Ivan Rendić, rođen na današnji dan 1849. godine u Imotskom, ostao je upamćen kao jedan od najznačajnijih kipara duž jadranske obale. Njegov umjetnički opus, prožet utjecajima realizma i secesije, obuhvaća brojne skulpture i nadgrobne spomenike koji su ostavili dubok trag u hrvatskoj kulturnoj baštini.
S kiparstvom se počeo baviti još kao mladić u Supetru na otoku Braču. Prvi zanatski koraci vezani su uz radionicu drvorezbara Giovannija Moscotta u Trstu. Svoje formalno obrazovanje nastavio je na Akademiji u Veneciji, koju završava 1871., a potom se usavršavao u Firenci kod poznatog kipara Giovannija Dupréa. Dupréov akademski realizam snažno je utjecao na Rendićev umjetnički izražaj.
Rani radovi oblikovani su u realističkom stilu s izraženim naturalističkim detaljima. S vremenom, Rendić prihvaća secesijski izričaj, u koji unosi elemente nacionalnog folklora, dajući djelima osoban i prepoznatljiv pečat. Najzapaženiji su mu radovi realistički portreti i alegorijske figure oblikovane s velikom pažnjom prema simbolici i izrazu.
Od 1877. do 1880. godine imao je atelijer u Zagrebu, gdje je izrađivao brojne javne i privatne narudžbe. Među najpoznatijim djelima tog razdoblja su portreti hrvatskih velikana u parku Zrinjevac – Andrije Medulića, Julija Klovića, Krste Frankopana i Nikole Jurišića. Bio je i član umjetničke skupine Medulić, čime se dodatno pozicionirao među vodeće umjetnike svoga vremena.
Tijekom života živio je i stvarao u različitim krajevima – Samoboru, Đakovu, Crnoj Gori – no najveći dio vremena proveo je u Trstu, gdje je boravio gotovo neprekidno od 1881. do 1921. godine. Ondje je izrađivao djela za hrvatske naručitelje, među kojima se ističu spomenici Andriji Kačiću Miošiću (Makarska, 1890. i Zagreb, 1891.), Ljudevitu Gaju (Krapina, 1891.), Ivanu Gunduliću (Dubrovnik, 1893.), Augustu Šenoi i Petru Preradoviću (Zagreb, 1893. i 1894.).
Rendić je sudjelovao i na brojnim izložbama, uključujući onu u Trstu, te Hrvatsku narodnu umjetničku izložbu u Zagrebu 1895., na kojoj je izlagao uz vodeće umjetnike tog doba poput Nikole Mašića, Vlaha Bukovca, Roberta Frangeša-Mihanovića, Bele Čikoš Sesije i Mencija Klementa Crnčića.
Osim skulptura, Rendić je izradio i velik broj nadgrobnih spomenika, među kojima se ističu oni Petru Preradoviću, Augustu Šenoi i Eugenu Kumičiću u Zagrebu. Njegove alegorijske figure, poput “Hercegovke koja plete vijenac”, “Uspomene”, “Meditacije”, “Zaspale Vestalke”, “Vjere” i “Pietà”, smatraju se vrhunskim ostvarenjima u kiparskom izrazu simbolizma.
Posebno su značajni i njegovi arhitektonski doprinosi – kip “Um” na zgradi Austrijskog Lloyda i “Milosrđe” u palači Assicurazioni Generali u Trstu, kao i neoromanički zvonik crkve u Ložišćima na Braču (1888–89) te orijentalna vila Jakić u Trstu (1896). Najveća zbirka njegovih mauzoleja na jednom mjestu nalazi se na riječkom groblju Kozala.
Od 1921. godine Rendić se vratio u Supetar, gdje je pokušao osnovati školu za umjetničku klesariju, želeći prenijeti svoje znanje novim generacijama. Preminuo je u Splitu, 29. lipnja 1932. godine, ostavivši iza sebe bogat opus i neizbrisiv trag u povijesti hrvatske umjetnosti.
#Ivan Rendić
