Ovih je dana Hrvatsku uzdrmala vijest o horor kući na Učki, gdje je pronađeno 47 pasa u teškom stanju. Slučaj je otvorio pitanje koje nadilazi jednu lokaciju i jednu osobu: kako je moguće da takva situacija traje dovoljno dugo da preraste u slučaj masovnog zanemarivanja životinja, a da ranije ne uslijedi vidljiva i pravodobna reakcija nadležnih službi?
To više nije samo pitanje spašavanja pasa nakon tragedije. To je pitanje lanca nadležnosti u kojem bi moralo biti jasno tko je dužan primijetiti, tko kontrolirati, tko zaprimati prijave, a tko intervenirati prije nego što zanemarivanje preraste u horor.
Nakon brojnih reakcija zgrožene javnosti i najava humanitarnih akcija prikupljanja financijskih sredstava i potrepština za stabilizaciju i oporavak spašenih pasa, gradonačelnik Opatije Fernando Kirigin na društvenim je mrežama napisao da mu je slučaj zlostavljanih pasa “neshvatljiv”. Grad Opatija objavio je da će snositi troškove zbrinjavanja i liječenja preživjelih pasa, sukladno važećim propisima i aktima, dok je Grad Rijeka najavio potporu riječkom azilu i pokrivanje troškova cijepljenja za spašene pse.
Psi su trenutačno u fazi liječenja i zbrinjavanja u Azilu Društvo za zaštitu životinja Rijeka, neki traže privremeni smještaj, a pojedini se već i udomljavaju. Istodobno, riječki mjesni odbori organiziraju akcije prikupljanja pomoći, a na opatijskom području najavljena je i humanitarna akcija „Za pasi z Učki“.
No upravo u trenutku kada javnost pokazuje solidarnost, ostaje otvoreno pitanje: zašto je do solidarnosti moralo doći tek nakon što je tragedija otkrivena?
Ovih je dana pristigla i uznemirujuća vijest s Brijuna, gdje su objavljene snimke na kojima bivši ravnatelj Javne ustanove Nacionalni park Brijuni Eduard Kolić, prema medijskim objavama, iz automobila puca na životinje koristeći pušku s prigušivačem. Kolić je uhićen, policija je provela hitne dokazne radnje, a iz Nacionalnog parka Brijuni poručili su da najoštrije osuđuju svako postupanje protivno zakonskim propisima, etičkim standardima i temeljnim vrijednostima zaštite prirode.
I taj slučaj otvara neugodno pitanje: ako se takvo što moglo događati u zaštićenom prostoru nacionalnog parka, koliko je dugo sustav gledao u stranu, koliko je toga znao, a koliko nije želio znati?
Treći recentni slučaj, onaj s Čiova, možda je najizravniji primjer institucionalne nemoći ili barem iznimne nedorečenosti sustava kada je u pitanju zaštita životinja. Nakon što su 16. travnja građani pozvali policiju jer su vidjeli psa vezanog za automobil i vučenog po cesti, uslijedile su prijave i javna osuda. Policija je nad 54-godišnjakom provela kriminalističko istraživanje i prijavila ga za kazneno djelo ubijanja ili mučenja životinja, no veterinarska inspekcija zaključila je da nema elemenata za oduzimanje životinje, pa je pas vraćen vlasniku.
Ta je odluka izazvala ozbiljna pitanja i razumljivo uznemirenje javnosti. Jer ako ni ekstremni, vidljivi i javno zabilježeni slučajevi ne dovode nužno do trajnog oduzimanja životinje, onda se opravdano postavlja pitanje što se u praksi uopće mora dogoditi da sustav reagira odlučno, brzo i zaštitnički prema životinji.
U sva tri slučaja ponavlja se sličan obrazac: snažna reakcija institucija dolazi tek nakon medijskog pritiska i javnog zgražanja. Sustav formalno postoji, ali javnost s pravom pita funkcionira li dovoljno brzo, dovoljno jasno i dovoljno odlučno. Preventiva je slaba, nadzor očito nedostatan, a odgovornost se često razvodni između veterinarske inspekcije, policije, lokalne samouprave, javnih ustanova i pravosuđa.
Kada se ovi slučajevi sagledaju zajedno — a riječ je, nažalost, samo o recentnim primjerima mnogo šire problematične slike — postaje jasno da se više ne radi samo o pojedinačnim incidentima. Riječ je o pitanju odgovornosti sustava prema zaštiti životinja u Hrvatskoj.
Zato su sada nužna konkretna pitanja. Koja je točno uloga veterinarske inspekcije u slučajevima masovnog zanemarivanja životinja? Kada se životinja mora oduzeti vlasniku? Koje ovlasti ima Ministarstvo poljoprivrede? Što mogu i moraju učiniti lokalna samouprava i komunalno redarstvo? Je li Park prirode Učka imao ikakva saznanja o postojanju ovoga slučaja ako se objekt nalazi na području koje nadzire ili uz koje operativno djeluje? Ako jest, kome je informacija proslijeđena? Ako nije, kako je moguće da takav slučaj ostane neprimijećen?
I najvažnije: što se sljedeće mora dogoditi da reakcija i provođenje zakonskih obveza prestanu kasniti za patnjom?
Istaknuta fotografija: Azil Društvo za zaštitu životinja Rijeka
#47 spašenih #Brijuni #horor na Učki #humanitarna akcija #Pas na Čiovu #Psi #Učka #veterinarski inspektorat #zaštita životinja
