Ako neka riječka ustanova u kulturi ima kontinuitet upravljanja, onda je to Gradska knjižnica Rijeka. Niko Cvjetković na njezinom je čelu minulih osam godina, a odlukom Gradskog vijeća Grada Rijeke bit će i u naredne četiri. Jedinstveno i bez ijednog disonantnog tona prihvaćena je nova kandidatura dosadašnjeg ravnatelja.

Malo je ravnatelja riječkih ustanova u kulturi koji imaju tako unisonu podršku pozicije i opozicije u isto vrijeme, očito i to dokazuje da je Vaš način rada, ali i način rada Vašeg tima ljudi i svih djelatnika, jedan čovjek malo toga može promijeniti sam, prepoznat na pravi način?

– Definitivno mora postojati tim ljudi. Sretan sam, zadovoljan i ponosan, jer taj društveni konsenzus je jako bitan. Mi smo narodna knjižnica i moramo raditi za svih jednako, kada te svi podrže znači da si dobro odradio prethodne dvije etape. Nadam se da ćemo i treću etapu nastaviti u istom tonu. Čovjek sam koji ne vjeruje previše u revolucije, puno više vjerujem u evolucije i mislim da se stvari mogu promijeniti, ali to mora biti tisuću malih koraka, a ne jedan veliki.

Poznati smo po tome da vrlo lako prolazimo faze od oduševljenja do očaja, skloni smo kritikama, puno puta i neutemeljenim, ali u slučaju nove zgrade Gradske knjižnice Rijeka, obnova koje je u prošlosti često izazivala razne polemike, svi kritičari su utihnuli. Nemoguće je pronaći ikoga tko bi rekao nešto protiv?

– Da, povratne informacije su uglavnom sjajne; kako od građana, tako i od struke. Čuli smo i neke malobrojne, ali uistinu dobronamjerne kritike koje su uvijek dobrodošle. Neke stvari ne vidiš pa ti ljudi skrenu pozornost na detalje. I imaju pravo. Mi smo sve planirali na papiru, u pretpostavci se postavljaš u funkcije prostora, zamišljaš kako će se što koristiti, ali ovo je sve sada na testu. Pratimo iskustva korisnika da bismo vidjeli što ćemo zadržati, što mijenjati, što prilagoditi. Ali slažem se da je knjižnica kod svih izazvala vau efekt.

Zgradu Knjižnice projektirao je Saša Randić i mislim da je odradio fenomenalan posao dajući cijeloj zgradi, ali i okolišu, svoj vizualni pečat. Dobili smo divan prostor i odriješene ruke za osmišljavanje sadržaja. Razmišljali smo što i kako te u jednom trenutku shvatili da se cijela priča Knjižnice mora graditi oko korisnika. Oni i njihove potrebe su centar svega. Tako smo počeli razmišljati o tome da prizemlje postane najbučniji dio knjižnice, svojevrsni natkriveni trg, a dizanjem na više katove, rad postaje sve tiši i tiši. To je koncept koji nas je osvojio i u ova prva dva mjeseca od otvorenja, pokazao se kao dobar odabir, pogotovo stoga što smo išli na „open space“ koncept. Neke knjižnice ostavljaju „open space“ pa idu na velike otvorene prostore, neke prostor razbijaju na više manjih funkcionalnih cjelina. S obzirom na to da je Rijeka u hrvatskim okvirima grad s velikim brojem stanovnika, procijenili smo da će „open space“ bolje prolaziti. Nedavno je u Vinkovcima otvorena također lijepa knjižnica, ali s potpuno drugačijim konceptom jer su prostor razbijali na manje funkcionalne cjeline što jako dobro funkcionira u manjem gradu. Naš model je baš dobro ispao, adekvatan je gradu veličine Rijeke i izvrsno je prihvaćen od strane svih.

Čovjek sam koji ne vjeruje u revolucije, puno više vjerujem u evolucije – Niko Cvjetković

Koji rok ste si zadali za testiranje čitavog koncepta?

