Enrico Fonda rođen je 1892. godine u Rijeci, a preminuo je na današnji dan 1929. u Parizu. Njegovi roditelji, Antonio Fonda i Rosa Pugnalin, doselili su se u Rijeku, gdje su zasnovali obitelj i živjeli u ulici Via Pomerio. Enrico je bio najmlađi od sedmero djece, a njegov brat Umberto ostao je trajno živjeti u Rijeci.
Kao samouki slikar, Fonda je svoje umjetničko obrazovanje gradio proučavanjem djela starih i suvremenih majstora. Posebno su ga privlačili pejzaži i gradski prizori Istre, Venecije i Pariza. Iako je veći dio života i stvaralaštva proveo izvan rodnoga grada, suvremenici su ga smatrali istinskim Riječaninom, ponajprije zbog uspjeha i priznanja koja su pratila njegove izložbe. Umjetničku zrelost doseže tijekom boravka u Parizu, gdje je njegov rad snažno obilježen Cézanneovim shvaćanjem boje i forme, a njegove slike karakterizira izražen osjećaj za prostor i volumen.
Kratko je studirao arhitekturu na Akademiji u Budimpešti, nakon čega je osvojio stipendiju za usavršavanje u Münchenu, koju koristi uoči Prvog svjetskog rata. Nakon rata seli se u Firencu i Veneciju, gdje se susreće s utjecajima pokreta Macchiaioli te impresionističke škole Burano, koji će imati značajan utjecaj na njegov kasniji opus. Početkom 1920-ih godina, potaknut retrospektivnom izložbom Paula Cézannea u Veneciji, Fondino stvaralaštvo počinje privlačiti snažniju pozornost likovne kritike.
Nakon preseljenja u Milano 1924. godine, Fonda se pridružuje umjetničkom pokretu Novecento Italiano, što dodatno oblikuje njegov izraz. Godine 1927., zajedno sa suprugom Alfom, seli u Pariz, grad koji postaje trajni izvor njegove inspiracije. Ondje se upoznaje s Henrijem Matisseom, a njegove slike pariških ulica i predgrađa nailaze na vrlo povoljan prijem kod kritike. Izlaže na uglednim salonima Salon Indépendant i Salon d’Automne, čime stječe međunarodno priznanje.
Tijekom života izlagao je na brojnim značajnim izložbama u Italiji i inozemstvu, uključujući Venecijanski bijenale te izložbe u Milanu, Padovi i Trstu. Njegova se djela danas čuvaju u važnim muzejima, poput Musée d’Art Moderne de la Ville de Paris i Centra Pompidou u Parizu, kao i u privatnim zbirkama.
Enrico Fonda preminuo je 1929. godine od upale pluća. Njegova supruga Alfa, duboko potresena njegovom smrću, počinila je samoubojstvo na njegovu grobu. Njihovi su posmrtni ostaci kasnije preneseni u Piran. Tijekom Drugoga svjetskog rata izgubljen je dio Fondine umjetničke ostavštine, no zahvaljujući rođakinji Letiziji Fonda Savio, dio sačuvanih djela premješten je na sigurno i tako spašen od uništenja.
#Enrico Fonda
