Ćenan Beljulji – Riječanin, obiteljski čovjek, sindikalist, radnik Čistoće, a odnedavno i finalist Zlatnog studia u kategoriji najbolji glumac za svoju ulogu jednog od D’Annunzia u najgledanijem hrvatskom dokumentarcu od osamostaljenja i najboljem europskom dokumentarcu 2025., Fiume o Morte redatelja Igora Bezinovića.
Ćenane, poštovanje, možemo na ti?
– Da, naravno Sanja!
Odlično. Zapravo sreli smo se prvi put baš na snimanju filma Fiume o Morte, bili smo zajedno u sceni ispred stepenica Bonavije kada se snimala scena s obožavateljicama.
– Kad je ona gospođa čitala poeziju?
Tako je. Koliko je vremena od tada prošlo?
– Mislim da je bio početak 2021. godine. Inače, kada smo počeli snimati 2020. godine još smo na nekim dijelovima morali nositi maske.
Kako je zapravo krenulo? Vidimo te u filmu na audiciji gdje razgovaraš s Igorom Bezinovićem o D’Annunziu. Kako si se našao u toj situaciji?
– Bila je objava na društvenim mrežama da traže statiste, a tako se javljam i drugim agencijama. Bude na fejsu, javim se, ili me oni direktno zovu ako im odgovaram za nešto. Pisalo je da se radi dokumentarac o Rijeci. Wow. Mislim si, ovo se isplati. Tu sam, blizu sam, ne treba mi platiti prijevoz, ne moram misliti kada ću doći kući, pa još i dokumentarac o Rijeci. Tu sam cijeli život, samo što sam rođen na Kosovu na godišnjem odmoru, mama je malo zeznula termin. Tada je bilo uobičajeno otići cijelih mjesec dana na godišnji odmor kod obitelji, tata uzme spavaća kola u vlaku. Mislio sam da će biti nekakav klasični dokumentarac, o kulturnoj povijesti, ne fašističkoj. Javio sam se i zvali su me u Boćarski dom na Brajdi. Bio je to jedan lijep i ugodan razgovor. Čak ni Igor nije znao točno u kojem će to smjeru ići, ali je skupljao ljude. I onda je prvi poziv nakon toga bio za Guvernerovu palaču. Nisam imao pojma da se snima. Bila je kamera, ali mislio sam da kamera mora biti tamo da bi analizirali, odabrali najbolje statiste.
Pazite, glavni glumac, meni je to u glavi nešto wow. Kada su nas intervjuirali Igor me pitao znam li talijanski i bih li bio glavni glumac. Pomislio sam ovaj čovjek nije normalan, ili se zajebava. I onda si mislim, pa što da ne? Želiš se igrati? Onda ćemo igrati tvoju igru (smijeh). Rekao sam da, apsolutno, nema boljeg od mene, ja sam najbolji. U stvari igrao sam igru, uopće nisam bio svjestan ničega. Dobio sam tekst kojeg nisam mogao pročitati prije toga. Kaže, pogledaj one skale za piture, popet ćeš se pa ćeš malo čitati. Popeo sam se, ufurao, pročitao, onako malo u sindikalnom stilu. Bilo je i malo grešaka jer sam talijanski učio samo u školi, a imao sam i susjede Talijane, tako da nije baš da nisam znao što je bongiorno, grazie ili arrivederci. Zatim je na red došlo pitanje honorara i mislim si, odnio vrag šalu, a htio sam samo vidjeti dokle ide ta igra. OK Igore, pristat ću, samo mi nemoj poslije reći da nije dobro, da mi zamjeraš, da se ljutiš ili da se svađamo. I tako smo počeli. On je rekao da će nas biti sedam, ja sam uporno tupio da ja to mogu sve odradit sam, postao sam škrt, totalni egoist, sebičnjak (smijeh).