– Neke stvari smo već mijenjali, doradili, prilagodili. Sve je to proces koji će potrajati. Mislim da ćemo prave rezultate dobiti kroz period od godine dana. Moraju proći četiri godišnja doba, školska godina, studentski rokovi, sve ono što nam na neki način diktira rad. Bonus kojega smo dobili, a nismo ga u toj mjeri očekivali, su studenti. Jako puno njih kod nas dolazi učiti, što do sada nije bio slučaj jer nismo imali prostorne uvjete za ozbiljnije učenje. No, sada se ponekada zaista traži stolica više, što je divan osjećaj.

Trend rasta broja članova primjetan je od kada ste preuzeli GKR, brojke su impresivne s obzirom na vrijeme u kojem živimo i sva moguća tehnološka dostignuća, sigurno je i sama nova zgrada donijela iskorak po tom pitanju?

– Pratimo statistiku iz mjeseca u mjesec, mislim da je to jako potrebno jer je i to smjerokaz koji ti ukazuje na ono što treba prilagoditi, pojačati, kada radiš dobro, a kada treba dodatno intervenirati. U prvom mjesecu rada Knjižnice, dakle u siječnju, upisali smo novih 2700 članova, što je daleko iznad prosjeka za siječanj koji se kreće oko 1600 članova. Te nove članove je privukla baš zgrada i velika medijska pozornost koju je donijelo njeno otvorenje. Nova knjižnica je magnet koji je privukao nove korisnike i on će ih neko vrijeme privlačiti. To je očekivano. Mi nastojimo iskoristiti ovaj trenutak: dobili smo novog člana, moramo ga znati zadržati te navesti da nam se vrati. I na tome stalno radimo. Prošlu smo godinu, a četiri mjeseca smo zbog preseljenja bili zatvoreni, završili s 17500 članova plus 25000 aktivnih članova. Realno, siguran sam da možemo ići i imamo prostora za širiti se preko 20000, a možda čak i više. Ono što mene posebno veseli za prošlu godinu je broj posjetitelja i sudionika naših programskih aktivnosti. Imali smo više od 34000 posjeta, što je za ustanovu koja se ne bavi isključivo programskim aktivnostima impozantan broj, pogotovo ako znamo s kako skromnim resursima to radimo i s koliko malo ljudi to radimo. To je nevjerojatan omjer djelatnika koji se time bave i rezultata koje postižu.

Kao i svakoj knjižnici, tako je i Gradskoj knjižnici Rijeka osnovna djelatnost knjiga, no stekao se dojam da je ova ustanova nadišla osnovne knjižničarske funkcije i nametnula se u zajednici kroz razne programske aktivnosti. Reklo bi se da ste proaktivni na svim razinama i otvoreni prema čitateljima svih uzrasta i obrazovanja. Sigurno nije jednostavno tako voditi čitav koncept Gradske knjižnice Rijeka?

– To su velike promjene. Naša Gradska knjižnica Rijeka je narodna knjižnica, knjižničarstvo se mijenja jer se svijet mijenja, a narodno knjižničarstvo se posebno snažno mijenja. Uloga narodne knjižnice se uistinu proširila na razno-razne segmente, koje prije narodne knjižnice možda nisu obuhvaćale. Jedna od uloga je i dodatno povezivanje s lokalnom zajednicom te poticaj i snaženje lokale zajednice. U kontinuitetu takvome pristupu mogu svjedočiti već osam godina, koliko sam ravnatelj, ali i prije toga je GKR krenuo u tom smjeru. Naravno, ne može se to dogoditi preko noći, tu nema revolucije. To mora biti evolucija. Evoluirati moramo i mi, a kao takve nas onda mora prepoznati i lokalna zajednica. Drago mi je ako se to događa i ako smo već prepoznati. Donedavno je vrlo rijetko u knjižničarstvu tema bila razvoj publike, no to je tema koja se sve više nameće i postaje prepoznata kao potreba. U nekim zemljama, koje imaju drugačije kontekste i okolnosti od naših, knjižničarstvo često nadilazi područja kulture te ulazi u druga područja kao što su socijala ili primjerice turistička ponuda. Mi smo plodno tlo za sve to, s moje strane uvijek se trudim ojačati i te segmente te pokrivati čitav spektar korisnika. Mi nismo specijalizirani za neku posebnu skupinu, mi smo za svaku dob, za sve interese, za sve edukativne i informacijske potrebe. Tu smo i za kvalitetno korištenje slobodnog vremena pa i za dokolicu. Ponekad nije jednostavno djelovati poput antibiotika općeg spektra, ali mislim da nam za sada dobro ide. Ljudi to prepoznaju, vide da želimo biti motor pokretač zajednice i moram priznati da imamo sve više suradnika i potpore, a to valjda znači da je trud prepoznat i da dobro radimo.

