Vinko Pacel, rođen u Karlovcu 1825. godine, a preminuo 1869., bio je jedan od najistaknutijih hrvatskih lingvista i književnika sredine 19. stoljeća, uz to i profesor gimnazije. U Varaždinu je predavao od 1862. do 1867. godine, a svoj je doprinos dao i na širem kulturnom, znanstvenom i političkom polju. Pacelovo ime ostalo je zapisano u povijesti hrvatske književnosti i lingvistike, među ostalim i zbog njegovog sudjelovanja u potpisivanju Bečkog dogovora 1850. godine, zajedno s Ivanom Kukuljevićem, Dimitrijem Demetrom, Ivanom Mažuranićem i Stjepanom Pejakovićem. Ovim su dogovorom postavljena osnovna načela za zajednički pravopis Hrvata, Srba i Slovenaca.
U svojoj mladosti Pacel se bavio pisanjem pjesama, pripovijetki i humoreski, no kasnije se kao srednjoškolski profesor posvetio objavljivanju prirodoslovnih rasprava i udžbenika. Njegovo prvo djelo, Nazivlje u prirodoslovnih naukah, objavljeno je 1853. godine u izvještaju riječke gimnazije, gdje se bavio pitanjima kemijskog nazivlja. Među njegovim ranim radovima nalaze se i prijevod češkog udžbenika iz mineralogije, naslovljen Rudoslovlje za gimnazije i realne škole (1854.), te praktični priručnik Nauk o dudarstvu, bubarstvu i svilarstvu (1857.). Međutim, polemike je izazvao prijevod objavljen 1855. godine, napisan Kurelčevim jezikom, koji je otvorio rasprave među filolozima tog doba.
Pacelov prvi jezikoslovni udžbenik Slovnica jezika hrvatskoga i srbskoga, objavljen 1860. godine, označava prekretnicu u njegovom radu, jer se od 1862. godine posvetio isključivo jezikoslovlju. Njegova su najznačajnija lingvistička djela Naše potrebe (1863.) i Oblici književne hrvaštine (1865.), dok je u časopisu Neven kritički analizirao jezične pogreške tadašnjih pisaca. Također je bio član Odbora za praćenje rada na Šulekovom Hrvatsko-njemačko-talijanskom rječniku znanstvenog nazivlja. Jedno od njegovih posljednjih objavljenih djela bio je udžbenik Logika ili misloslovje iz 1868. godine, dok je rukopis Hrvatske stilistike, prema svjedočanstvima suvremenika, ostao nedovršen.
Pacel je ostavio trag i kao kulturni djelatnik, posebno u okviru Narodne čitaonice riječke te kao urednik časopisa Neven i Jadranska vila (časopisa koji je izašao u samo jednom svesku nakon obustave časopisa Neven). U Rijeku je došao 1851. godine kao profesorski vježbenik gimnazije, a 1856. postao je redovni profesor. Godine 1858. preuzeo je uredništvo Nevena, koji je u tom razdoblju tiskan u poznatoj tiskari Ercolea Rezze. Časopis je izlazio mjesečno te je tijekom godine dana objavljeno ukupno 39 brojeva sa sveukupno 624 stranice.
Narodna čitaonica riječka, osnovana kao prosvjetno društvo, postala je kulturnim središtem otpora Bachovu apsolutizmu. Okupljala je intelektualce poput Frana Kurelca, Šime Ljubića, Vinka Pacela i drugih profesora pohrvaćene riječke gimnazije. Čitaonica je djelovala prema uzoru na zagrebačku čitaonicu iz 1838. godine, koja je bila središte narodnog preporoda, a njezine su aktivnosti uključivale čitanje novina, časopisa i knjiga, ali i organizaciju priredbi, zabava i humanitarnih akcija.
Unatoč tome što su njegove pripovijetke ostale bez značajnijeg uspjeha, Pacelov doprinos hrvatskoj kulturi, znanosti i lingvistici neosporan je. Njegova predanost radu i utjecaj na jezikoslovne rasprave ostavili su dubok trag u povijesti hrvatske književnosti i znanosti.
Istaknuta fotografija: zgrada Čitaonice sa stijegom Kraljevine SHS
#književnik #Neven #publicist #Rijeka #Vinko Pacel
