Vrijeme na Odjelu koprivničke psihijatrije prolazi sporo: pacijent je osuđen na samoga sebe i svoj krevet. Aktivnosti ne postoje, osim kratke jutarnje tjelovježbe i terapijske zajednice na kojoj se sat vremena igra neki kviz znanja ili slična kognitivna zakučica.[1] To bi pacijentu trebalo pokrenuti moždane vijuge, ali i skrenuti mu pozornost s vlastitih briga, barem nakratko. Nakon “razbibrige” pacijent odlazi na ručak, a nakon njega vrlo brzo dobiva podnevnu terapiju lijekovima koja će ga odvesti na put ozdravljenja. Pacijent je tako osuđen na posvemašnju medikalizaciju. Zato bi bilo krivo reći da je pacijent osuđen na samoga sebe: on je osuđen na svoj lijek. Van toga u bolnici ne postoji zapravo ništa spomena vrijedno. Tek svakodnevna jutarnja vizita na kojoj pacijent odgovara na par najčešće nespretno postavljenih liječničkih pitanja.
Posvemašnja medikalizacija već je dugogodišnji trend u psihijatriji: napredak farmaceutske industrije s kraja 20. stoljeća učinio je svoje i u psihijatrijskim ustanovama. Tako se svaka anomalija oslanja na lijek: što god da duševno boli, o kakvom god se poremećaju radilo, za sve postoji odgovarajuća doza pilule ili injekcije. Ta reciprocitetnost problema i terapije medikamentima ponekad djeluje poput kakve “zabavne” igrice traženja parova; tom i tom ćemo poremećaju pridružiti taj i taj lijek, nekom drugom već neki drugi. Postoji veliki broj poremećaja i veliki broj odgovarajućih lijekova. Sve se može riješiti farmakoterapijom koja dolazi u tri navrata prilikom bolničkog liječenja: u 7 ujutro, u 14h i u 21h. Pa zašto onda nitko od pacijenata nije posvema izliječen, već se njegov poremećaj najčešće vodi kao perzistirajući ili kroničan?
Biologijska psihijatrija koja dominira 21. stoljećem kao glavnu zvijezdu ustoličila je ljudski mozak. Za razliku od teorije psihosocijalne kauzacije psihičkih poremećaja koja kao glavnog krivca vidi društvo (i/ili obitelj), biologijska psihijatrija za svaki psihički poremećaj krivi ljudski mozak. Na taj način psihički se poremećaji doživljavaju kao i svaka druga bolest, pa se samim time tako i liječe: medikamentima kao nužnim tvarima koje u određenim količinama i pod određenim uvjetima služe za sprječavanje, odstranjivanje, ublažavanje i liječenje bolesti ili bolesnih pojava u čovječjem tijelu. Iako neuroznanstveni fizikalizam koji zagovara ovakvu poziciju nije znanstveno, već samo ideološko-farmakološki utemeljen – mi o mozgu ne znamo gotovo ništa, ali o prodaji lijekova znamo gotovo sve – on svejedno uspijeva dominirati nad teorijom psihosocijalne kauzacije. Zašto je tomu tako?
Ovo nije priča o farmaceutskim tvrtkama koje su koruptivnim potencijalom sebi podredile dio znanstvenih istraživanja i većinu postspecijalističke izobrazbe psihijatara: granica između znanosti i farmaceutskog marketinga se zamaglila i postalo je teško razlučiti što je marketing, a što znanost, što je plaćeni prilog, a što stručni ili znanstveni članak.[2] Ovo je priča o mozgu koji funkcionira kao prazan označitelj, ali svejedno uspijeva zadržati status zvijezde ustoličen od strane biologijske psihijatrije. Još je 1999. godine ondašnji predsjednik SAD-a, Bill Clinton, obznanio u proglasu: “Mentalne bolesti mogu se precizno dijagnosticirati i uspješno liječiti, baš kao i tjelesne bolesti.”[3] Njegov savjetnik za pitanja mentalnog zdravlja, Tipper Gore, tada utvrđuje: “Jedan od raširenih, a najštetnijih mitova jest da mentalne bolesti nisu fizičke bolesti. Ništa nije dalje od istine… Kao što stvari mogu krenuti loše sa srcem i bubrezima, tako mogu i s mozgom. Mentalne bolesti dokazano su poremećaji mozga.”[4]
Ipak, mozak je u psihijatriji prazan označitelj: u mozgovima osoba s psihijatrijskim poremećajima nije se uspjela izolirati nikakva patognomonična upadnost koja bi bila biomarker nekog od poremećaja.[5] Posljedično, teorija o kemijskom disbalansu mozga nema znanstveno činjenično, nego tek stručno utemeljenje.[6] A povrh svega, višestoljetna debata o odnosu duše i tijela za psihijatriju ne znači ništa; psihijatrija ne uspijeva odgovoriti na pitanje kako neurobiokemijska aktivnost mozga rađa svijest i na kojoj se razini neurofiziološke kompleksnosti materija pretvara u duh. Pa ipak, psihički se poremećaji nazivaju duševnim bolestima, a psihijatrija redovito intervenira u svijest pojedinca mijenjanjem neurobiokemijske aktivnosti mozga. Pritom bolesti koje liječi proglašava perzistirajućim ili kroničnim. Što se zapravo događa u psihijatriji?
