Rođen u Sisku 23. ožujka 1907., Veljko Maričić bio je istaknuti kazališni i filmski glumac koji je neko vrijeme proveo i u Rijeci, vjerojatno mnogima zapamćen kao najbolji Hamlet na riječkim kazališnim daskama.
Na sceni se prvi put pojavio 1927. u Dubrovačkom kazališnom društvu u predstavi Jerry J. H. Mannersa (Peg, srce moje!). Od 1931. do 1933. bio je član Dramskog studija pri zagrebačkom HNK-u, gdje se istaknuo ulogom Franca u Cankarevu Kralju na Betajnovi (1933). Nakon toga glumio je u osječkom HNK-u (1933–34, 1936–38) te u Narodnom kazalištu u Sarajevu (1934–36). Od 1938. do 1953. bio je član Drame zagrebačkog HNK-a, a potom, do umirovljenja 1963., glumac riječkog Narodnog kazališta Ivan Pl. Zajc, gdje je nastupao i nakon mirovine.
Njegov bogat repertoar obuhvaćao je širok raspon uloga, od romantičnih junaka do psihološki složenih likova. U Sarajevu je ostvario zapažene kreacije ulogama Petrov (M. Feldman, Profesor Žič, 1934), Marek (F. X. Svoboda, Parni kotao, 1935), Hromi (M. Begović, Božji čovjek, 1935) i Kirčev (S. Kostov, Golemanov, 1935). U Osijeku je 1936. igrao naslovnu ulogu u Hofmannsthalovu Čovjeku, a potom Horvata u praizvedbi Krležine drame U logoru (1937), Romea u Shakespeareovu Romeu i Juliji te Truffaldina u Goldonijevu Sluzi dvaju gospodara. U zagrebačkom HNK-u posebno se istaknuo u praizvedbama hrvatskih autora: bio je Andro (Prosjak Luka, 1938), Derenčin (Pir mladog Derenčina, 1939), Ivo (Povratak, 1940), Joso (Ognjište, 1941), Husein-beg Gradaščević (A. Muradbegović, 1942), Marijan (Sedmorica u podrumu, 1949), Halil-aga (Teške sjene, 1950) i Milivoj (Skretnica, 1951). Tumačio je i niz klasičnih likova poput Mare i Popive u Dundu Maroju (1938, 1942), Pavla Gregorijanca u Zlatarovu zlatu (1941), Silberbrandta u Gospodi Glembajevima (1946) i Orsata u Dubrovačkoj trilogiji (1950).
Od stranih autora zapažen je kao Cléante u Molièreovu Tartuffeu (1937), Orsino, Demetrije i Jago u Shakespeareovim komadima (Na Tri kralja, San ljetne noći, Othello), Burke u O’Neillovoj Anni Christie (1943), Armand Duval u Dumasovoj Gospođi s kamelijama (1945), Vronski u Ani Karenjini (1948), Richard Dudgeon u Shawovu Đavolovu učeniku (1949) te Hektor u Giraudouxovu Trojanskog rata neće biti (1952).
U riječkom kazalištu ostvario je niz važnih uloga: Hasanagu (Hasanaginica, 1954), Prometeja (M. Matković, 1959), Leonea (Krleža, Gospoda Glembajevi, 1959) i Kessela (Božić, Pravednik, 1961). Od svjetskih likova igrao je Posu (Don Carlos, 1955), Cyrana de Bergeraca (1955) i Feđu (Živi leš, 1957). Posebno se istaknuo kao interpret Shakespeareovih junaka – Othella (1954), Macbetha (1958), Richarda III. (1959) i Kralja Leara (1967).
Na Dubrovačkim ljetnim igrama ostao je zapamćen kao prvi izvođač Hamleta (1952–56), ulogu koju je odigrao više od stotinu puta, a kasnije je tumačio i u drugim gradovima diljem Hrvatske. Na Igrama je nastupio i kao Toant u Goetheovoj Ifigeniji na Tavridi (1953) te Don Fernando u Corneilleovu Cidu (1955).
Maričić je bio temperamentan glumac markantne pojave, snažna glasa i izražajne geste. Likove je gradio dojmljivo, spajajući romantičarski zanos s psihološko-realističnom uvjerljivošću. Bavio se i režijom – u Splitu je postavio Ulične pjevače (1946), u Sisku Pokondirenu tikvu i Sedmoricu u podrumu (1949), a u Dubrovniku Bez trećega (1964). Nastupao je i na filmu; u Lisinskom (O. Miletić, 1944), Plavom 9 (K. Golik, 1950), Drugoj strani medalje (F. Hadžić, 1965) te u nekoliko međunarodnih koprodukcija po romanima Karla Maya (Kralj petroleja, Winnetou 3, Labirint smrti, 1965). Glumio je i u njemačkim filmovima o Winetouu.
Za svoj umjetnički rad Maričić je 1970. godine dobio Nagradu “Vladimir Nazor” za životno djelo. Od 1994. godine Međunarodni festival malih scena u Rijeci dodjeljuje nagrade koje nose njegovo ime.
Istaknuta fotografija: HNK Ivana Pl. Zajca
#Veljko Maričić
