Srećom je dragi Tozo napisao suvisle textove pa nema veze ako se ja izgubim
Neki dan sam otvorio teglu pesto genovese, umak, i miris pinjola je šiknuo kuhinjom i drito me podsjetio na Pulu i koliko sam puta spavao po parkovima i šumama po Puli i oko nje; Šijanska šuma, Ferijalni savez, gdje bih se samo uvalio u tuđi šator ili naslonio na bor i nadao se da se neću probuditi spržen.
Davno je bio neki festival na stadionu Istre. Ljeto. Meni najbitniji band večeri Einstürzende Neubauten sviraju posljednji, znači ima vremena za razvaliti i pribrati se. Nakon što smo odigrali partiju odbojke s lubenicom, zamišljajte, upoznao sam neke divne ljude i popušio par lula mira s njima, onda snortnuo „malo“ poppersa, tada jako popularnog u Puli, popio pola litre crnoga vina i srušio sam se i zaspao ili pao u nesvijest, whatever.
Kada sam se pribrao, Neubauten su napuštali stage i pojavio se dosadni Alien Sex Fiend, glupi gothic davež. Zamijenili su raspored. Blixa Bargeld se potukao s menadžerom Aliena i ima od tada ožiljak na jednoj od obrva tako da se i on rado sjeti Pule kad se počeše po ožiljku.
U nekom kamp-kućica baru na Šijani pulski punkeri naučili su me da, ako exaš litru Pašarete, istarski Deit recimo, zvekne te kao joint.
Istina.
KRAFTWERK, ARENA, PULA, 28. 7. 2026.
Gledati kako se u neonskim kostimima četvorica Kraftwerka penju na pozornicu u prastaroj Areni dalo mi je misliti o Vespasianu, rimskom caru koji je dao sagraditi Arenu. Svi znamo čemu su Arene služile i kada, a gledati ultra-sofisticirani-elektro-software-vizualni spektakl u tom prostoru više je nego uzbuđujuće. U rimskoj areni imali su tehniku za reprodukciju pomorskih bitaka. C’mon!!!
Koncert je bio jebeno izvrstan. Čitajte Tozin text.
Kraftwerk su protutnjali svojom karijerom čistim i prilično dinamičnim zvukom i dinamičnom setlistom.
Što oni točno rade nemam pojma, ali nešto rade jer ne bi dva sata blejali u „svemirske“ konzole samo radi performancea. Ako i da, isto cool.
Njihovi genijalno sklopljeni songovi i space-odd-beat ritmovi na neki su način soundtrack west-njemačkog prosperiteta, mentaliteta i želje za budućnošću/futurom. I gibanjem, putovanjem, micanjem. I ludo je da su Ralf i Florian 1970. godine odlučili zatvoriti se u neki podrum u Düsseldorfu i da su stvorili zvuk/sound koji će par desetljeća kasnije postati baza za kompletan all/round the world žanr/genre… elektroniku i techno i sve derivacije toga. Kužite, sound za genre. I to s čudnim, tada još proto spravama. Podrum se zove KLINGKLANG.
Ralf i Florian u jednom su momentu poludjeli za biciklima i bicikliranjem i Tour de Franceom, toliko da su na neko vrijeme zamrznuli bend i samo biciklirali naokolo.
Karl Bartos, dugogodišnji ex. bubnjar i perkusionist Kraftwerka, u nekom intervjuu kaže: „…kada su Ralf i Florian odlučili ponuditi mi da sviram s njima… predložili su da se nađemo u (nekom) hotelskom restoranu u Düsseldorfu, restoranu poznatom po ne baš jeftinim doručcima… oni su častili doručkom… hmmm… pomislih, ovo su neki posh tipovi… vješto sam pogledao ispod stola i obojica su nosila nove, cijele cipele… što je za moju generaciju bilo nezamislivo…!!!“
Lud koncert i puno humora u njemu zapravo.
Ja znam napisati JEBI SE na digitronu.
Srećom, nitko se nije onesvijestio.
Jednom davno u Ljubljani, nakon uspješnog jednotjednog ne-jedenja, u nekoj lost šetnji gradom sreo sam našu prijateljicu i menadžericu koja je lijepila plakate za neki koncert koji je organizirala. Pozvala me da joj pomognem.
Gore/dolje po gradu i lijepi plakate. Ljepilo je bilo jako i nasnifao sam se, ne želeći, i tresnuo u nesvijest. Kasnije joj nisam priznao da sam jebeno gladan. Častila je s par piva i bilo mi je malo bolje.
LITURGY, KLUB GROMKA, LJUBLJANA, 3. 8. 2026., METELKOVA MESTO
Liturgy svoju glazbu nazivaju „transcendental black metal“. I to je kompletno točno, osim što je njihova glazba i više od ovog opisa. Oni koriste metal sound, ali zapravo tu je pomiješano mnogo toga… minimalističke glazbe… u smislu aranžmana i repetitivnosti… noisea… jer su jebeno glasni i nabrijani… klasične… skoro medieval glazbe u smislu akordacije i vokaliziranja i ponekad hip-hopa u smislu korištenja ritma.
