U zadnje vrijeme sanjam da živim u šiljilu. Onom najobičnijem. Google sanjarica, ogranak Srbija kaže da je to pozitivan san. Sreća i prosperitet.

Mini turneja po Austriji. Wien. Bad Ischl. Wels. Kanal am Linz
(u ovom klubu je do našeg prvog dolaska bio free drink za izvođače, nakon nas su uveli bonove, nakon našeg drugog dolaska su počeli naplaćivati drink za izvođače, nakon našeg trećeg dolaska su zabranili drink izvođačima i poslije se pretvorili u disco-klub ili lunapark ili AA komunu). I još par gradova kojih se ne sjećam. Schwarzenegger stalno u mislima.

Imali smo velike pauze/day-off između koncerata pa da se ne vraćamo, bez veze vozikamo i gnjavimo po granicama, smjestili su nas u jednu ogromnu “brdsku” kuću iznad Linza. Naš promotor je živio tamo sa sedam, osam sustanara. Ogromna, lijepa kuća, na osamini. Svako malo snijeg do koljena. Stanari su bili pisci, glumci, novinari, aktivisti i komunisti. Jako ljubazni ljudi. Toliko ljubazni da se nisu raspizdili kad smo im popili rum za kolače.

U pauzama/day off između svirki vodili bi nas okolo… Na klizalište… gdje smo padali i bili izvrnuti podsmijehu odvratnih fudbalerka Austrijanaca u odvratnim šarenim trenirkama, brkovima s gay-dijamant naušnicama u uhu… Na drugi valjda ikad rave-party u Europi… privatni stan… tutnuli su nam trip i posjeli nas ispod video-vertiga… tri dana kasnije nas nisu mogli maknuti od tamo… Na budističku večeru i druženje… gdje je glavna osoba popizdila, na njihov nasmiješen način… popizdila jer u prostoru gdje se odvijala večera postoji milijun gongova i zvončića, onih ritualnih i naravno kao pravi proto-budisti lupali smo non stop… a to se ne smije… budiš Budu bez veze… U nekakvu pivovaru gdje se proizvodi Weizenbier… pšenično pivo… za koje mi do tada nismo nikad čuli…k ao da popiješ pinku kruha… bljak… U nekakve opskurne klubove… na druge koncerte i partyje i tako danima.

Naravno, prije spavanja bi nam čitali odlomke iz Das Kapitala, izabrana djela Antonia Gramscija i još neke nama manje poznate austrijske autore
socijalističke misli.

I svake večeri kad bismo ostali u kući bi nam kuhali, delicije i too much. Jako ljubazni ljudi. Kuhar/stanar bi se mijenjao i trudili su se jako nam dočarati austrijsku i inu kuhinju. Govorimo o 1992. Godini, Red Bull je tek bio izmišljen.

Ah da, promotor je radio i kao DJ. Imao je sobu s trilijun ploča i dobru opremu. Popili smo 16 Red Bullova i tri dana samo presnimavali te ploče.
OK, još nešto pored Red Bulla. Mislim da smo “Jump Around”, House of Paina, mi donijeli u Palach.

“Pack it up, pack it in, let me begin…”
“I came to get down…”
“So get out your seat and jump around…”

Jedne večeri smo odlučili mi njih počastiti, pripremiti im večeru. Frend nam je iz humanitarne pomoći “donirao” paket svega i svačega. Za slučaj da nismo tako luksuzno prošli s tom kućom i vukli se po kakvim skvotovima.

Uglavnom paket se sastojao od pašte napravljene ni od čega. Fake, fake, fake, fake, fake salse od pomidora. Pomidor sigurno nije vidio ni zemlju, ni sunce… ma ni rasadnik. I nekakve norveške haringa konzerve.

Da skratim… sve smo to zdrobili u jednu padelu i prodali im bullshit da je to nekakav mediteranski specijalitet. Pristojno i sa zanimanjem su prionuli jelu… s previše “polite” pitanja o tome što se to jede, kako se priprema… Meni to nije palo na pamet ni dirnuti. Odjednom su naglo počeli ustajati, ispričavati se i nestajati put kupaonice. Duboki, probavni zvukovi, kašljanje, iskašljavanje i zvuk vodokotlića. “Gute Nacht” – i tulum se puno brže završio nego što smo mislili. Sljedeće jutro nigdje nikoga. Nema vesele team-building kave

I tako par dana.
Kada smo odlazili samo nas je promotor došao pozdraviti.
A inače, jako ljubazni ljudi.

Glazbena preporuka: