S iskazanjem interesa Grada Rijeke za preuzimanjem obnove i njegova održavanja, čini se da je priča o mostu Rječina III doživjela svoj sretan završetak. Nakon tjedana javne debate i prosvjeda mjesnih odbora i konzervatora, dogovorom Grada i HŽ Infrastrukture spriječena je demontaža ovog željezničkog mosta iz 1908. godine koji je pod konzervatorskom zaštitom i predstavlja jedan od prepoznatljivih simbola riječke luke.
No, dok se javnost raduje ovom uspjehu koji je uspio doći tek nakon ogromnog pritiska odozdo, potrebno je naglasiti da napori Riječanki i Riječana za očuvanjem riječke industrijske baštine i dalje traju. Iako je most spašen, druga važna lučka baština na području grada proživljava upravo onu sudbinu koja bi bez pritiska javnosti dočekala i most Rječina III.
Jedan od najupečatljivijih primjera takvog zanemarivanja, nedaleko od spašenog mosta, su lučke dizalice u području Porto Baroša i Sušačkog lukobrana, koje su gotovo netragom nestale u protekle dvije godine. Te dizalice izgrađene 1957. godine u brodogradilištu 3. maj nalazile su se pod konzervatorskom zaštitom i predstavljale su ključni dio riječke industrijske i lučke baštine. Prema konzervatorskom elaboratu za luku Baroš i kompleks nekadašnjih javnih i slobodnih carinskih skladišta (skladište 40) iz veljače 2022., dizalice su detaljno valorizirane kao vrijedni elementi lučke infrastrukture. Osim toga, elaborat ih je i eksplicitno naveo kao simbole maritimnog i lučkog karaktera grada, istaknuvši njihovo mjesto u vizuri Rijeke s mora.
U elaboratu (ured ovlaštenog arhitekta Renato Cottiero i Viki Jakaša Borić, dostupno na web stranicama ACI Gitone) su posebno istaknute tri poluportalne dizalice s pregibnim krakom na Sušačkom lukobranu. One su opisane kao gotovo u cijelosti očuvane, te smjernice za buduće zahvate jasno predlažu konzerviranje i rekonstrukciju dvije od tih dizalica, uz eventualnu upotrebu dijelova treće za nadopunu nedostajućih i dotrajalih elemenata. Radovi na demontaži i konzervaciji trebali su biti detaljno dokumentirani, a i u samom elaboratu je naglašena potreba za izradom detaljne dokumentacije u slučaju nemogućnosti potpune restauracije. Tako je u ocjeni stanja ovih kranova procijenjeno da „gotovo u cijelosti očuvana dizalica predstavlja vrijedan element lučke baštine i riječke brodograđevne industrije“.
Nadalje, jasno je istaknuto i da dizalice, zajedno s pristaništima, gatovima i drugim elementima lučke infrastrukture, doprinose slici grada s mora i imaju nacionalni značaj zbog njihove autentičnosti i prostornog integriteta. „U tako definiranom urbanom krajoliku kao posebni vertikalni akcenti na morskoj obali ističu su lučke dizalice koje ujedno simboliziraju povijesni maritimni i lučki karakter grada. U tom se kontekstu valorizira doprinos graditeljskih struktura luke Baroš formiranju ukupne slike grada koja se u okviru povijesnih okolnosti izgradnje, artikulacijom, visinom i postavom lučkih građevina na harmoničan način nastavlja na navedene prostorne i morfološke odnose ukupne urbane fizionomije Rijeke“, piše u elaboratu koji nije štedio riječi. Također su predviđene i konkretne mogućnosti integracije: „dizalice: sanacija uz mogućnost preseljenja unutar iste luke i mogućnost prenamjene i povećanja površine upravljačke kućice“, te je dodatno predloženo i da se kod dizalica na lukobranu izvede dodatna konstrukcija za kontrolirani pristup posjetitelja.
Međutim, razlika u stanju na terenu i velebnih opisa poput prethodno navedenog je nebo i zemlja. Problem proizlazi iz toga što tih dizalica danas jednostavno nema. Netragom su nestale. Prve dvije dizalice uklonjene su 2023. godine bez prevelike medijske pompe i bez javnog objašnjenja, dok su preostale dvije demontirane u lipnju 2024. pod izgovorom oštećenja dizalica od nevremena. Ovo direktno krši obveze iz konzervatorske dokumentacije, s obzirom na to da elaborat iz 2022. jasno predlaže njihovo konzerviranje i rekonstrukciju, a ne uklanjanje. Kako je ArtKvart pisao 2024. godine, našle su se tu i neregularnosti poput naknadnog izmjenjivanja elaborata radi pogodovanja firmi zaduženoj za obnovu kranova da bi se smanjili troškovi, kao i kršenje konzervacije kao takve. Dizalice su bile pod preventivnom zaštitom (kao dio kulturno-povijesne cjeline grada Rijeke, Z-2691, i specifične zaštite skladišta 40, P-6364), ali su uklonjene bez pretjeranog poštivanja proceduri.
Elaborat iz 2022. naglašava da je područje luke Baroš ocijenjeno visokom vrijednošću zbog njegove autentičnosti, a negativna obilježja poput lošeg građevinskog stanja skladišta i neuređenosti ulica trebaju se poboljšati, a ne pogoršati uklanjanjem baštine. Umjesto toga, transformacija luke u ACI marinu Rijeka, s kapacitetom od oko 260 vezova za plovila i megajahte, žrtvovala je riječki identitet radi neutažive želje za modernim razvojem, ili barem specifičnim viđenjem istog, bez javne rasprave ili pripremljene dokumentacije o alternativama.
Sustavno zanemarivanje vidljivo je i u širem kontekstu: dizalice su bile izvan funkcije godinama i prepuštene propadanju, što je i elaborat opisao kao stanje višegodišnje zapuštenosti. Umjesto da su se slijedile smjernice za sanaciju i integraciju u novu namjenu kao što je predviđeno za druge elemente poput zaokretnog mosta, one su jednostavno uklonjene. Ono što je nekome staro željezo nedovoljno vrijedno spašavanja za Rijeku je svjedok njene industrijske povijesti, koja se ovakvim postupcima polako, ali sigurno gubi i zaboravlja. Konzervatorska podloga grada Rijeke iz 2019., koju su izradili Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i Konzervatorski odjel u Rijeci, ističe da je područje riječke luke primjer visokih dometa urbanističkog i hidrotehničkog zahvata iz druge polovine 19. i početka 20. stoljeća, te da treba očuvati sve elemente lučke baštine, uključujući dizalice, koje daju doprinos slici grada.
U cijeloj priči ostaje neodgovoreno i pitanje materijalne vrijednosti onoga što je uklonjeno. Lučke dizalice nisu samo simbolički, već i fizički resurs, tone čelika koje ne nestaju same od sebe. Gdje završava materijal uklonjene industrijske baštine i pod kojim uvjetima, pitanje je koje se nameće samo od sebe, osobito kada se uklanjanje provodi tiho i bez jasne javne dokumentacije.
Puno pitanja ostaje, ali odgovora za ovakve postupke i dalje nema. Iz primjera mosta Rječina III vidljivo je da se može kad se hoće, ali za svaki most koji ostane na svome mjestu ima dizalica koja neće. Jedan korak naprijed, jedan korak nazad.
Istaknuta fotografija: Sušački lukobran, Lučke-dizalice, Novi list; 7.10.1956.
#dizalice #industrijska baština #Porto Baroš #Rječina III #željezo