Članovi benda često se mijenjaju, što nije čudno s obzirom na intenzitet snimaka i live nastupa. I tipovi su uvijek jebeno glazbeno školovani ljudi, klasika, jazz, folk i što sve ne.
Hunter-Hunt Hendrix, glava Liturgya, više je puta raspizdio metal svijet.
Napisao je manifest, na pun kurac stranica, tip je završio filozofiju i tko zna što sve ne, i u manifestu lijepo objasnio što je transcendentalni metal, zašto je nordijski death metal zakurac, zašto su „tradicionalni“ textovi metala i podžanrova metala imbecilni i kamo future metal treba ići, što se nikome nije dopalo.
Hunt je 2020. transgenderirao i sada je Haela-Hunt Hendrix.
Haela se pored Liturgya bavi pisanjem opera i glazbe za razne teatarske situacije. Kaže da je bitno micati se iz comfort zone i izbjegavati self-imitation. I yep, albumi Liturgyja prilično se razlikuju.
Koncert u klubu Gromka bio je jebeno višeslojno iskustvo… jedno je Haela i njezin vokal i uopće stage presence… Haela izgleda kao sramežljiva djevojka s likovne akademije, a njezin glas, nakon što u delay looperu iznjedri neki čudni medieval misal, brzo skoči u sekciju horror screamova… kratki vrlo visoki vriskovi… kao da joj netko skida čičke/čičkove s duše… predivno.
Drugi doživljaj je cijeli bend zajedno i njihova preciznost u izvedbi tih ultra-speed-riff-noise dionica… predivno.
Treći doživljaj je publika, najmanje metal blocks, veoma mladi ljudi, sramežljivi studenti bilo čega, koji u miru, bez ikakvog mosh/head/bang/stage/dive i uobičajenog metal pompoznog ponašanja, uživaju u glazbi… predivno. (Nije da se ne drmusaju, of course, samo ne dave… got it?)
I zadnje iskustvo je toplina… indoor klub, oko 300 ljudi, jedna klima… predivno. Srećom se nitko nije onesvijestio.
Potražite Liturgy i Haelu i uživajte.
Kada sam jedini put letio za Caracas nosio sam trodijelno odijelo, košulju, prsluk, sako i hlače. Kod nas je bilo hladnjikavo proljeće, a tamo +40, a godišnje doba zove se zima. Izašao sam na terasu aerodroma zapaliti cigaretu, skoro riknuo, ali odlučio sam u naletu duboke pameti glumiti da mi je cool tako da moje kolege pomisle da je vani ugodno. Nonšalantno sam pušio i oni su se svi pojavili na terasi i riknuli od toplinskog udara. Jebali su mi mater, bilo je i prilično starijih osoba. Srećom se nitko nije onesvijestio.
NICK CAVE AND THE BAD SEEDS, ARENA, PULA, 5. 8. 2026.
„Ja sam projekcija vlastitog očaja i želje za samouništenjem.“
Nick Cave, NME, 1984.
„Ja sam otac i suprug i na neki način osoba ovoga svijeta.“
Nick Cave, ABC, 2024.
I svašta se dogodilo i stvorilo između ove dvije rečenice.
Cave i ostatak benda izašli su na stage u Areni u odijelima, a bilo je, kako je sam Nick rekao, „…it’s inhumanly HOT“, i isprobao je tri lepeze različitih veličina iz vrištećih ruku publike iz prvih redova, koja je vjerojatno ušla u 19 h, kada su se vrata Arene otvorila, i čekala do 21 h na +40 i vjerojatno sišla s uma od topline.
„Fucking Pula!“, uzviknuo je nakon prvog aplauza oduševljenja.
Gdje god nastupaju Nick vikne „Fucking… Paris, Copenhagen, Claim burg, London…!!!“ etc., gdje god da sviraju.
Suvislu reportažu koncerta napisao je dragi Tozo, potražite.
Novinar… „Odakle dolazi pesimizam na vašem posljednjem albumu…?“
„…Hm uhm ne znam kako uopće odgovoriti na ovo pitanje… i treba li se ovakvo pitanje postavljati… mogu razumjeti da Brucea Springsteena pitate odakle optimizam u njegovim pjesmama i to bi bilo nešto za pročitati… ako bi Bruce smislio neki odgovor… mislim da bi ‘pesimistični’ albumi trebali biti tretirani kao ‘normalni’ i istiniti, a da bi ‘optimistične’ albume trebalo staviti pod upitnik…“
Nick Cave, Stranger in a Strange Land, VPRO documentary, 1987.
