Granica dijeli i granica spaja. Ova tvrdnja samo je djelomično točna jer ovisi o mnogobrojnim čimbenicima, osobito onim političkim. Kako je politika stvar trenutačne raspodjele moći među stranama, odnosno diktata suprotstavljenih interesa, tako je, kad je riječ o granici, ona uvijek politika nametanja. Iz toga se može reći da je granica češće prokletstvo nego sreća.
Naš Kvarner ima bezbroj vidljivih i nevidljivih granica. Neke su vidljive svima, neke ne. Neke raspoznaje tek nekolicina ljudi obdarena posebnim znanjima i spoznajama. I te nevidljive granice ponekad su čvršće od onih politički utvrđenih. Kako bilo, s granicama čovjek nikad nije načistu: s njima mora biti oprezan, nikada nisu konačne i stalno se pojavljuju nove.
U početku povijesnih zbivanja granica nije bilo. Kasnije, kako se ljudska povijest počela odmotavati, počele su se uobličavati i granice. Drevni pisci, putnici kopna i mora, granice samo nižu. One su jednostavne i drže se redoslijeda putovanja. Jedan takav putnik, grčki pisac, za Kvarner navodi kako iza Veneta dolazi narod Istra i rijeka Istar. Uz istarsku obalu plovi čitav dan i noć. Nadalje, zapisao je da iza Istre dolazi narod Liburna, pa redom nabraja njihove gradove: Apsirteju, Aulopi, Jaderat, Nedete, Olsi i druge. Napominje kako Liburnima vladaju i zapovijedaju žene.
Rimljani, dolaskom na ove prostore, šireći svoju hegemoniju, vode i opisuju ratove s Histrima i Liburnima, ilirskim plemenima. Nakon što su kod Nezakcijuma pokorili Histre 117. godine prije Krista, povlače granicu na rijeci Raši. I tako to traje stoljećima, sve do novih provala naroda, novih pljački, otimačina i gladi za boljim i plodnijim zemljama, za podnebljem koje može prehraniti novopridošlice.
Podiže se nova granica. Ona više nije zamišljena, omeđena rijekom ili planinskim prijevojem s pograničnom stražom na osmatračnici. Sada je to prva prava izgrađena granica na Kvarneru. Zid se proteže od najsjevernijeg kuta Kvarnera, rimske Tarsatice, ide kanjonom male rijeke koju Ptolemej naziva Oineus Potamos. To je naša Rečina, odnosno Rječina – granica, stvarna i zamišljena.
Nju se može i ne može obraniti ili osvojiti, no u svakom slučaju onaj tko želi osvojiti Kvarner mora je pregaziti. Taj limes Liburnije, visok nekoliko stopa, štiti teritorij Carstva i vodi kopnenom trasom prema alpskom zidu Alpium Iuliarum i rimskoj Emoni. No uzalud fortifikacijski pothvati: moćno Rimsko Carstvo na kraju će posustati pod udarcima nove barbarske krvi.
U ranom srednjem vijeku javljaju se Franci. I oni žele pomaknuti granice dublje u unutrašnjost. Karlo Veliki, preko svog pouzdanika, markgrofa Erika, pokušava proširiti granicu, no uzalud: Erik 799. godine pogiba pod Tarsaticom. Franci se povlače, pale grad, a bizantskom caru Konstantinu Porfirogenetu ostaje tek potvrditi u djelu O upravljanju carstvom da između Pule i Zadra nema mnogo vrijednog razgraničavanja, osim Nina i Labina.
Oko 12. stoljeća hrvatsko kraljevstvo gubi kvarnersko područje. Granicom na Rječini vladaju Devinci, potom Walseeovci, a nakon njih Habsburzi. S druge strane tog svojevrsnog Rubikona stoje Frankopani. Morsku granicu preuzima Venecija.
Kraj 19. i burno 20. stoljeće, obilježeno dvjema svjetskim kataklizmama, nije zaobišlo ni Kvarner. D’Annunzijeva epizoda, potom nacistička okupacija, dodatno su izmučili granicu. Učinili su je oštrom, nepovjerljivom i nacionalističkom za ljude s obje strane. Danas je ona mirna, ali ipak granica – nekima u glavama, nekima još uvijek na kartama.
Istaknutu fotografiju snimila Zorica Zoretić/Moja Ričina
#granica #Kvarner #Neven Lukačević #Rječina