Kad prazan označitelj postane zvijezda showa, onda najčešće imamo posla s ideološkom ljušturom u kojoj se ne nalazi ništa osim onog najočitijeg[7]: pa naravno da su psihijatrijski poremećaji bolesti mozga. Nisu valjda bolesti koljena, kao što kaže i Robert Torre u svojoj Ludilo uzvraća udarac. Ta ideološka ljuštura koja nas pokušava zavarati nečime što je u svojoj suštini prazno trebala bi nas navesti na pomisao da psihijatri znaju nešto što mine znamo: oni poznaju mozak baš kao što, primjerice, liječnik nefrolog poznaje bubrege. Nažalost, ništa nije dalje od toga, pa se njihova “zabavna” igrica traženja parova – tom i tom poremećaju pridružuje se taj i taj lijek – može nazvati i vulgarnim fizikalizmom. Poput kakvih nadriljekara oni često dijele pune šake lijekova[8] bez da uz to nude i objašnjenje – pitanja koja se tiču farmakoterapije vidno ih ljute – a sve to ne bi li se približili onoj tako poznatoj uzrečici među pacijentima: “Pogodio/la mi je terapiju.” Što to, zaboga, znači?
To znači da vam je psihijatar “skemijao” čušpajz lijekova koji bi trebali titrati na istoj frekvenciji na kojoj titra i vaš mozak. Drugim riječima, taj čušpajz lijekova trebao bi rezonirati s vašim (navodnim) kemijskim disbalansom u mozgu o kojem psihijatri ne znaju baš ništa. Stoga nije ni čudno da smo na psihijatrijskim odjelima okruženi pacijentima koji se nakon dobivanja terapije lijekovima istinski muče; najčešće šute i trpe, ali ponekad uzimaju jastuke i prigušeno vrište uslijed neugodnih senzacija koje čušpajz lijekova proizvodi. Svoju patnju prijavljuju na sljedećoj jutarnjoj viziti i najčešće dobivaju odgovor da je takva nova konstelacija lijekova prijekopotrebna. Time ne želim reći da psihijatri namjerno muče svoje pacijente – postane li neizdrživo, oni će kad tad promijeniti terapiju i time ispasti milostivi – već da nastupaju autoritativno onda kad sve ukazuje na potrebu za skromnošću i poniznošću.
Jer takvi bismo trebali biti pred misterijem mozga. Mozak je kompleksan elektroneurobiokemijski stroj koji nam tajne svog funkcioniranja otkriva sporo, i to redovito u vrlo malim dijelovima. Ono što smo tražili nismo našli. A onome što smo našli ne znamo značenje. A ono što znamo ne uspijevamo međusobno uvezati.[9] Ipak, posvemašnja medikalizacija ne mari za to. Nedugo po otkriću, već u šezdesetima, neuroleptici se prestaju zvati “velikim trankvilizatorima”, odnosno supstancijama koje simptomatski smiruju “velike”, to jest psihotične psihijatrijske abnormalnosti. Farmakomarketing ih rebrendira u “antipsihotike”, što već u imenu ima ugrađenu sugestiju da ne otklanjaju tek simptome, nego odista nešto i liječe. No nije li naivno očekivati da na nešto za što i ne znamo što je, ni od čega je, možemo terapijski uzročno djelovati?[10]
Tako osobe sa sumanutostima po uzimanju antipsihotika navode da ih i dalje more slične ideje, ali uz manju afektivnu patnju i interes. Farmakomarketing postaje farmakoideologija koja začudno vješto prikriva činjenicu praznog označitelja. Iako ovo nije priča o farmaceutskim tvrtkama koje strateški penetriraju u nacionalni zdravstveni sustav (uključujući i bolnice) stvarajući tržišni monopol i razne oblike nesavršene konkurencije, teško je zaobići ovaj segment: on se, štoviše, nadaje kao ključan u epistemološkoj putanji koja uključuje pacijenta, njegov poremećaj te lijek koji mu je propisan od strane liječnika psihijatra. Psihijatrijska farmakoideologija uvjerila nas je da zna što radi i to posredstvom psihijatara koji poput farmaceutskih pijuna sprovode posvemašnju medikalizaciju. Pritom nam, naravno, nije rekla da antipsihotici dugoročno vode k atrofiji mozga.
