Rođen 1886. u Sušaku, Janko Polić Kamov bio je književni buntovnik koji je svojim kratkim, ali izuzetno snažnim stvaralaštvom obilježio početak hrvatske književne avangarde. Pseudonim Kamov preuzeo je iz Biblije, prema Kamu, sinu Noina, kao simbol vlastitog raskida s tradicijom i društvenim normama.
Kamov je već kao tinejdžer izazivao autoritete – izbačen iz gimnazija u Sušaku i Senju, zatvoren zbog sudjelovanja u protuvladinim demonstracijama, a potom trajno razočaran Zagrebom i Hrvatskom. Putovao je s glumačkom družinom po Balkanu, nastupao u Ibsenovim dramama, a posljednje mjesece života proveo je u Italiji i Španjolskoj, gdje se kretao u avangardnim krugovima, u vremenu kad su njima pripadali i Miró i Picasso. Umro je u Barceloni na današnji dan 1910., sa samo 23 godine, i pokopan u neobilježenoj grobnici.
Njegova poezija i proza šokirale su tadašnju javnost. U zbirkama Psovka i Ištipana hartija (1907), te dramama Tragedija mozgova i Na rođenoj grudi, rušio je društvene i estetske tabue – otvoreno progovarao o erotici, licemjerju, socijalnim problemima, koristeći vulgarizme, slobodni stih i estetiku ružnog. Njegove kasnije novele: Žalost, Bitanga, Sloboda, donose razornu analizu ljudske psihe, sa snažnim elementima groteske.
Središnje djelo, roman Isušena kaljuža (napisan 1906.–1909., objavljen posthumno), predstavlja vrhunac Kamovljeva književnog izričaja kao egzistencijalno, fragmentarno, ispred svog vremena. Njegov posljednji objavljeni tekst, Klin se klinom nabija, slučajno je izašao na dan njegove smrti.