Onda sam počeo čitati tko je Gabriele D’Annunzio. Pa to je bio neka budala teška. Što je napravio? Poubijao i domaće i ne domaće, Rijeku je ekonomski i financijski destabilizirao, mostove srušio, baš je napravio rusvaj. Prvi put sam se susreo na taj način s fašizmom. Rođen sam u Jugoslaviji i nisam nikada imao problema s time. Skužio sam da će uloga biti zahtjevna, a onda je krenulo… Govor za govorom, govor za govorom, govor za govorom. Scena na balkonu Guvernerove palače mi je bila jedna od najtežih i najiscrpljujućijih. Nedjelja od devet do pet. Ja sam fantastično naučio, nije mi trebao mikrofon, toliko sam to uvježbao, derao sam se, doslovno sam se derao. Ponavljali smo i ponavljali i ponavljali. I onda sam pitao Saru. Saro, dobro, u čemu je problem? Jedan pa dva, pa deset, petnaest, dvadeset puta ponavljamo. Već sam bio ljut. I prvi put da sam podigao glas na Igora. Dobro, Igore, u čemu je problem? Govori on: “Ni u čemu, sve super, nastavljamo”. Čujem na toki-voki da Igor pita Saru: “Jel’ Ćenan još ljut? Odlično, reci mu da snimamo”. Ja vidim na koje načine oni dolaze do emocije. To je psihologija, sve su isplanirali (smijeh). Taj put su me čuli. Jedan kolega me kasnije zvao i pita me imam li kakve veze s ovom budalom koja se dere na balkonu? Kaže: “Pa, čovječe, znaš li ti da se čuješ na Korzu?” Igor je izvukao iz mene ono što mu je trebalo.
I dio obitelji je sudjelovao u snimanju.
– Sin je sudjelovao skoro na svim snimanjima, osim na snimanju u Veneciji. Da sam mogao i u Veneciju bih ga uzeo. Bio mi je podrška i prvi je skužio da ličim na njega. Trebao sam se ošišati na ćelavo, obrijat i postati mu sliku. Kćer me ošišala, obrijala, ta ćela je svijetlila. U međuvremenu je sin otišao na kompjuter i isprintao sliku. I govori, tata, sad znam, zašto te Igor treba, ti nevjerojatno sličiš na tog fašistu. Supruga je kasnije došla. Kada smo snimali govor u Ivanu Zajcu to je bila fantazija. Bili su žena i mali. Moja je supruga bila ljubavnica od D’Annunzia koja je bila na balkonu i sa sinom pljeskala, a ja sam se šetao po bini, bina je bila moja.
Koliko djece imate?
– Četvero. Stari su 26, 24, 22 i 15 godina.
Jesu li ponosni?
– Ajme, da. Jesu, jako. Pa nismo mi znali kako će to u biti izgledati. U Art-kinu je bila premijera. Kćer i žena su išle na frizuru, obukle haljinice. Dečki su išli tu kod Hajdarija na frizuru, sakoići. I mene su spremili. Kad sam došao u Art Kino preuzeti ulaznice, rekao sam da mi daju sjedala od 1 do 5, bilo koji red. Ja sam uzeo prvo da bih mogao pobjeći.
I jesi pobjegao?
– Nisam. Bilo je ispunjeno do posljednjeg mjesta. Dvije projekcije za redom su bile, a trebali smo biti na obje. Počeo sam se tresti i znoj mi je curio. Pita žena: “Što ti je?” Kažem ja: “Moram pobjeći”.
Zašto?
– Pa ne znam kakve će biti kritike, hoće li biti dobro gledati samog sebe, nije više zezancija. Kaže ona da će me držati za ruku. Ne, nemoj ti mene držati za ruku, jer ja namjeravam pobjeći. Vi ostanite, ja ću vjerojatno pobjeći. Bit ću u WC-u, a ako me nema, uzmite taksi i dođite doma, ja ću uzet auto. Tresao sam se, bio sam mokar. Ide prva scena gdje se pojavljujem, i netko s balkona viče, evo ga, Keno! I onda aplauz.
Bila sam na premijeri, bilo je na platnu puno poznatih lica iz Rijeke i okolice, dio razloga zašto ljudi film osjećaju svojim.
– Imaju pravo na taj osjećaj, Igor je u stvari to i radio za njih, i treba biti ponosan. Napravio ga je s amaterima, ljudi moji. Jedina profesionalka koja je bila je Tonka, to je ona scena s klavirom, gdje je rekao da će mi osigurati profesionalnu glumicu zato što sam bio dobar. Ja sam mislio da se šali. Upoznali smo se, Igor nam je opisao scenu gdje ona mora naučiti svirati klavir, gdje ja trebam šetati, pa prići… Do kraja filma smo se zbližili, baš smo se lijepo sprijateljili, Tonka je krasna. Za maškare smo snimali kraj filma, Tonka je inzistirala da me drži pod ruku. On je rekao, daj, Tonka, nemoj mi raditi probleme, da nemam problema s njegovom ženom. Ona je rekla da će to riješiti s mojom ženom. Ovaj film će biti hit, želim ga držati pod ruku. I stvarno je bilo tako (smijeh).