Naposljetku, prava je istina da psihijatrija ne liječi, već održava. I neka je tako, ako već ne može drukčije. Ali čemu se praviti da poznajemo organ koji ne poznajemo ili ga, u najmanju ruku, poznajemo vrlo šturo, nedostatno za bilo kakvo znanstveno činjenično utemeljenje? Zašto izjavljivati da se mentalne bolesti mogu dijagnosticirati, a onda i liječiti, precizno poput tjelesnih? Odgovor je, dakako, jednostavan: zbog prodaje lijekova. U farmakolancu koji se sastoji od psihijatra, pacijenta i lijeka, pacijent je taj koji stvara poteškoće vlastitom kompleksnošću; zato je sveden na (bolestan) mozak kojem psihijatar pridružuje odgovarajući lijek. Psihosocijalna kauzacija zahtijevala bi određena pitanja i odgovore. Kontekst i okvir. Poduže razgovore. Biologijska psihijatrija to ne zahtijeva. Ona skenira nekim nama laicima nepoznatim načinima tražeći simptome.[11] Zauzvrat dobiva kroničnost, baš ono što joj u spomenutom farmakolancu i odgovara.
[1] S vremena na vrijeme igra se i stolni tenis, a ponekad je u spomenutih sat vremena prisutna i art terapija, odnosno oblik terapije koji koristi kreativno izražavanje (crtanje, slikanje, modeliranje i slično) kao sredstvo pomaganja pojedincima. Sve to skupa je hvalevrijedno, ali traje svega sat vremena i ne uključuje rad s liječnikom psihijatrom.
[2] Robert Torre, Ludilo uzvraća udarac, Media Bar d.o.o., Zagreb 2021., str. 205.
[3] Ibid., str. 191.
[4] Ibid.
[5] Naravno da se u psihijatriji snimanje mozga koristi za dijagnostiku i praćenje stanja, ali sve to ne bi li se utvrdilo organsko oštećenje (poput tumora) koje se najčešće ne utvrđuje.
[6] “Farmakomarketing je devedesetih plasirao više nego neodgovornu usporedbu psihofarmaka s inzulinom u osoba sa šećernom bolešću. Time je marketinški implicitno sugerirana obveza uzimanja psihofarmaka ne samo tijekom epizode poremećaja nego cjeloživotno. Nažalost, psihofarmaci nisu inzulini, a psihijatrijski poremećaji nisu šećerna bolest. Utoliko je ‘inzulinacija’ psihofarmaka znanstveno neutemeljena, a od marketinških promotora duboko neetična. Jer inzulin ne dajemo na osnovi kliničke intuicije, već endokrinolog minuciozno korigira uvijek prethodno laboratorijski točno utvrđenu povišenu razinu šećera u krvi. Dotle mi, psihijatri, u osoba s psihijatrijskim poremećajima laboratorijskom dijagnostikom u punktatu likvora ne utvrđujemo nikakav manjak ili suvišak pojedinog neurotransmitera. Nego hipotetski zaključujemo, jer su neka od istraživanja pokazala kako neke osobe s određenim oblikom psihopatoloških abnormalnosti imaju disbalans pojedinog transmitera, i u osoba u kojih zamjećujemo sličan grozd tegoba pretpostavljamo da unutarmoždano pate od istovrsnog disbalansa. A zapravo, jedini neopozivi neurokemijski disbalans jest onaj koji smo jatrogeno izazvali uzimanjem farmaka.” (Robert Torre, Ludilo uzvraća udarac, Media Bar d.o.o., Zagreb 2021., str. 210-211.)
[7] Jedna takva ideološka ljuštura je, primjerice, pojam Balkana.
[8] Ja osobno nisam nikad dobila punu šaku lijekova, ali sam često svjedočila takvim situacijama, i to kod pacijenata nižeg imovinskog stanja i/ili nižeg stupnja obrazovanja. Također bih ovdje pridodala i pacijente romske nacionalnosti.
[9] Robert Torre, Ludilo uzvraća udarac, Media Bar d.o.o., Zagreb 2021., str. 194.
[10] Ibid., str. 116.
[11] “U psihijatriji iza simptoma ne leži nikakav zasebni poremećaj. Simptomi i poremećaj zapravo su jedno te isto. Razgradnjom simptoma, razgrađen je i poremećaj. Nestankom simptoma, nestaje i poremećaj. Druge medicinske bolesti imaju svoje znakove, simptome, a mnoge pouzdano i dokazano postoje kao bolesti i prodromalno ili asimptomatski. Dakle, neovisno o tome što se nisu očitovale kroz simptome. Kad bi se primjerice metodologija izrade dijagnostičkih skupina i entiteta primijenjena u DSM priručnicima predložila drugim medicinskim granama, one bi ih bez mnogo oklijevanja odbile. No psihijatrijske bolesti kao entiteti, nažalost, ne postoje bez simptoma. To jest, psihijatrijske bolesti i nisu bolesti nego doslovce simptomi bolesti. Psihijatrijski poremećaji nisu entiteti koji stoje iza simptoma, psihijatrijski poremećaji jesu sami simptomi poremećaja. Nestankom simptoma nestaje i poremećaj, to jest simptomatsko liječenje ujedno je i jedino liječenje.” (Robert Torre, Ludilo uzvraća udarac, Media Bar d.o.o., Zagreb 2021., str. 201.)
Istaknuta fotografija: Marta Ožanić
#antipsihijatrija #farmakoideologija #mozak #prazan označitelj #psihijatrija
