Cornelio Budinich, poznat i kao Kornelije Budinić, a od 1921. i kao Budìnis, bio je arhitekt i povjesničar arhitekture. Rođen je 1873. u Rijeci, a preminuo na današnji dan 1935. u Trstu.
Njegova obitelj potjecala je s otoka Lošinja. Otac Melchiade živio je u Rijeci, a kasnije se preselio u Trst, gdje je na Trgovačkoj i pomorskoj akademiji predavao povijest i zemljopis. Budinić je 1897. diplomirao arhitekturu na Politehnici pri Višoj tehničkoj školi u Budimpešti, gdje mu je mentor bio Alajos Hauszmann, autor Guvernerove palače u Rijeci. Nakon završetka studija dodatno se usavršavao na Višem tehničkom institutu u Grazu. Potom je otišao na dulje studijsko putovanje u Italiju, gdje je proučavao vojvodske palače u Urbinu i Gubbiju. Posebno ga je zanimao život i rad njihova arhitekta Lucijana Vranjanina (Luciano Laurana, Lutiano Dellaurana). Temeljito istraživanje urbinske palače ostavilo je snažan trag na njegov kasniji rad i značajno oblikovalo njegov arhitektonski stil.
Godine 1900. pobijedio je na natječaju za obnovu barokne crkve sv. Vida u Rijeci, a iste je godine, zajedno s inženjerom Giorgiom Pollijem, dobio i natječaj za uređenje groblja sv. Ane u Trstu. Upravo je taj uspjeh u Trstu presudno utjecao na njegovu karijeru: zaposlio se u tamošnjem Uredu za javne radove, u kojem je radio do kraja života. U Trstu je ostvario i većinu svojih projekata – projektirao je nekoliko škola, stambene zgrade te palaču osiguravajućeg društva. Sudjelovao je i u izgradnji salezijanske crkve Marije Pomoćnice te jezuitske crkve Presvetog Srca Isusova. Krajem prvog desetljeća 20. stoljeća preradio je projekte torinskog arhitekta Marija Ceradinija za obje crkve, a u crkvi Presvetog Srca projektirao je i glavni oltar.
Godine 1913. izgradio je neogotičku kapucinsku crkvu Gospe Lurdske na riječkoj Žabici, preradivši projekt Giovannija Marije Cureta, prema kojem je gradnja započela još 1904. Crkva je posvećena 1929., a u potpunosti dovršena 1935. Projektirao je i crkvicu sv. Marije od Ruža u Portorožu, no ona nije izvedena prema njegovu izvornom planu.
Budinić je radio i na brojnim konzervatorskim zahvatima. Među njima su obnova krstionice u Piranu, crkve sv. Ivana na ušću Timava (koja je teško stradala u Prvom svjetskom ratu), bazilike u Gradu (Grado) te crkve sv. Antuna u Trstu. Bavio se i obnovom vojvodskih palača u Urbinu i Gubbiju.
Uz projektantski rad intenzivno je proučavao antičku, gotičku i renesansnu arhitekturu te je objavio niz studija i knjiga. Posebno su značajni njegovi radovi o istarskoj gotičkoj arhitekturi i o Vojvodskoj palači u Urbinu te njezinu graditelju Lucijanu Vranjaninu. Među njegovim važnijim djelima nalaze se: „Un quadro di Luciano Dellauranna” (Trst, 1902.), „Il Palazzo Ducale d’Urbino” (Trst, 1904.), „Pitture murali medievali nell’Istria” (Trst, 1909.), „Spitzbogige Bauwerke in Istrien und den angrenzenden Gebieten” (Beč, 1916.), „Ruggero Berlam (1854–1920)” u časopisu „Architettura e arti decorative” (Rim, 1921.), „Dal Carnaro al Friuli. Architetture caratteristiche” (Trst, 1928.) i „Gli artisti italiani in Ungheria” (Rim, 1936.).
#Kornelije Budinić
