Natalija Banov: Učitelji moraju živjeti sa sredinom u kojoj djeluju

Od svih glazbenih pedagoga, Natalija Banov ima najveći skladateljski opus – rekla je doc. dr. sc. Anita Gergorić, viša savjetnica za Glazbenu kulturu i umjetnost pri Agenciji za odgoj i obrazovanje na predstavljanju najnovije knjige kompozicija Natalije Banov – Trajnaninanena – namijenjene dječjim zborovima. Također je istaknula da je ova zbirka od petnaest pjesama dragocjen doprinos glazbeno-pedagoškoj praksi!
A prof. dr. sc. Diana Grgurić zaključila je da je – s obzirom na korištenje primorskog melosa i istarske ljestvice – ova zbirka „svjetionik i zalog da ćemo čakavštinu i domaći kanat održati!“

Ima li većih komplimenata za jednu skladateljicu, koja je život posvetila komponiranju dječjih pjesama i radu s dječjim zborovima?

Rođena i odrasla u Rijeci, ali sa snažnom vezom s vinodolskim krajem odakle je podrijetlom (no iz onog dijela u kojem istarska ljestvica nije bila dijelom autohtonog nasljeđa), Natalija Banov je kao mlada učiteljica glazbene kulture došla na Krk i počela upijati i osluškivati glazbeni izričaj koji je djeci bio blizak generacijama. Ubrzo je utemeljila zbor Mići boduli, koji je postao zaštitni znak grada i otoka Krka, počela za njih i skladati pjesme bazirane na primorskom melosu, pritom se oslanjajući na izvore i ljude od kojih je stalno učila i kojima je zauvijek zahvalna.
U povodu vrijednog projekta pod imenom Trajnaninanena – knjige dječjih pjesama baziranih na istarskoj ljestvici i spota koji je snimljen na prekrasnim lokacijama Primorsko-goranske županije – razgovaramo s Natalijom Banov koja svih ovih godina sa svojim zborovima i izvannastavnim aktivnostima bilježi nesvakidašnje uspjehe. Ona ne samo što sklada za zborove, već i darovitu djecu potiče na komponiranje, pomaže im u skladateljskim formama odgajajući tako nove generacije zaljubljenika u dječji kanat!

Kako potičete glazbeno stvaralaštvo kod djece uzrasta osnovne škole?

– Jedna od zadaća učitelja je poticati djecu na samostalno stvaranje. Kao što djeca crtaju i slikaju na zadane teme, ili pišu prozu i stihove, tako mogu stvarati melodije i ritamske sekvence ili uglazbljivati stihove – svoje ili tuđe.
Kao učiteljica, potičem djecu da tekstu daju melodiju, učim ih kako pjesma treba izgledati – mora imati kitice, refren, tj. određeni glazbeni oblik – a činjenica je da u svakoj generaciji djece ima darovitih, samo na tome treba raditi.
U sklopu nastave glazbene kulture u osnovnim školama ne uči se zapisivati note melodije koju su osmislili u glavi, ali ako su ju u stanju otpjevati – onda to može za njih napraviti učiteljica.
Tu njihovu melodiju odsviram im na klaviru, potom sviram moguću harmonijsku pratnju, akorde, pa onda oni biraju kako žele da im pjesma u konačnici zvuči.

Koja je sudbina i cilj takvog dječjeg stvaralaštva?

– Gotove skladbe šaljemo na dječje festivale. I to je za sve – veliki izazov i uzbuđenje.
Dok je postojao festival Kvarnerić – idealan za dječje stvaralaštvo – sudjelovali smo na njemu svih 16 godina. Sada šaljemo skladbe na ČAraoke! Ove godine na ČAraokama imamo tri dječje autorske skladbe – potpuno različite od onoga što bih ja, recimo, napisala.
Moje zboristice – Lovranske črešnjice – uz samostalno stvaranje melodije same slažu i prateće vokale – što je rezultat dugogodišnjeg rada – sati i sati uloženog truda i obostrane ljubavi, a rezultat se vidi: sad im to već dolazi spontano.