Predivno. Jel’ žena imala problem?
– Žena je sada ponosna. Cijeli sam život u društvu žena. Volim biti sa ženama i moja žena to zna. Prevariti? Glupost. Mogu ja nju i ona mene kad god. Ali nije to to, u pitanju ja povjerenje. Ne bih dovodio svoj brak u pitanje, mojih četvero djece, 28 godina braka, nema tih para na svijetu. Samo sam mrvicu ljubomoran na moju ženu, u granicama normale, al’ to zato što je volim.
Još uvijek radiš posao koji si radio prije filma, odnosno napredovao si u međuvremenu.
– Napredovao sam samo zato što je trenutačno velika fluktuacija ljudi. U Čistoći su male plaće, jako puno ljudi odlazi, a ovi što dolaze ne zadržavaju se previše kada shvate kakvi su radni uvjeti. Eto, samo zbog toga što je postala nekakva rupa. Zatim su me makli.
Zašto?
– Zato što sam prijavio korupciju. Grad Kastav me 2019. godine proglasio Kastavcem mjeseca i godine, točno 15 godina sam radio u Kastavu, sudjelovao u svim procesima rada, bio u stalnim kontaktima s komunalnom službom, radio sve i svašta, imao potpuno slobodu kretanja, a bio sam u stalnoj koordinaciji s komunalnim službama Grada Kastva. I nakon 15 godina su odlučili da mi dodijele tu skromnu nagradu. I onda… Radnici su mi čestitali, ali nitko od šefova nije. U međuvremenom sam prijavio i korupciju, na temelju toga su me makli, a i to napredovanje je bilo što su mi dali jednu običnu malu čistilicu za rad, onu s četkama, na struju. Nije bilo većih bodova ili bolje plaće ili nekakva pozicija. Dapače, čak mi je bolje bilo u Kastvu, nego s tom čistilicom. To nije bilo napredovanje nego mazanje očima. I onda su me maknuli s tog napredovanja. Vratili su me na papuču, odvoz komunalnog otpada, takozvani papuča kamion i dva radnika. Mislili su da mi je to kazna. Ma nije kazna, moram tamo raditi, moram i ovdje raditi, baš me briga, valjda su očekivali da ću otići, dati otkaz.
No, i dalje sam bio vedar, nasmijan, dobrog raspoloženja, još jače sam se počeo baviti sindikalizmom. Upoznao sam Vedrana Sabljaka iz Sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacije koji je tada bio voditelj, a danas je predsjednik sindikata. U to sam vrijeme bio i član PGS-a, bio sam u odboru za ravnopravnost spolova, bio sam blizak političkim strukturama i počeo sam učiti kako sve to ide i polako sam ulazio u sindikalni rad. Već unaprijed sam odlučio da neću napustiti niti Rijeku, niti Hrvatsku i oni moje raspoloženje nisu mogli pokvariti. Nisam tražio napredovanje da ne radim, tražio sam napredovanje na osnovu mog rada, zalaganja, poštenja, redovitih dolazaka, neodlaska na bolovanje.. Na papuči sam imao odličnu ekipu, staneš kad hoćeš, odeš na kavu, pojedeš marendu i nastaviš dalje. Nema šefova, nema nikog iznad tebe, napraviš dobro i pošteno svoj posao, vratiš se u garažu, okupaš se, obučeš i odeš kući. Što je to meni trebalo pokvariti raspoloženje?
Kada osoba ima takav stav teško će mu netko ili nešto pokvariti raspoloženje.
– Ishendlao sam to onako kako to moj organizam, moja osobnost i moj karakter nalažu. Niste me srušili, niste me ponizili, samo ste pokazali da se bojite i pokazali ste vašu nesposobnost. Ne možete me ubiti, najgore što mogu je dobiti otkaz i otići dalje, ali i dalje ću biti veseo, raspoložen, imati sve u životu što sam imao prije. Moji neprijatelji su mi najdraži, uživam ih pozdravljati i nasmijati se. Natjeram ih da onu namrštenost pretvore u lažni osmijeh, i to je nešto. Mogu biti samo ponosan ako je netko nakon 20 godina mukotrpnog rada, zalaganja, ulaganja u sebe došao na poziciju. Nemam faks, ne mogu biti direktor, ali ti imaš faks ti možeš. Bit ću prvi koji ode kod te osobe čestitati, a znam da me ne voli.
