Luce Lukačić: “Tema koju konstantno istražujem je odnos čovjeka i prirode”

Luce Lukačić mlada je umjetnica iz Rijeke, a diplomirala je 2020. na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci, smjer kiparstvo. Izlagala je na mnogim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu, sudjelovala na umjetničkim kolonijama i raznim umjetničkim projektima, te je autorica nekoliko javnih skulptura. U svome se radu često bavi istraživanjem odnosa čovjeka i prirode, kao i preispitivanjem vlastitoga unutarnjeg svijeta što najčešće čini kroz medij drva.

Razgovor s Luce krenula sam dogovarati prije gotovo godinu dana, no u to je vrijeme pripremala svoju prvu samostalnu izložbu.

Prvi put kad smo se čule za intervju rekla si mi: “Daj pričekaj malo taman pripremam izložbu”. Tome sada ima više od pola godine, a izložba o kojoj si govorila je “Varijacije” u Gradskoj galeriji Labin?

I hvala ti što si pričekala. Da, iako aktivno izlažem od 2014. godine, moja prva samostalna izložba “Varijacije” u kustostvu Stephanie Peršić, održala se na jesen 2024. Prostor Gradske galerije Labin u kojoj se izložba održala je velik, proteže se na tri kata i bilo mi je bitno stvoriti jednu seriju radova koja će zajedno disati i razvijati se kroz katove galerije, a ne samo popuniti njene zidove. Osim drvenih reljefa imala sam priliku izložiti i svoj diplomski rad, skulpturu izvedenu u metalu koju skraćeno zovem “Transformacija”.

Sjećam se tog rada.

To je moj diplomski rad čiju je realizaciju financirao SKC Rijeka, a je nastao one neizvjesne 2020. godine kad sam i diplomirala na APURI. Radi se o primijenjenoj skulpturi izvedenoj u metalu koja je podijeljena na četiri dijela, a svaki dio ujedno je i klupa. Namijenjena je javnom prostoru, a prilikom postavljanja uvest će se jednostavna mogućnost pomicanja. Trebala se postaviti i ranije, no to se odužilo, što je zapravo ispalo dobro jer sam je sada imala priliku predstaviti široj publici. Često je kod javne skulpture tako da taj proces od njezinog nastanka do samog postavljanja ne vidi nitko osim autora i nekoliko ljudi, a ovako je zapravo šira publika imala priliku upoznati se s autoricom, ali i s cijelom pričom iza rada, te s radom koji će u skoroj budućnosti biti postavljen javno u njihovom gradu. Javna skulptura po meni ima veliku prednost pred drugim oblicima umjetnosti jer postavljena u javni prostor privlači pozornost, potiče na razmišljanje i interakciju, kako s radom tako i s ljudima. Umjetnost postavljena na javnim mjestima postoji za svakoga kao oblik kolektivnog izražavanja u zajednici. Kako bi promatrača aktivno uključila u rad, u svoju skulpturu uvela sam pokret tako da je za samo pokretanje potrebna isključivo ljudska sila. Osobno su mi najzanimljivija interaktivna djela u kojima sama na neki način mogu sudjelovati pa sam se time i vodila kad sam tek počela razrađivati ideju za rad “Transformacija”. Osim toga, nije samo bila želja ljude povezati s umjetnosti već i s prirodom, a možda i potaknuti transformaciju misli.

Koliko god moji radovi bili komplicirani za izvesti, a često jesu, rješenja su zapravo jako pročišćena. To možda zvuči kontradiktorno, ali po meni, do dobre jednostavnosti teško je doći.

Možeš li mi reći malo o samom procesu iza ideje i izrade rada “Transformacije”?

Tema koju konstantno istražujem je odnos čovjeka i prirode. Mislim da su priroda i čovjek u jednoj neraskidivoj vezi koliko god mi to negirali, a nažalost često je tako. Moji radovi su često puni simbolike i ne volim da su na prvu potpuno jasni, volim zadržati jedan dio misterije u njima. I ta riječ transformacija se ne odnosi samo na konkretnu transformaciju skulpture nego i na mene samu jer sam u tom trenutku zapravo bila na prelasku iz tog nekog studentskog doba u svijet odraslih, a umjetnost mi je osobno jako pomogla baš u tom sazrijevanju i odrastanju. Bila mi je želja da moj završetak službenog umjetničkog školovanja bude zaokružen radom koji će objediniti sve to, i moju ljubav prema prirodi i moju ljubav prema umjetnosti. Inspiracija za formu skulpture bilo je tijelo leptira čije sam tijelo podijelila na četiri dijela, a kasnije razmicanjem tih dijelova došla sam do novog oblika, odnosno tijela šišmiša. To je bio onaj aha trenutak kada sam shvatila, da sam upravo objedinila oprečnosti koje sam cijelo vrijeme osjećala. Nije me zaintrigirala samo transformacija oblika, već i suprotnost koje te dvije životinje predstavljaju. Cijeli je rad u konačnici jednostavan, ali izrada je bila kompleksna. Koliko god moji radovi bili komplicirani za izvesti, a često jesu, rješenja su zapravo jako pročišćena. To možda zvuči kontradiktorno, ali po meni, do dobre jednostavnosti teško je doći.

“Varijacije”, detalj

U izradi radova za izložbu “Varijacija” biraš neke dugotrajne, meditativne i ponavljajuće procese, a cijelu si seriju izradila u drvu. Možeš li reći malo više o tim izborima?