Sudjelujemo i na međunarodnim natječajima. Nedavno su objavljeni rezultati European Song and Podcast Student Contest „Make it Heard“. Prije tri godine, na Cipru, dobili smo prvu nagradu za jednu skladbu, a ove godine smo poslali dvije kompozicije:
Jedna je – po glasovima stručnog žirija i ostalih sudionika iz Europe – osvojila peto mjesto u Europi, u kategoriji do šestog razreda i konkurenciji 52 pjesme pristigle na natječaj! Autorice su tri djevojčice šestog razreda iz Mošćeničke Drage: Lorena i Marlena Rubinić i Nea Frolja (koje idu i u glazbenu školu, dobro im dođe to znanje, naravno) – one su osim glavne melodije i harmonije same složile i troglasje, što je zaista uspjeh za taj uzrast. Moj mentorski utjecaj je ovdje bio minimalan.

Druga skladba koju smo poslali snimljena je s instrumentima uživo – violina, dvije flaute, bas gitara, cajon i klavir – solistica je Mia Staraj uz prateće vokale. Imali smo peh – na sam dan snimanja prateći vokali su bili bolesni, tako da rezultat nije bio onakav kakav je mogao biti. Ali tako je to sa snimanjima – kad dobiješ priliku, treba ju iskoristiti, makar bili i bolesni.

Djeci je to sigurno zanimljivo i uzbudljivo, ali sva težina posla i odgovornosti je na Vama, kao učiteljici glazbene kulture. Nakon nastave, koja je sama po sebi zahtjevna i iscrpljujuća – Vi se dajete ovim izvannastavnim aktivnostima, kao da se to podrazumijeva!

– Nakon dva mjeseca intenzivnog rada na pjesmama za spomenuti europski natječaj u Grčkoj, pa za Dječji festival čakavske pjesme ČAraoke, županijsku smotru Glazbene dječje čarolije i pripremu knjige Trajnaninanena, ja sam nakon predstavljanja moje knjige imala zdravstvenih teškoća. Postoje granice izdržljivosti koje bi trebalo poštivati, barem zbog vlastitog zdravlja. Ali kad ste u zanosu i kad vidite koliko djeca ulažu truda – ne mislite na sebe. Jer znam da bez ozbiljnog rada – nema rezultata.

Kad ste Vi počeli skladati?

– Počela sam još kao dijete s desetak godina svirajući klavir i to u tajnosti (nisam htjela da itko čuje te moje uratke, čak ni moja obitelj). A najbolje mi je mašta radila u Triblju, točnije Sušiku kod bake i djeda gdje sam provodila sve svoje školske praznike. Tamo sam se na šterni igrala učiteljice, pripremala priredbe s mlađom djecom (rastezala neku ogromnu tatinu harmoniku)… Uglavnom, već sam tad znala čime bih se htjela baviti u životu.
Tu su bili moji počeci.
Te prve pjesmice zapamtila sam, kasnije zapisala i snimila s malim Tratinčicama u Glazbenoj školi Aleksandre Jug Matić.
Djeca su najbolji pokazatelj je li pjesma dobra. Ako ju ona prihvate i rado pjevaju – uspjeli ste.
U knjizi Trajnaninanena su baš takve pjesme – neke su nastale još prije 20-30 godina, a rado se pjevaju i danas. Sad već ima i roditelja koji se sjećaju da su ih nekada pjevali! To me baš čini sretnom. Zato smo objavili knjižicu, a vrlo sam ponosna na spot i snimke svih pjesama iz knjige – neke su pjesme snimljene upravo na mjestima mog odrastanja.
Jer, najljepši dio mog djetinjstva, ali i mladosti, upravo je vezan uz baku i djeda, uz Vinodol, običaje, „domaći zajik“. Zato je zavičajnost važan dio mojeg stvaralaštva, na neki način me i „odredila“ kao autoricu.

U Osnovnoj školi Viktora Cara Emina u Lovranu radite od 2013. godine, vodite dječji zbor Lovranske črešnjice – mlađeg uzrasta od drugog do četvrtog razreda i stariji zbor, od petog do osmog. Vole li djeca pjevati?