Je li sada na poslu sve u redu?
– Je, apsolutno, sve je u redu. I dalje vozim taj kamiončić, komunalni kamion za odvoz otpada. Radim, sindikalno sam aktivan, imam podršku kolega. U zadnje tri godine smo povećali plaće. Imamo izuzetno velike rezultate u povećanju plaća i neoporezivih dodataka na plaću. Sve smo podigli na maksimum i dali smo do znanja direktoru da više nema zajebancije. Ove godine sam poslao nekih 30-ak službeni mailova što se tiče prijedloga, organizacije, čak i financija. Niti na jedan nisam dobio odgovor. Ali ne mogu mi ništa, ne radim ništa što nije po zakonu i oni su toga svjesni. Ne derem se, ne vrištim, ne prijetim. Držim se isključivo Zakona o radu, internih akata… Sindikalni sam povjerenik i imam dužnost i obvezu prijavljivati unutarnjim tijelima. Pa neka javnost ili institucije odlučuju hoće li se baviti time ili neće. Već tri mjeseca odgađaju kolektivne pregovore jer kao nemaju novaca. Želim im pokazati da novaca ima, samo na pogrešnom mjestu. Neka institucija odlučuje, svi članovi Nadzornog odbora imaju kaznenu odgovornost i oni toga moraju biti svjesni. Ne radim ništa što je protivno zakonu, za sve se savjetujem s novom voditeljicom Nikolinom i predsjednikom sindikata Vedranom, koji mi je veliki mentor i u sindikalnom radu i u životu, te podržava moj rad i borbu za radnike. Kada bih htio nešto napraviti, a da ne znam je li po zakonu, napišem mu dopis. Ako nešto nije u skladu sa Zakonom o radu kaže mi šta da promijenim. Prema tome, sve što sam do sada radio, sve moje dopisi prema poslodavcu, e-mailovi, kritike, sve je bilo u skladu sa Zakonom o radu. Jedino što oni mogu je ljutiti se. To je njihovo pravo, ali Zakonom o radu ja sam zaštićen od otkaza.
Uskoro je dodjela nagrada Zlatni studio. Troje vas je bilo u finalnoj nominaciji. Kada si saznao da si nominiran?
Radio sam, bio u Ponikvama i zvoni mi telefon, ali se nisam mogao javiti. I zovem natrag i kaže: “E, bok Ćenane zovem iz Jutarnjeg lista, nominirani ste za najboljeg glumca 2025. godine!” I ja sad njega prekidam, molim, gdje, što? Kaže on: “Smirite se čovječe, gdje ste?” Čovječe, pa radim, netko u ovoj državi mora i raditi. I on kaže: “Vi niste svjesni, smirite se! Jutarnji vas je nominirao za najboljeg glumca 2025. godine uz još četiri kandidata. Kad završite posao, kupite Jutarnji pa ćete vidjeti.” Što sad, meni nije jasno, kako ja mogu biti najbolji glumac? Ja nisam glumac. Zovem Igora da nije neka patka ili skrivena kamera? Kaže mi da nema pojma. Kada smo završili posao, Igor mi šalje link. Kaže: “Keno, oštra konkurencija!” Otvaram link i gledam. Ćenan Beljulji. Wow! Dolazim kući, euforija, žena, djeca, grlimo se, ljubimo se, šaljemo poruku kćeri u Njemačku. Euforija, totalna euforija. U međuvremenu me Iva Črnjar Ivančan pozvala na Radio Rijeku jer su i oni dobili nominaciju, kao i film Fiume o Morte, i onda smo pozvali ljude da glasaju. Starijem sinu sam rekao da aktivira svoje, mlađem svoje, ženi da aktivira kompletnu svoju familiju, ja sam rekao mojima u Čistoći da kažu svojima i to se proširilo. Legli smo spavati jer se više nije moglo glasati i u jednom trenutku iz hodnika vidim svijetlo dvije baterije s mobitela, ulaze u sobu i govore: “Tata, ušao si u finale!” Mi se dižemo, da izvineš, u gaćama. Ponoć je već bila prošla. Izlazimo ispred, radimo cedevitu. Bilo je nešto kolača u frižideru. Zovemo kćer, šaljemo svima poruke. Kasnije su zvali iz Jutarnjeg da mi potvrde da je 31. siječnja dodjela. U međuvremenu su i film Fiume o Morte i Radio Rijeka ušli u finale, tako da svi idemo za Zagreb. Sad se treba spremiti. Odijelo. Ženi neka haljinica. Da to bude lijepo usklađeno.