Koncept razvoja publike danas je sve manje knjiga, a sve više neki drugi sadržaj. Knjiga je uzročno-posljedično prisutna između svega onoga što jedan objekt, kao što je to nova riječka Knjižnica, nudi svojim korisnicima. To je glazba, strip, nove tehnologije, tu su i boksovi za učenje, a tu je društvena komponenta s čitaonicom… Očito je važno paziti da sadržaj pronađe i onaj kojega možda na prvu knjiga i ne bi toliko privukla?

– Apsolutno se slažem. Mi se bavimo informacijom, a knjiga je naš osnovni medij, ali to ne isključuje i ostale medije. Uloga knjižnica, pogotovo narodnih, se jako proširila, to je trend u svijetu, barem u onom dijelu svijeta kojemu mi želimo pripadati. U Hrvatskoj je također to trend, pojavile su se još neke knjižnice koje izvrsno rade svoj posao, prihvatile su svoju ulogu, nove pristupe i metode. Programske aktivnosti knjižnice nekada su bile puno uže, usmjerene na predstavljanje knjiga i eventualno nekih radionica, uglavnom za djecu. S vremenom se to proširilo i razvilo se. Danas stvarno više nije neobično pronaći u knjižnicama 3D printer, glazbeni instrument, otići u knjižnicu na koncert, predavanje ili samo ići popiti kavicu i prolistati novine. Sve ide naprijed, knjižničarstvo ide naprijed, a drago mi je što nas vidim u samom Hrvatskom vrhu, među predvodnicima i mislim da se ničega i ni pred kim ne bismo trebali sramiti.

GKR se zasigurno nema čega sramiti, prije bi se reklo da bi se svi uključeni u rad ove ustanove itekako imali čime hvaliti. Teško je procijeniti ovako paušalno, ali djeluje kao da je baš Gradska knjižnica Rijeka nedostajala Art kvartu Benčić da mu udahne živost jednog kvarta kulture. Mislim da je i Dječja kuća tu odradila velik dio posla, na neki način promijenila percepciju Riječana prema ovom prostoru?

– Čitav Art kvart, Dječja kuća, Knjižnica i svi ostali sadržaji u njemu, u ovom trenutku nadilaze samu kulturu. To je i urbanistički eksperiment i sociološki eksperiment. Ponudili smo građanima jedan novi sadržaj, na lokaciji na kojoj ga prije nije bilo. Nastojalo se proširiti Korzo, što mislim da je jako dobro, napravljen je nukleus kulturnih aktivnosti i ponuda kulturnih programa. Svima nam je to bio izazov, znam koliko je to za Knjižnicu bilo izazovno. Nemojmo zaboraviti da je Knjižnica od 1966. godine bila smještena u Palazzo Modello, a biti toliko vremena na jednom mjestu postane i stvar identiteta, ljudi stvore mnoge uspomene. Veliki je izazov nakon toliko vremena to promijeniti, ali siguran sam da će uskoro ljudi, pogotovo sada kada smo im ponudili nešto što je objektivno kvalitetnije i bolje od onoga što su imali, prigrliti novu lokaciju i stvoriti nove uspomene. Ono što će dodatno upotpuniti doživljaj je zasigurno i dovršenje radova na okolišu koji je jako bitan za integralan dojam Art kvarta Benčić. Imali smo taj put s ogrankom Trsat koji je vrlo brzo građanima istočnog dijela grada prirastao k srcu. Dječja kuća je imala čudan i težak put, u petak smo je uz fanfare otvorili, a u ponedjeljak zbog COVID pandemije praktički zatvorili. To je nevjerojatna oscilacija osjećaja, planova, rada… Kada otvarate nešto novo koristite sve medije i nastojite privući što veći broj posjetitelja, a mi smo otvorili Dječju kuću i zvali posjetitelje da dođu, ali jedan po jedan. Nije bilo lako slati građanima takve signale, i trebalo je puno vremena da ona proradi punim kapacitetom. Mi smo s Dječjom kućom jako puno naučili i sve to iskoristili kod preseljenja ali i koncepta rada Knjižnice. Uvidjeli smo možda ono najvažnije, a to je da se korisnik nikada ne smije podcijeniti ni u kojem pogledu. Treba mu dati povjerenje i slobodu, ali i odgovornost korištenja usluga. Korištenje knjižnice se temelji na slobodi korisnika i djelatnika. Djelatnika, jer ih se uporabom automatiziranog sustava transporta knjiga, nastoji što manje opteretiti manipulacijom građe pa imaju više vremena baviti se korisnicima i njihovim potrebama. S druge strane, korisnik ima slobodu neometanog korištenja i kretanja po čitavoj knjižnici, samostalan je u zaduživanju i razduživanju građe, a gotovo cjelokupni fond je na policama u slobodnom pristupu. Uveli smo i niz sitnih iskoraka koji možda izgledaju smiješno, jer smo, primjerice, dopustili korisnicima da uzmu kavicu ili sok i onda odu pročitati novine ili knjigu. To je nekada bilo nezamislivo. Nikada nitko od djelatnika neće stišavati korisnike koji normalno razgovaraju, razgledavaju ili se slobodno kreću Knjižnicom. Gradska knjižnica Rijeka je postala ono što narodne knjižnice i moraju biti, a to je mjesto susreta lokalne zajednice. To je ono na čemu radimo, što korisnici primjećuju i ne dolaze samo i isključivo po knjigu.