– Da, vole. Ali velika je razlika od djece unatrag desetak, dvadesetak godina i danas – drugačija su, drukčije razmišljaju, u najmlađem školskom uzrastu sve sporije memoriraju pjesme jer od malena ne razvijaju pažnju, a pjevanje se, naročito u obiteljima, ne njeguje kao nekada.
U principu imam podršku roditelja djece u radu sa zborovima, što je važno za neometani rad.
No katkad ima upita ili komentara zašto u zboru ne mogu pjevati sva djeca bez selekcije.
Kad svi pjevaju bez selekcije, nema napretka. Natjecanja, smotre, festivali su prilika da se oni s kojima se radi i koji imaju dobre sposobnosti dalje razvijaju te da se vidi gdje su po kvaliteti u odnosu na druge zborove.
Zato za nove članove zbora radim audicije. Kad su mali, nisam stroga jer odrastaju i s vremenom se razvijaju (ili sami odustanu kad vide da ne mogu pratiti rad). Kasnije sam rigoroznija, jer u protivnom nema rezultata.
Evo, na natjecanju dječjih zborova u Požegi – Vallis Aurea Cantat, školske godine 2024./25. – osvojili smo Zlato, a godinu dana ranije Grand Prix. Baš se u te dvije školske godine stvorila dobra zborska ekipa koja pjeva troglasno i trud je bio nagrađen.
U Požegi se nastupa u dvorani glazbene škole koja ima sjajnu akustiku. Kad su djeca zapjevala, ponijela ih je akustika i pjevali su još bolje!
Hendikep u radu sa školskim zborovima je fluktuacija djece svake školske godine (odlazak učenika osmih razreda i dolazak novih učenika petih razreda koji nemaju iskustva višeglasnog pjevanja pa je svaka školska godina zapravo rad „ispočetka“).

Osim sudjelovanja na zborskim natjecanjima, Vi ste se tijekom godina istaknuli priređivanjem dječjih mjuzikla, jedan smo gledali na velikoj pozornici HKD-a na Sušaku!

– Da, bio je to mjuzikl Novi dan u kojem su 2010. godine nastupala djeca i mladi iz cijele županije. Ideja je krenula od plesnih predstava koje je Dolores Bugarin radila sa svojom plesnom udrugom RiDance. Sve njihove predstave imale su priču, samo je nedostajalo pjevanje. Tu sam se priključila ja i kolegica Norma Migliaccio Čučak koja je radila dramski segment izvedbe – tako je nastao Novi dan s kojim je Grad Rijeka kandidirao za naj akciju gradova prijatelja djece. O uspješnosti projekta svjedoči Povelja za naj akciju gradova i općina prijatelja djece, koju dodjeljuje Hrvatsko društvo Naša djeca.
Novi dan je bio veliki projekt, mnogo sudionika, zahtijevao česte probe, a pritom nikada nemate dovoljan broj termina na pozornici, sredstava, potpore… Zahtjevno, iscrpljujuće, ali nam je donijelo i mnogo radosti. Svima. Mnogi izvođači Novog dana danas se kao mladi odrasli ljudi profesionalno ili amaterski bave pjevanjem i glazbom.

S malim zborom Lovranske črešnjice i kolegicama u školi, 2024. godine radila sam školski mjuzikl U modroj uvali. I to je bila uspješnica, općina Lovran i naš mjuzikl također su dobitnici Povelje Hrvatskog društva Naša djeca za naj akciju.
Ovakvi projekti, odlasci na natjecanja i česti nastupi populariziraju izvannastavne aktivnosti i kod djece se budi zanimanje, što je u svakom slučaju pozitivno jer usmjerava djecu ka kreativnosti i druženju, što je danas sve rjeđa pojava…
Bilo je tu još niz manjih glazbeno-scenskih prikaza.

Vaša vezanost uz primorsko-istarski izričaj zapravo se rodila radom na otoku Krku, sa školskom djecom kojoj je tradicijsko pjevanje bilo prirodno.

– Kao učiteljica, morala sam živjeti sa sredinom u kojoj sam radila, djeca moraju poznavati tradiciju svog kraja. Ono što sama nisam znala, našla sam u vrijednoj i velikoj knjizi maestra Dušana Prašelja Zaspal Pave – iz nje sam učila te s Mićim bodulima pjevala te pjesme. Velika podrška i pomoć bio mi je sopac, istraživač i zapisivač tradicijske glazbe otoka Krka Ivan Pavačić koji mi je stručno objasnio sve o sopelama, pjevanju, plesu, tararankanju… Radeći s Mićim bodulima, počela sam za njih skladati po kanonima istarske ljestvice, a djeca su te pjesme jako dobro prihvatila.
Radeći u Rijeci, to se stvaranje novih skladbi s elementima istarske ljestvice prorijedilo – postojali su i drugi glazbeni interesi pa sam skladala niz pjesama koje su se izvodile na brojnim festivalima i osvajale nagrade, a u Lovranu koristim i skladbe koje su ranije nastale, samo ih obnavljam s novim generacijama.