Slatke brige, odlično. Nadaš se pobjedi?
– Sanja, čak i ako ne pobijedim… Nije ovo pesimistična izjava. Nemoj misliti da sam pesimist, nisam po prirodi takav. Sama činjenica da ulazim u finale i da ću u Zagrebu sjediti tik do velikih ljudi, glumaca, profesionalaca, kao što su Filip Detelić i Šovagović, mi je velika čast i zadovoljstvo i osjećam se kao pobjednik. Sve što bude više od toga, je apsolutni uspjeh. Moja djeca mi govore da ne razmišljam i ne govorim tako, jer da ću sigurno pobijediti. I oni žele da podignem tu nagradu. Ne krijem da želim pobijediti, da izađem iz Zagreba kao pobjednik i volio bih da taj Zlatni Studio podignu i Radio Rijeka i film Fiume o Morte.
Kako sada usklađuješ karijeru, posao, obitelj?
– Odlično, bez problema. Prije sam jako puno bio odsutan od kuće i obitelji zbog sindikalnih sastanaka, odbora za ravnopravnost spolova, bio sam u predstavništvu PGS-a i još uvijek sam u predstavništvu Sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacije, ali su mi u jednom trenutku toliko počeli nedostajati obitelj i supruga da sam rekao stop, hajmo vidjeti prioritete. U odboru za ravnopravnost spolova sam sam bio u dva mandata, kada je zadnji istekao rekao sam dosta. Iščlanio sam se iz PGS-a, dobio sam većinski sindikat u Čistoći i nije mi više trebala politička potpora, a i nisam htio da se moj sindikalni rad povezuje s politikom. Dao sam ostavku na mjesto člana Vijeća mjesnog odbora Sveti Nikola. Ostao mi je samo sindikat i sada imam puno više vremena za suprugu i obitelj. U zadnji vrijeme malo manje zbog medija, ali dobro, to je slatko, neće dugo trajati. Nadam se da ću dočekati mirovinu u Čistoći, neću im dati gušta jer vrlo odgovorno tvrdim da je veliki dio nadređenih nesposoban i da poslujemo u minusu zbog njih, a ne zbog radnika. Kada dođe novi direktor, ako bude pametan, to će shvatiti. Čistoća može puno, a Rijeka može biti bolji, kvalitetniji i čišći grad uz novo vodstvo. Da se posloži organizacija rada i financijsko poslovanje. Tako da, idemo dalje.
Ima li nešto što nisam pitala, a da bi volio reći?
– Da su mi se apetiti povećali i da bih volio dobiti jednu ponudu u kojoj ću biti sam. Dobru, kvalitetnu ponudu da se pokažem u pravom svijetu. Nešto što odgovara mojoj osobnosti i mom karakteru.
Sviđa ti se gluma. Je li to novo otkrivena ljubav ili si i prije znao?
– Da, prije sam ju koristio samo u sindikalnom radu, kada sam morao izvući tog nekoga iz sebe, kada sam morao nadglašavati radnike, ili na kolektivnim pregovorima, gdje doslovno moraš pokazati psihološku snagu.
Šta ti je još plan za danas?
– Za danas? Apsolutno ništa. Idem doma. Imao sam težak i naporan dan. Za danas ću napisati jednu novu objavu o nepravilnostima u Komunalnom društvu Čistoća (smijeh). I to mi je jedina razbibriga u životu. Knjige jako slabo čitam jer nemam vremena, mada ih volim čitati. Zadnje sam pročitao cijeli komplet Marije Jurić Zagorke. U stvari nisam čitao, gutao sam. To je bilo prije nekih tri, tri i pol godine. I žao mi je što nemam vremena da više čitam. Volim čitati, ali dobro, sad se bavim pisanjem o nepravilnostima, a ima ih puno. I prati, bit će toga.
Može, pratit ću.
Istaknuta i ostale fotografije: Sanja Prodan
#Ćenan Beljulji #Fiume o morte #Igor Bezinović #intervju #Rijeka
