Današnja riječka sinagoga, poznata kao Mala ortodoksna sinagoga, sagrađena je i svečano otvorena 1932. godine na udaljenosti od svega nekoliko stotina metara od nekadašnje Velike sinagoge. Za razliku od nje, ova je bogomolja preživjela Drugi svjetski rat nepretrpjevši oštećenja i tako postala jedini sačuvani modernistički hram te vrste u Hrvatskoj. Projekt su izradili arhitekti Vittorio Angyal i Pietro Fabbro, pri čemu su tijekom 1930. i 1931. nastale dvije varijante prijedloga, a treća i konačna, jednostavnih linija s mediteranskim i art déco elementima, naposljetku je realizirana. O tome svjedoče prozori sa stupnjevitim, piramidalnim završecima i reljefnom Davidovom zvijezdom iznad njih.
Unutrašnjost je uređena tako da se prostor dijeli na pretprostor i glavni dio za obrede, koji je razdijeljen na tri segmenta s tri prozora postavljena bočno. Na galeriji na katu, do koje se dolazi zasebnim ulazom, nalazilo se mjesto predviđeno za žene. Velika obnova završena je 2008. i tada je sinagoga vraćena u izvorno stanje, uz diskretnu staklenu pregradu na balkonu radi prilagodbe društvenim i kulturnim događanjima. Danas je upravo taj riječki hram jedina namjenski građena sinagoga u Hrvatskoj te je zaštićena kao nepokretno kulturno dobro.

Za razliku od Male ortodoksne sinagoge, raskošna Velika sinagoga u Rijeci nestala je u vihoru rata. Godine 1890. osnovan je poseban odbor Židovske vjerske zajednice u Rijeci, koji je pokrenuo akciju dobrovoljnog prikupljanja doprinosa za kupnju zemljišta i gradnju novog hrama. Nakon desetljeća prikupljanja, 1900. arhitekt W. Stiassny izradio je projekt u maurskom stilu s kupolom, a već je bilo otkupljeno zemljište na tadašnjem Cambierijevu trgu na sjecištu Kapucinske ulice (danas Ciottina) i Zagrada (današnji Pomerio). U svibnju 1901. donesena je odluka o povjeravanju projekta budimpeštanskom arhitektu Leopoldu (Lipotu) Baumhornu, poznatom po tome što je na području Mađarske projektirao dvadesetak židovskih sinagoga. Kako je za vrijeme rata uništena dokumentacija Židovske zajednice, nije sasvim jasno zašto je došlo do promjene arhitekta, no usporedba ranijih nacrta govori da su oba bila na podjednakoj umjetničkoj razini.
Glavni organizator prikupljanja sredstava bio je odvjetnik dr. Enrico Sachs, koji je cijelo vrijeme zastupao Židovsku vjersku zajednicu pred riječkom općinom. Iz njegove korespondencije s magistratom doznajemo da je 1901. zajednica imala oko 2500 vjernika, što je zahtijevalo veći sakralni prostor. Zbog nedostatka dovoljno vlastitih sredstava, obratili su se svima koji su mogli pomoći, neovisno o vjeri, a riječka je općina donirala i dio zemljišta vrijednog 4200 kruna. Guverner Ladislav Szapary osobno je pridodao 2000 kruna iz privatne blagajne. Gradnja je tekla ubrzano, pa je već 18. rujna 1903. zajednica molila za uporabnu dozvolu želeći da hram bude otvoren do početka židovske Nove godine (22. listopada). Smješten neposredno uz današnji Pomorski fakultet, ovaj je raskošan hram pokazivao Baumhornovu vještinu u spajanju romaničkih i gotičkih elemenata s maurskom dekoracijom. Koristeći panonsku arhitekturu, kombinirao je kamen, opeku i žbuku, a željezne konstrukcije omogućile su velike unutarnje raspone i obilje svjetlosti.
Ova je impozantna građevina, značajno djelo u razdoblju urbanističkog razvoja Rijeke, srušena 25. siječnja 1944. kada su je nacistički okupatori minirali, lišivši grad jednog iznimnog primjera mađarskog eklekticizma. Na današnji je dan 1944. sinagoga zapaljena. Danas uspomenu na taj hram čuva tek povijesna dokumentacija i sjećanje na veliko financijsko zalaganje Židovske vjerske zajednice, koja je stremila izgradnji svetišta dostojnog broja svojih vjernika.
Istaknuta fotografija: Sinagoga nestala u ratnom vihoru razglednica iz zbirke Židovske zajednice u Rijeci; izvor: Grad Rijeka
#razaranje #riječka sinagoga #Rijeka #sinagoga #Židovska zajednica u Rijeci