Vratimo se snimanju audiovizualnog projekta uz pjesme iz Vaše knjige „Trajnaninanena“. Spot je okupio djecu iz cijele Županije, koja su izvela 15 pjesama iz knjige.

– Najkraće rečeno, na ovom sam projektu okupila ljude koje volim na mjestima koja volim.
(https://www.youtube.com/watch?v=quevg6IBNKY&list=PL2uPrHb3qnOnD3unXTivD9bUXcWxyYpMz)

Naslovnu, troglasnu a cappella pjesmu Trajnaninanena za koju sam pisala tekst i glazbu pjevaju Lovranske črešnjice i prijatelji, a to su Plesna udruga RiDANCE, Rijeka (voditeljica Dolores Bugarin), Dječji zbor OŠ Rikarda Katalinića Jeretova, Opatija (voditeljica Marina Dadić Petričević), Dječji zbor TRATINČICE, KEC Glazbeni vrtuljak, Rijeka (voditeljica Suzana Matušan Avgustini), Dječji zbor MIĆI BODULI, Krk (voditeljica Ivona Bobinac), Dječji zbor OŠ Frana Krste Frankopana, Krk (voditelji Jurica Goja i Dana Bajčić), članice školskog zbora „Mažuranići“ OŠ Ivana Mažuranića Novi Vinodolski (voditeljica Ilgen Pavačić), Folklor OŠ I. Mažuranića, Novi Vinodolski (voditeljica Marina Levar) i članovi KD Ive Jelenović, Dobrinj (voditeljica Mirjana Mrakovčić).
Spot je sniman u Lovranu, Mošćeničkoj Dragi, Opatiji, Rijeci, Krku, Dobrinju, Novom Vinodolskom, Driveniku, Triblju, Ronjgima, uz financijsku potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih, TZ Kvarner, TZ Lovran, TZ Vinodol 2025. g.

Izdavač knjige je Ustanova Ivan Matetić Ronjgov, Viškovo. Sudjelujete redovno i u njihovoj manifestaciji Proljeće u Ronjgima.

– Zahvalna sam Ustanovi kao izdavaču, jer je bilo najprirodnije da ona to bude. Ovom knjigom zatvorila sam osobni krug – od Zaspal Pave Dušana Prašelja s kojim je počelo moje bavljenje našom tradicijskom glazbom baziranom na istarskoj ljestvici do pjesmarice Trajnaninanena s 13 autorskih skladbi i dvije nastale kao plod mentorstva u radu s djecom. Kako se radi o pjesmama popularnog žanra, ali s elementima istarske ljestvice, sve su pjesme i audio i video snimljene u izvedbi mojih dosadašnjih zborova i u aranžmanima naših priznatih glazbenika Aleksandra Valenčića i Roberta Grubišića. Sve imaju i svoj video zapis koji se očitava pomoću QR koda na koricama knjige.

U Ustanovi sam držala predavanja, educirala kolege, sudjelujem u tradicionalnoj manifestaciji Proljeće u Ronjgima – djeca se druže, zajednički muziciraju pod vodstvom mentora i svi tada uživamo. Ali to ne može biti jedino. Ronjge treba još više otvoriti djeci! Iako već postoje organizirane posjete Spomen domu u Ronjgima, moja je ideja i želja da jednako kao što škole iz PGŽ organizirano kroz terensku nastavu obilaze selo Lipa kako bi se u Muzeju uz multimedijalnu prezentaciju upoznali s povijesnim stradanjem žitelja Lipe za vrijeme Drugog svjetskog rata, ili jednako kako se učenicima osmih razreda na državnoj razini in situ predstavlja stradanje Vukovara, da se u Ronjgima SVI učenici iz osnovnih škola naše Županije (a po želji i šire!) upoznaju s našom, unikatnom tradicijskom glazbom za koju je najzaslužniji Ivan Matetić Ronjgov, ali i njegovi nasljednici. Previše se na tom planu postiglo i napravilo da bi to bila baština samo jedne Ustanove u Viškovu. Budući da ima i znanja, i prostora, treba se otvoriti mladima, osmisliti programe, radionice, natjecanja koji će se izmjenjivati kroz čitavu godinu (ideje već postoje na papiru), možda i proširiti Spomen dom u interpretacijski centar (poput Muzeja bećarca u Pleternici). Ulaganjem u djecu i mlade i u njihovo učenje i upoznavanje nasljeđa, samo tako ta naša baština ostat će živa!