U sklopu sezone Ulysses teatra održana je, na Velom Brijunu u prostoru ljetnog kina, premijera predstave „Svijet i sve o njemu – Bejturan i ruža“ prema romanu „Bejturan i ruža“ Aleksandra Hemona, bosansko-hercegovačkog pisca koji sada živi u Chicagu u SAD-u. Sam roman ima vrlo zanimljiv sadržaj i priču što bi mogao biti zahvalan materijal za film, i dok svako prenošenje romana u kazališnu predstavu predstavlja rizik, ovdje je dramatizacija bila uglavnom uspješna.
Predstavu je režirala Selma Spahić (koja je i jedna od autorica dramatizacije), a u dramatizaciji romana su sudjelovale još Emina Omerović i Nera Babić Halvadžija. One su ujedno i dramaturginje, scenograf je Lili Anschutz, kostimograf Selena Orb, kompozitori Draško Adžić i Damir Imamović, te koreograf Ena Kurtalić. U predstavi su glumili: Ermin Bravo, Alban Ukaj, Snežana Bogićević, Tatjana Šojić, Kemal Rizvanović, Igor Skvarica, Hana Zrno, Faruk Hajdarević.
Roman prati ljubavnu gay priču dvojice Sarajlija Židova Rafaela Pinta i Muslimana Osmana Karišika. Radnja počinje u Sarajevu 1914. uoči atentata na austro-ugarskog prijestolonasljednika, kada Rafael Pinto radi kao apotekar u ljekarni koji je preuzeo od oca. Zatim se radnja seli u rovove austro-ugarske vojske u Galiciji. Tu nastaje ljubav dvojice vojnika gdje Osman pomaže Pintu da preživi. Tu počinje njihova ljubavna priča, a upravo su oni bejturan (mirisni pelin) i ruža iz naslova romana. Nakon bijega iz rovova oni prolaze kroz avanture, susreću boljševike, nađu se zajedno u Taškentu, a kasnije nakon što se razdvoje Pinto koji jedini preživljava dolazi u Shanghai, te postaje otac Osmanovoj kćeri. Pinto umire u Shanghaiu 1949. prije nego kineski komunisti osvoje grad, a Osmanova kćer ga ne uspijeva izvući iz grada, ali spašava sebe. Ona kasnije dolazi u Sarajevo, rodni grad njezinih „dvojice očeva“, pravog i onog koji ju je odgajao te traži ljude koji su ih poznavali i imali veze s njihovom obitelji. Ovakva epska priča je djelomično neuvjerljiva , ali to je pitanje ovog romana , a ne same dramatizacije i predstave. Svakako da je pisac imao razloge u drugom dijelu priče izabrati upravo ovakav sadržaj. Prema mojem osobnom razmišljanju logičan nastavak priče iz Prvog svjetskog rata bi bio povratak njih dvojice u Sarajevo nakon ruskog zarobljeništva, te zatim u Drugom svjetskom ratu Osman skriva svog prijatelja Židova te obojica odlaze u partizane. U samom romanu oni se pitaju hoće li se vratiti u Sarajevo i je li Sarajevo još postoji te slijedi odgovor da gradovi ne propadaju unatoč ratovima. Ovaj je roman svakako antiratni, a istovremeno ljubavni i pustolovni.
Dramatizacija ovog romana i pretvaranje u predstavu koja nastaje u koprodukciji Sarajevskog ratnog teatra i Kazališta Ulysses su bili vrlo zanimljivi. Predstava je igrana na maloj sceni, publika je sjedila na stolicama koje su se lako okretale, a scenografija i prostor odvijanja radnje je postavljen okolo gledališta. Efektno su dočarani i apoteka u Sarajevu i kreveti u austro-ugarskim vojarnama, i kuća u Taškentu i ruski logor za zarobljenike, i pustinja Takla Makan i Shanghai. Scenska rješenja bila su vrlo dobra, a zanimljiv je i povremeni silazak glumaca među publiku. Posebno je bilo efektno na kraju predstave kada glumica koja glumi kćerku Rahelu među publikom koja tada predstavlja stanovnike Sarajeva pita što znaju o Pintu i Osmanu, „njezinim očevima“. Gluma svih interpreta je bila odlična, te treba svakako pohvaliti ansambl.
Slabija točka i u ovoj predstavi (kao i u riječkoj izvedbi Sejranovićeva romana „Nigdje, niotkuda“) je prepričavanje – naracija, koju preuzimaju neki glumci što u dramskoj predstavi usporava radnju i čini dijelove otegnutima i monotonima. Istina je da se ovdje radi o dramatizaciji romana, ali možda bi se moglo naći neko bolje rješenje da publika razumije cijeli sadržaj.
Svakako treba zaključiti da je Ulysses teatar i ove sezone imao zanimljivu premijeru koja se dobro uklapa u rad kazališta.
Istaknuta fotografija: Ulysses teatar
#Bejturan i ruža
