Pavao Ritter Vitezović bio je istaknuti hrvatski književnik, povjesničar, jezikoslovac i nakladnik. Uz Senj i Zagreb, Rijeka mu je bila jedna od važnih životnih i radnih postaja.
Kao jedna od najsloženijih i najintrigantnijih osobnosti hrvatske kulturne i političke povijesti ranoga novog vijeka, Vitezović je cijeloga života nastojao dokazati povijesno, kulturno i političko jedinstvo hrvatskih zemalja, često plaćajući visoku osobnu cijenu za takav stav. Rođen na današnji dan 1652. godine u Senju, u gradu snažne glagoljaške tradicije, potjecao je iz obitelji njemačkog podrijetla koja se potpuno pohrvatila. Rano školovanje nastavio je kod isusovaca u Zagrebu, no gimnaziju nije dovršio – put ga vodi u Rim, a potom u Kranjsku, gdje u krugu znamenitog polihistora Janeza Vajkarda Valvasora stječe znanja iz povijesti, kartografije, bakroreza i tiskarstva. Upravo će se tu oblikovati njegova znanstvena i izdavačka ambicija.
U hrvatskoj javnosti Vitezović se prvi put afirmira početkom 1680-ih, kada kao senjski poslanik na Ugarskom saboru uspijeva ishoditi kraljevsku povelju kojom se jamče stara prava Senja. Sudjeluje i u ratovima protiv Osmanlija, a potom obnaša niz upravnih dužnosti – među ostalim i onu kapetana Rijeke, čime se veže uz još jedan ključan grad hrvatskoga primorja. U tim službama izravno se suočava s političkom stvarnošću u kojoj su hrvatski interesi često podređeni bečkom dvoru.
Središnje poglavlje njegova života vezano je uz Zagreb i tiskarstvo. Godine 1694. Hrvatski sabor povjerava mu upravu nad prvom zemaljskom tiskarom, Typographia regni. U vlastitoj kući na Griču Vitezović tiska povijesna, književna i politička djela, među kojima se ističu Kronika, Dva stoljeća ucviljene Hrvatske i znamenita Croatia rediviva. Upravo u potonjem djelu iznosi radikalnu tezu o povijesnom pravu Hrvatske na širok južnoslavenski prostor, što mu donosi i slavu i neprijatelje.
Unatoč golemoj energiji i viziji, sudbina mu nije bila sklona. Požar 1706. uništava kuću i tiskaru, Zagreb mu okreće leđa, a Vitezović ostaje bez imovine i sigurnosti. Nakon obiteljskih tragedija odlazi u Beč, gdje živi skromno, iako dobiva naslov baruna i dvorskog savjetnika. Umire 1713. godine u siromaštvu, ostavivši iza sebe rukopise koji će tek desetljećima kasnije biti vraćeni u Zagreb.
Osim političko-povijesnih ideja, trajna je njegova ostavština na području jezika i pravopisa. Vitezović je prvi dosljedno zagovarao načelo “jedan glas – jedno slovo”, oslanjajući se na iskustvo glagoljice. Time je postavio temelje reformama koje će stoljeće kasnije provesti Ljudevit Gaj i ilirci.
#1652 #NDD #Pavao Ritter Vitezović #Rijeka
