roman pretvori u monodramu nije loša, iako je ta monodrama mogla biti i uzbudljivija, kao i prilagođenija suvremenoj publici. Osobno mislim da je glumica trebala više fizičke kretnje po sceni kao i više gesti i mimike, naročito u zadnjem dijelu predstave.

Naravno bilo je zanimljivo vidjeti predstavu jednog od poznatijih kazališnih redatelja suvremene Europe Oskarasa Koršunovasa.

Istaknuta fotografija: D. Matvejev