Kada su mu neki novinari 1985. „posrali“ drugi album „The Firstborn Is Dead“, iz ovakvih ili onakvih razloga, Cave i SEEDS snimili su album obrada „Kicking Against the Pricks“, pjesmaricu njihove mladosti i ukusa, so to speak.
Izvrstan album prastarih balada, weird cheesy pop tunesa, camp folka, country egzotičnosti… etcetcetc… uglavnom FUCK YOU/JEBI SE poruka svim tim novinarima, veoma vesela i optimistična i visprena poruka od nekoga koga se stalno smatra down, dark, pesimističnim, no fun, sjebanim, preozbiljnim, princem tame, mračnim propovjednikom etcetctec i slične gluposti.
Svirati country songs, a biti u vrhu nezavisne/indie glazbe, bilo je hillarious.
Jedan od singlova iz tog perioda, posvećen jednom konkretnom novinaru, zove se SCUM = BAGRA i objavljen je kao flexi-disc koji se nije prodavao nego besplatno dijelio uz časopis za koji je taj novinar pisao. Funny enough?
Čini mi se da je taj single izašao baš na dan kada su Nick Cave and The Bad Seeds prvi put svirali u dvorani Kodeljevo, Ljubljana, osamdeset i neke, više se ne sjećam, gdje smo kupujući karte vidjeli Cavea kako pada sa stagea za vrijeme tonske probe. Bio mi je rođendan/birthday. Prvi bend Nicka Cavea zvao se The Birthday Party.
NOW IT’S TIME FOR JOY
Koncert u Puli bio je furiozan, nježan, razjeban i posložen u isto vrijeme.
Songovi iz svih faza karijere.
The Bad Seeds i prateći vokali jebeno koncentrirani i odlični.
Skakati iz nabrijanog u nježni „film“ s istim coolnessom nije zajebancija.
Hmm, film, ne znam koliko znate povijest filma, ali ispada da je Marlon Brando sa svojim producentima i vlasnicima filmskih studija potpisao ekskluzivni ugovor u kojem je sigurno stajala stavka da u skoro svakom filmu mora dobiti po pički, biti premlaćen, ubijen i već nekako fizički mutiliran.
Najbolje kada ga Elizabeth Taylor pošteno izbičuje po licu, zaboravio sam ime filma, supercool.
U Cave style songovima često netko najebe… psihički, fizički ili duhovno.
Ili sve troje odjednom.
I to je normalno i istinito.
I humano.
Privatni vrhunac koncerta, pjesma Hollywood, 15-minutni trip ljudskosti, tuge i ljepote.
Svi textovi o koncertu uvijek drobe o misi, propovijedanju, izbavljenju, bla bla.
Nije misa nego odličan koncert veselo ozbiljnih i daleko od zabave predanih umjetnika. Transcendentno je, nije misa.
Bilo je toplo za popizditi i ljudi su padali u nesvijest.
Iznojio sam par litara znoja.
Jedna od pjesama s „Kicking Against the Pricks“ zove se… „The Carnival Is Over“…
Glazbena preporuka:
Gnod R&D – Nobody Knows This is Anywhere (2026)
Fourtet – Surprise Album (2026)
Wuollahee!! – Live With Rio (2026)
Dead Bob – Nothin Changes Everything (2026)
Michael Cloud Dugvay – Kingdom come, Kingdom go (2026)
XiuXiu – Eraserhead XiuXiu (2026)
Renzniro – No Weapon Shall Prosper (2026)
Brian Ennal and Blockheads – Boat Shoes (2026)
Helado Tropical – Helado Tropical (2026)
Tricky/False Idols – Different When It’s Silent (2026)
Van Morrison – SVE SVE SVE SVE
Seabuckthorn – Never The Same River (2026)
Ben Light – The Daylight is Ours (2026)
Celer – Capri (remastered 2026)
Kate Carr – Vertical London / new year’s day (2026)
Panda Bear & Sonic Boom – A?Of When (2026)
Nu Jazz – Un Jazz (2026)
Hackedepicciotto – Lichtung (2026)
Claire Chase, Jack Quartet, Terry Riley… – The Holy Liftoff (2026)
Earthball – Actual Earth Music vol. 3&4 live (2026)
Brown Whornet – SVE SVE SVE SVE SVE
The Durutti Column – Renascent (2026)
Highsigh – Once Bend (2026)
HIIIT – SIIIX, vol. 3 (2026)
Daniel Jolan – Sublime Lenteur (2026)
Foodman – Hikarigasashikomu (2026)
Franck Vigroux – Sonnailles (2026)
Roy Montgomery & Martha Skye Murphy – Nebular (2026)
Gus Englehorn – The Broken Balladeer (2026)
Glenn Branca – Symphony no. 4, physics (2026)
The Breedling – A Straunge and Terrible Wunder (2026)
Oen Sujet – The Friendliest Fight we Know (2026)
