Rođen 3. kolovoza 1832. u Rijeci, Ivan Dragutin Stjepan Zajc već je u petoj godini započeo glazbeno obrazovanje učeći klavir i violinu, a s dvanaest godina počeo je skladati te javno nastupati. U tom je razdoblju nastala i njegova mala opera Maria Teresa. Sve je upućivalo na to da će se posvetiti glazbi, iako je njegov otac, vojni kapelnik, priželjkivao da izabere pravničku karijeru. Ipak, uz očev pristanak, Zajc 1850. odlazi na Konzervatorij u Milanu, noseći sa sobom dvadeset svojih ranih skladbi.
Studirajući kod uglednih talijanskih skladatelja i pedagoga Stefana Ronchetti-Montevitija, Luigija Rossija i Alberta Mazzucata, Zajc se posvetio ozbiljnom i predanom radu. Njegov uspjeh potvrđuju brojna priznanja, nagrade i izvedbe skladbi, a osobito ponuda da nakon završetka studija 1855. ostane u Milanu kao dirigent u glasovitoj Scali, dobivena nakon uspješne praizvedbe opere La Tirolese. No, nakon smrti roditelja, Zajc se vraća u Rijeku, gdje snažno potiče razvoj glazbenog života grada. Tijekom sljedećih šest iznimno plodnih godina djeluje u Glazbenoj školi, Kazalištu i Zbornoj crkvi, gdje dirigira, sklada, nastupa i odgaja nove naraštaje glazbenika.
U riječkom Kazalištu Zajc dirigira nizom vrhunskih opernih djela, među kojima su Verdijeva „latinska trilogija” (Traviata, Trubadur, Rigoletto, 1857). Već iduće godine izvode se Ebreo Apollonija, Verdijev Aroldo, Ferrarijevi Gli ultimi giorni di Suli, Donizettijeva Linda di Chamounix te ponovno Traviata. Vrhunac njegova riječkog djelovanja predstavlja 1860. godina, kada, uz izvedbe Pacinijeve La regina di Cipro i Donizettijeva Marina Faliera, postavlja i praizvodi svoju prvu operu izvan studentskih radova. Opera Amelia ili Il bandito, izvedena 14. travnja 1860. u riječkom Kazalištu, bila je prva opera domaćeg riječkog skladatelja te veliki kulturni događaj i osobni uspjeh. Oduševljeni sugrađani darovali su mu njegov portret, jedini sačuvani iz tog razdoblja.
U tom razdoblju Zajc sklada i druge opere. Ubrzo nakon povratka iz Milana koncertno su izvedeni ulomci iz opere Romilda (1856), a 1858. nastaju opere Adelia i Mesinska nevjesta, koje nikada nisu postavljene. Pred kraj njegova boravka u Rijeci izveden je i vaudeville I funerali del Carnevale, za koji je skladao scensku glazbu. Među brojnim djelima nastalim u Rijeci, od opusa 80 do 152, mnoga su posvećena gradu i njegovim stanovnicima, poput valcera Die schöne Fiumanerin (La bella Fiumana), I Musicisti fiumani, Vittoria quadrille – Lijepa Riječanka te Fiumaner Marsche. Unatoč uspjesima, Zajčeve umjetničke ambicije nadilazile su mogućnosti koje mu je Rijeka nudila. Stoga 15. travnja 1862. obavještava Magistrat o odluci da napusti grad, 22. rujna održava oproštajni koncert, a u listopadu odlazi u Beč.
U Beču, gdje su tada prevladavale melodije Straussa, Millöckera i Suppéa, Zajc se brzo afirmirao. Njegova djela vedrog glazbenog kazališta, poput Momci na brod, Fitzli-Putzli, Lazaroni iz Napulja i osobito Bojsijske vještice, stekla su veliku popularnost. Međutim, uključivši se u krug hrvatskih intelektualaca okupljenih oko Hrvatskog akademskog društva „Velebit“, Zajc se našao pred važnom odlukom: nastaviti graditi međunarodnu karijeru u Beču ili preuzeti odgovornu ulogu u razvoju glazbene kulture svoje domovine. Pod utjecajem Josipa Jurja Strossmayera, Petra Preradovića, Ivana Trnskog, Augusta Šenoe, Mirka Divkovića te mladih intelektualaca Ivana Dežmana i Franje Markovića, odlučuje se za povratak. Početkom 1870. dolazi u Zagreb, gdje postaje ravnatelj Opere te preuzima vodstvo Glazbene škole Hrvatskog glazbenog zavoda. Dužnost ravnatelja Opere obnašao je do 1889., dok je školu vodio sve do 1908. godine.
Uz intenzivno dirigentsko i pedagoško djelovanje, Zajc u Zagrebu pokazuje iznimnu skladateljsku produktivnost. U tom razdoblju nastaje gotovo tisuću njegovih opusa, od broja 234 do 1202. Među njima su opere Mislav, Ban Leget, Nikola Šubić Zrinjski, Lizinka, Pan Tvardovski, Zlatka, Kraljev hir, Prvi grijeh, Primorka, Galileo Galilej i Armida, kao i brojne operete, kantate, solo pjesme, zborovi te koncertantna i komorna djela.
Temeljna važnost Ivana pl. Zajca leži u činjenici da je u razdoblju potpune glazbene stagnacije u Hrvatskoj stvorio temelje moderne hrvatske opere te kao pedagog znatno pridonio suzbijanju dotada raširenog diletantizma. Taj zadatak bio je složen i zahtjevan, ali iznimno značajan za razvoj nacionalne glazbene kulture.
Ivan pl. Zajc preminuo je na današnji dan 1914. godine u Zagrebu.
Izvor: HNH Ivan pl. Zajc
