U okviru dugoročnog razvoja regionalne umjetničke suradnje pokreće se Program kulturne razmjene Rijeka – Mostar – Zagreb, s fokusom na suvremeni ples, izvedbene umjetnosti, gostovanja i umrežavanje nezavisne scene. Program predstavlja nastavak već započete suradnje između partnerskih organizacija, među kojima je i riječki TRAFIK (Tranzicijsko-fikcijsko kazalište) s osnivačem Žakom Valentom.
Valenta je jedan od aktivnijih umjetnika u Rijeci koji djeluje na razmeđi plesa, kazališta, performansa i edukativnih umjetničkih programa, te postaje rijetki primjer uspješnog dugotrajnog djelovanja na lokalnoj nezavisnoj sceni. Uvjeti i okolnosti često motiviraju izvedbene umjetnike/ce da angažmane i svoje mjesto potraže negdje drugdje. No u suradnji s Centrom za kulturu Peščenica i Centrom KNAP u okviru manifestacije Crta za beskraj i Galerijom O.K., i uz financijsku podršku Zaklade Kultura nova, program razmjene i dolazak gostujućih umjetnika u Rijeku (16. svibnja, 20h, Galerija O.K.) omogućit će dodatno povezivanje i jačanje scene koja je nezavisna, aktivna, nekonvencionalna i vrlo živa.
Razmišljanje o razmjeni i povezivanju nezavisnih scena otvorila je i druga, ponekad škakljiva pitanja o djelovanju izvan institucija, održivosti riječkih umjetnika i tome što danas znači biti alternativan i izlaziti iz okvira.
Kako je došlo do projekta razmjene, i o čemu se tu zapravo radi?
TRAFIK je u Mostaru prethodno gostovao s predstavom I’m Alive s riječkim plesačem s talijanskom adresom Tonijem Flegom, a suradnja se nastavlja u ovoj godini gdje se uz financijsku podršku Zaklade Kultura nova realizira razmjena na relaciji Mostar – Zagreb – Rijeka.
Projekt Mape nevidljivih mostova realizira OKC Abrašević (Mostar) kao produkcijski i konceptualni nositelj. Ideja je kroz predavanja, video projekcije i aplikaciju na kojoj rade prikazati Mostar prije rata i danas, ukazati na nove dijelove grada i otvoriti pitanje promjene toponima grada i podijeljenost. I sama ideja razmjene je inkluzivno povezivanje nekoliko etničkih skupina, na način da su involvirani u razmjenu. OKC Abrašević tako dolazi u Rijeku prezentirati svoj projekt, a pored njih dolazi i mostarska umjetnica Mersiha Mesihović (MESSIHA) koja je kao dijete za vrijeme rata emigrirala u Švedsku, a sa šesnaest godina upisala ples u New Yorku, gdje je bila vrlo zapažena. Među ostalome je dobila i angažman u Trisha Brown dance companyju, što je velika stvar.
Mersihin rad adresira tu multietničku Bosnu i kroz interdisciplinarnost propituje identitetsku pozadinu i antropološki segment plesa u široj kulturnoj slici. Sve je to prožeto i feminizmom i ženskom perspektivom. Nastupa u duetu s partnerom Nikolom Bevandom iz Hrvatske, a predstava se zove No more humans. Prvo će gostovati u Zagrebu u sklopu Crte za beskraj, a zatim 16. svibnja i u Rijeci u Galeriji OK. Također će biti organiziran i razgovor s mladim umjetnicima o Mersihinom putu u SAD-u i Europi, gdje će učenici moći dobiti korisne informacije o plesnoj edukaciji.
Na jesen TRAFIK odlazi u Mostar, tamo ćemo izvesti našu zadnju predstavu koja je otvorila festival Periskop. Želja nam je i održati radionicu za srednjoškolce koje bismo pozvali u OKC Abrašević – koji na neki način funkcionira otprilike kao Palach ili Pogon jedinstvo – i pokušali bismo okupiti nacionalno odvojene škole.
Predstava No more humans bit će izvedena u Galeriji O.K. – utječe li sam prostor izvedbu, i koliko je publika i njena blizina ovdje važna?
Mislimo da je Galerija O.K. odlično mjesto za takav interdisciplinarni rad, a ne neki drugi riječki prostori. Izvedba ne zahtijeva klasičnu pozornicu i gledalište. Također podržavamo nezavisnu mostarsku i zagrebačku scenu, pa tako i riječku, i zato pokušavamo zaobići institucije. Čini mi se prirodno s obzirom na vrstu rada i publike smjestiti izvedbu u Galeriju O.K. koja ima taj profil prezentacija. Također, Mersihini radovi propituju neku marginu, i to na koji način umjetnost može ostati autonomna – može li umjetnik ostati autonoman ako je kontekst u kojem izlaže ili participira politički postavljen unutar određenog sustava?
Cijeli projekt istražuje odnose između tijela, prostora i sjećanja, kroz suvremeni ples, performans i zvuk, i čini mi se da je često sama ideja iza suvremenih radova bazirana na tom propitivanju okolnosti.
Mersiha mi je zanimljiva jer promišlja kontekst, i nije netko tko je zainteresiran isključivo za pokazivanje radova. Razmišlja o kontekstu u kojem su radovi stvoreni. I iskustvo TRAFIKA je takvo, od početka i sam naziv organizacije sugerira da smo tranzicijsko a ne fiksno mjesto.