Tako je. Obično polazim od samog materijala, on mi igra jako veliku ulogu u izradi. Moj prvi susret s drvom kao kiparskim materijalom bio je na akademiji i tad mi se činio kao nesavladiv materijal. Neki počeci onoga što trenutačno radim desili su se i u sklopu kolegija mozaik. Iako je mozaik slikarska tehnika ono što je mene zaintrigiralo je precizni način slaganja na koji mozaik nastaje. Vrlo brzo mi je postalo jasno da mi takav način rada leži i i da tu ima nešto što bih voljela dalje istraživati. Takav način rada iziskuje puno vremena, strpljenja, preciznosti i na neki način dok slažem te kockice kao da slažem i svoje misli koje su često u nekom košmaru. No kada sam u tom procesu sve se posloži, i ono vanjsko i ono unutarnje.

Meditacija.

Dobro si rekla, baš meditacija. Na materijal ne gledam samo kao na sredstvo izvedbe, jako mi je bitno da ispoštujem materijal s kojim radim, u ovom slučaju, da ispoštujem činjenicu da mi ga je priroda dala. Isto tako, drvo u sebi već ima svoje zapise u obliku godova, tekstura i tih nekih “nesavršenosti“. Zapravo drvo priča svoju priču, ja sam samo tu da tu priču približim gledatelju.

“Varijacije”

Dimenzije radova u seriji variraju, ali prevladavaju veliki radovi. Je li prostor povukao tu veličinu ili si već i ranije htjela raditi tako velike radove?

Prilika da izlažem samostalno došla je u dobrom trenutku, jer me zapravo natjerala da konačno sve svoje dosadašnje ideje koje sam nosila u sebi realiziram za potrebe te izložbe, ali i za svoje potrebe. Manji dio radova je već postojao. Većina njih nastala je unazad godinu dana, prije održavanja same izložbe. Ironično, nekakav logičan slijed bi bio da sam prvo krenula od radova manjih dimenzija pa postepeno prema većim, ali zapravo jedan od većih radova na izložbi nastao je među prvima za vrijeme mojih studentskih dana.

Pješčani sat?

Ti ga zoveš pješčani sat, svatko vidi nešto drugo u njemu. Ja ga zovem Tok. Zapravo to je moj drugi drveni reljef što samo pokazuje koliko impulzivno mogu nešto izvesti. U životu i radu se uglavnom vodim osjećajem i osjećaji jako utječu na moje radove. Prvi drveni reljef koji sam napravila bio je manjih dimenzija i čisti eksperiment. Iduće godine nastao je Tok koji sadrži preko 2000 drvenih kockica koje zajedno, zbog svojeg odrezanog vrha i površine nijansirane u više nijansi iste boje, tvore privid pokreta odnosno promjenjive površine. Jako je bitan prostor u koji se nešto stavlja i ako se to odradi dobro prostor i umjetnički rad se međusobno nadopune. Koncept same izložbe “Varijacije“ i njezin postav sa skulpturom “Transformacija“ kao središtem cijele priče osmislila je kustosica izložbe Stephanie Peršić, ujedno i kustosica Gradske galerije Labin. Sam prostor galerije u kojoj sam bila pozvana izlagati poslužio mi je kao inspiracija za pojedine radove koji su nastali u zadnjih godinu dana. Određeni zidovi, određena mjesta u galeriji tražili su baš određene dimenzije i oblike radova.

Što ti je bitno u procesu stvaranja?

Mislim da sam uspjela zadržati onu radoznalost koju svi imamo u djetinjstvu. Mislim da je to jako bitno za umjetnički proces, ali i općenito za život. Kao dijete često me pratio taj osjećaj usamljenosti, ali imala sam sreću da nisam odrasla u gradu, već u mirnijem kraju, gdje mi je priroda bila praktički ispred kuće. Većinu vremena provodila sam vani. Često sam si sama pronalazila zanimaciju, nešto izrađivala, crtala, nikad mi nije bilo dosadno. Jedna od ranijih uspomena mi je fascinacija time kako stvari nastaju. Jednom prilikom moj otac je izradio jednu predivnu drvenu policu. Nikad neću zaboraviti moje čuđenje i pitanje kako? Kako je moguće iz jednog komada drva dobiti nešto tako lijepo. Odgovor na to pitanje nastavila sam tražiti prvo u Školi za primijenjenu umjetnost u Rijeci, a nakon nje na Akademiji primijenjenih umjetnosti. Nisam imala neku jasnu viziju u kojem smjeru bi htjela ići, ali kiparstvo me privuklo jer zahtjeva akciju i određeni fizički napor, nešto što meni odgovara. Uvijek sam znala što u životu ne želim, ali istovremeno bilo mi je teško precizirati što zapravo želim. Imam interes za puno toga i mislim da se to i vidi na mojim radovima. Volim povezivati više stvari, ne volim se držati samo u jednoj niši, zapravo to me prestravljuje. Treba eksperimentirati i pomicati granice, to je i potrebno kako bi se čovjek razvijao. Za mene je umjetnost način komunikacije sa svijetom. Osobno mi nikad nisu ležale riječi, na primjer i sada dok pričamo imam osjećaj da je nešto ostalo neizrečeno, ali kad to izrazim kroz svoj rad, kroz svoje ruke, osjećam da me se čulo.

Istaknuta i ostale fotografije: Sanja Prodan

#APURI #Kiparstvo #Luce Lukačić #Mozaik #Rijeka #Varijacije