Vanda Ekl, istaknuta povjesničarka umjetnosti i likovna kritičarka, rođena je 22. studenog 1920. u Ljubljani, a preminula na današnji dan 1993. u Opatiji, diplomirala je povijest umjetnosti i kulture s klasičnom arheologijom 1946. na Sveučilištu u Zagrebu, a doktorirala je 1963. na Sveučilištu u Ljubljani u Istri.
Njezina iznimno bogata profesionalna karijera obuhvaćala je rad u različitim institucijama i na brojnim funkcijama. Karijeru je započela u Jadranskom, odnosno Sjevernojadranskom institutu JAZU u Rijeci (1952.–1966.), nakon čega je preuzela dužnost direktorice Naučne knjižnice u Rijeci (danas Sveučilišne knjižnice), gdje je djelovala od 1966. do 1972. godine. Potom je bila redovita profesorica na Graditeljskom fakultetu u Rijeci (1976.–1981.), uz paralelno predavanje na drugim visokoškolskim ustanovama u gradu.
U središtu njezina znanstvenog interesa nalazila se umjetnička i kulturna baština Istre i Kvarnera, s naglaskom na Rijeku i Opatiju, kao i područje suvremene umjetnosti. Posebno se istaknula istraživanjima srednjovjekovne umjetnosti Istre, što je rezultiralo monografijom „Gotičko kiparstvo u Istri” (Zagreb, 1982) te nizom znanstvenih radova objavljenih u zbornicima i časopisima.
Vanda Ekl dala je značajan doprinos i u organizacijskom i kulturnom djelovanju: sudjelovala je u pokretanju i vođenju Mediteranskog kiparskog simpozija u Dubrovi te katedre Čakavskog sabora u Opatiji. Također je bila pokretačica i urednica zbornika „Liburnijske teme” (1974.–1987.).
