Riječka Filodrammatica na jednu je večer postala prostor u kojem se slike nisu samo gledale, nego i slušale. Jednodnevna pop-up izložba i promocija vinilnog izdanja „Paintings at the Exhibition“, zajednički projekt vizualnog umjetnika Vladimira Tomića Moska i glazbenika te autora Vlade Simcicha Vave, izazvala je veliko zanimanje publike, što s obzirom na imena autora, ali i na neobičan koncept, nije bilo iznenađenje.
Dodatnu privlačnost svakako je imala i činjenica da je izložba bila postavljena samo te večeri. Tko je želio vidjeti Moskov rad u dijalogu s Vavinim albumom, morao je doći upravo tada. Uz izložene radove, posjetitelji su mogli upoznati i vinilno izdanje Vavina elektroničkog albuma, ali su mogli pribaviti i nekoliko posebnih, limitiranih paketa koji su zaokruživali ovu vizualno-zvučnu suradnju.
Projekt „Paintings at the Exhibition“ nije nastao kao klasična suradnja u kojoj jedan autor drugome naknadno dodaje vlastiti sloj. Prije bi se moglo reći da se izrodio iz spontanog prepoznavanja. Mosk je počeo slikati radove koji su sada predstavljeni u Filodrammatici, slao ih Vavi, a slike su u glazbeniku pokrenule zvučnu reakciju.
– Prije godinu i pol krenuo sam slikati ove slike koje su sada ovdje i slao sam mu ih mailom. Njemu se to očito toliko svidjelo, a možda nije imao pametnijeg posla, pa je rekao da bi rado napravio soundtrack za njih. Kako sam ga mogao odbiti? Malo-pomalo slao mi je stvari, ja sam njemu slao slike, i prije godinu dana imali smo prvo javno predstavljanje u Zagrebu, u Botaničkom vrtu. U međuvremenu smo pripremali sve da album koji je snimio izađe na vinilu i da ga, između ostalog, predstavimo i danas, rekao je Vladimir Tomić Mosk.
Upravo je ta razmjena, slika prema zvuku i zvuk prema slici, temelj cijelog projekta. Vava nije stvarao glazbu prema unaprijed zadanoj narudžbi niti je pokušavao ilustrirati Moskov rad. Slike su ga, kaže, jednostavno pokrenule.
– Njegove su me slike inspirirale. Nije to bilo ništa namjerno, nisam to ciljano radio. Naprosto sam gledao fotografije tih slika i bile su mi toliko predivne, imale su neku metaforiku, magični realizam koji iz njih izvire. To stvarno volim kod njega. Prije je radio monokromatske crteže, a ovi radovi u boji bili su mi takvi da su me dirnuli u neku emociju, duboko negdje u utrobi. Počeo sam raditi dosta jednostavno i to je nekako teklo, objasnio je Vlado Simcich Vava.
Za Vavu je ovo bilo novo iskustvo. Iza sebe ima različite glazbene faze i autorske inkarnacije, ali stvaranje glazbe izravno potaknute slikama nije bilo nešto u čemu se ranije okušao. Ipak, projekt nije došao iz ničega. Između Moska i Vave postoji dugogodišnje poznavanje, povjerenje i, kako je Vava rekao, čvrsta rodbinska veza.
– Znamo se stvarno jako dugo i jako dobro. Znam ga kao gitarista, znam ga kao umjetnika, znam ga kao street artista. Sveukupno je to to. Nadam se da sam uspio pogoditi kontekst, jer da nisam, ne bismo išli ovako daleko sa zajedničkom realizacijom projekta, rekao je Vava.
Jedan od zanimljivijih detalja albuma jest izostanak instrumenta s kojim se Vavu najčešće povezuje. Mosk je posebno istaknuo da na cijelom albumu nema nijedne snimljene gitare.
– To je dosta važno. Znam sve njegove ambijentalne albume i druge njegove inkarnacije, ali ovo je bilo drugačije. I zato što nema gitare, i zato što je opet nekako zajedničko. Meni je to bilo stvarno motivirajuće. Kako mi je slao stvari, bile su mi toliko lijepe da sam ih slušao dok sam radio mnoge radove, rekao je Mosk.
U tom se detalju možda najbolje prepoznaje posebnost projekta. Vava nije posegnuo za najprepoznatljivijim dijelom vlastitog glazbenog identiteta, nego je Moskovim slikama odgovorio drukčijim zvučnim jezikom. Time se odnos slike i zvuka nije sveo na prateću glazbu, nego na pokušaj stvaranja zajedničkog ambijenta. Slike nisu bile nijeme, a glazba nije bila ilustracija. Jedno je otvaralo prostor drugome.
Moskov vizualni svijet u Vavinoj je glazbi dobio zvučni odjek koji ne ukazuje gledatelju što mora vidjeti, nego mu nudi dodatni sloj doživljaja. Upravo zato „Paintings at the Exhibition“ funkcionira kao projekt u kojem se dva autorska svijeta ne poništavaju i ne prevode jedan drugoga, nego se dodiruju.
Riječko predstavljanje imalo je i posebnu dinamiku zbog svoje prolaznosti. Pop-up format, otvoren samo jedne večeri, stvorio je osjećaj događaja koji se ne može odgoditi. Publika nije dolazila samo pogledati postav, nego posvjedočiti jednom susretu: Moskovih slika, Vavina zvuka, vinila kao predmeta i Filodrammatice kao prostora u kojem se sve to nakratko spojilo.
„Paintings at the Exhibition“ zato je više od promocije albuma i više od izložbe. To je projekt u kojem se vidi koliko umjetnička suradnja može biti zanimljiva kada ne nastaje iz potrebe da se koncept objasni do kraja, nego iz povjerenja da slika i zvuk mogu razgovarati i bez previše riječi.
A u Filodrammatici su te večeri Mosk i Vava pokazali upravo to: neke slike doista imaju svoj soundtrack.
Istaknutu fotografiju i fotogaleriju snimio Kristian Sirotich