Čini mi se da je važna razmjena koja ide mimo institucionalne razmjene i političkih struktura. Kad se ide kroz strukture, automatski se dogodi da Hrvati uključuju Hrvate, a Bošnjaci Bošnjake, i tako dalje. Svima u ovom projektu bilo je jasno da bismo trebali ići nekim drugim linijama povezivanja, jer druga opcija često ne napravi razliku u lokalnom kontekstu, i lako je moguće da u Mostaru završiš u hrvatskom kulturnom centru.
Govoreći iz iskustva razmjene, kakve su sličnost i razlike riječke, zagrebačke i mostarske scene?
Mostarska situacija je isto vrlo politički uvjetovana, tamo se umjetnici moraju jako truditi i njihov je fokus na pokušaju probijanja barijera koje su još uvijek prisutne. Također vole ugostiti alternativne umjetnike koji dolaze iz zapadnoeuropskih i drugih zemalja, ali teško podržavaju mostarske umjetnike. Tu je poveznica s Rijekom, jer i Rijeka u nekom dijelu voli biti producent i zvati strane umjetnike. Ovdje je deficit riječke kulturne proizvodnje, kada govorimo o suvremenom plesu i izvjedbenim umjetnostima. Na prste jedne ruke možemo nabrojati tko zapravo tu radi u vidljivijem kontekstu. Rijeka se prilično festivalski orijentirala, i festivali su važni dio kulturne ponude grada, ali rijetko se ulazi u koprodukcije za riječke umjetnike. Puno se pokazuje, a nedostaje stvaranja i participacije.
I onda često dogodi da su mlađi plesači i umjetnici primorani raditi vani i tek povremeno gostovati u Rijeci.
Da, taj riječki krug bi se možda zatvoriti, da jedno hrani drugo – to što gledamo bi trebalo hraniti to što proizvodimo. A ono što rade institucije je često usmjereno komercijalnijim programima. Da se vratim na usporedbe scena, zagrebačka je scena isto zasebna priča. Crta za beskraj, pokrenuta u čast prerano preminulom multimedijalnom umjetniku Marijanu Crtaliću, dobar je primjer povezivanja različitih umjetnosti i izlaženja izvan okvira poznatog.
Svugdje se sada pokušava proširiti medij u kojem djeluješ. I mene zanima koreografija kao prošireni medij, ne isključivo kao plesni medij. Koreografija ne pripada samo plesu. Osobno mislim da je recimo i pisanje koreografija. I ova je razmjena možda način proširivanja samih medija unutar kojih umjetnici rade, njihovih vlastitih praksi, i povezivanja s drugim umjetnostima.
Koliko je ta promjena u pristupu i proširivanju shvaćanja suvremenog plesa prisutna i u segmentu edukacije? Prate li kurikulumi ritam scene?
Kada govorimo o suvremenom plesu, neki su programi već prilično unaprijeđeni, ali uglavnom se radi o plesačima koji su obrazovanje proširili negdje vani. Ono što mi nudimo u našem obrazovanju, na Odsjeku za ples na Akademiji dramskih umjetnosti i u osnovnoj i srednjoj školi za suvremeni ples i klasični balet u Rijeci. Program klasičnog baleta je u suštini tradicionalan po pitanju metodologije, dok se u suvremenom plesu rade iskoraci, no kurikulum je i dalje dosta tradicionalno postavljen. Ne targetiramo u nekom programu proširivanje polja već to polje još uvijek držimo unutar tradicionalnog suvremenog plesnog podučavanja. Ali iskorake rade određeni profesori.
Što danas u kontekstu izvedbene umjetnosti (koja ipak često – pogotovo kada govorimo o nezavisnoj sceni – radi iskorake), znači biti alternativan i stvarati izvan okvira?
Iz osobne vizure, da bi se izašlo izvan okvira, potrebno je napustiti stari okvir i biti u tome radikalan. Druga razina je uključivanje i razumijevanje konteksta u kojem rad nastaje. Kontekst podrazumijeva politički, ekonomski i moralni okvir, vrijeme u kojem je rad nastao, i to određuje hoćeš li svjesno kontekstualizirati rad ili ga postaviti u zadani okvir u koji bi se rad trebao uklopiti. Izlaženje iz okvira ponekad znači izlaženje iz vlastitog medija ili prakse. Ne vidim svrhu toga da plešem na sceni ako on ne propituje taj kontekst; u vremenima smo u kojima je napravljena svjesna promjena da umjetnost nije nešto što je odvojeno od svih parametara u kojima živimo. I publika je tako dio umjetnosti, zbog toga je više ne bih nazivao publikom, jer svi svjedočimo nekom radu i trenutku. Važno mi je i napustiti staru terminologiju, pokušavam razmisliti što medij u kojem radim može postati. Ne kažem da je to što proizvedem revolucionarno, ali možda već u samom pokušaju postoji vrijednost.
Istaknuta fotografija: Žak Valenta
#Galerija O.K. #Kultura nova #kulturna razmjena #Mersiha Mesihović #Mostar #performans #Rijeka #Suvremeni ples #Zagreb #Žak Valenta