Nedostaje li riječkim kulturnim ustanovama te energije što izvire iz GKR, osobni dojam je da ste najpozitivniji primjer u mnogim aspektima, zbog nove zgrade trenutačno možda najprepoznatljivija ustanova, zbog mnogih drugih stvari najaktivnija?

– Teško mi je tako govoriti. Mi lijepo i aktivno surađujemo i s drugim ustanovama, ali i udrugama i pojedincima. Mislim da smo mi oni koji su uvijek otvoreni za suradnju, ljudi to prepoznaju, ali smo možda i po našem habitusu narodne knjižnice najotvoreniji, imamo najviše prostora za prihvatiti programe s raznih područja. Teške su godine za nama, općenito mislim da je kultura prošla kroz jako teško razdoblje i pandemija, te postpandemijsko razdoblje su jako promijenili korisničke navike i potrebe. Ustanovu je trebalo voditi okretno, brzo se prilagoditi, brzo se promijeniti, shvatiti da pandemija stvara potrebe poslovanja koje neće trajati dugo, odnosno trajat će onoliko koliko traju ti novi uvjeti rada, a fokus mora biti na nečem što će se dogoditi nakon toga kad se sve normalizira. Iako nije bilo nimalo lako, pogotovo jer smo mi tijekom Covida bili zadnja ustanova u kulturi koja se zatvorila i prva koja se otvorila, mislim da smo taj dio jako dobro odradili te da nikada nismo zanemarili srednjoročni i dugoročni razvoj.

Art kvart nadilazi samu kulturu, to je urbanistički i sociološki eksperiment – Niko Cvjetković

Planirate li neke nove programske aktivnosti, radite li na nekom novom projektu?

– Ono na čemu jako moramo raditi je upravo testiranje novog prostora, afirmiranje Gradske knjižnice, središnje zgrade, ali i čitavog Art kvarta Benčić, koji nam pruža nevjerojatne mogućnosti unutar naših zidova, ali i izvan njih. To nam je trenutačno osnovni cilj, uz naravno dugoročni cilj koji uključuje jačanje veza s lokalnom zajednicom. Mislim da bi se s pravom sinergijom mogla napraviti izrazito pozitivna i jako prepoznatljiva priča.

Svakako mislimo održati sve ono što smo do sada radili, a što nam se pokazalo dobrim, i to pokušati podići na novu razinu. Ne kvantitativno, već kvalitativno raditi na uslugama i programima. Kvantitativno baš i nemamo puno prostora za rast jer je GKR prošlu godinu završio s 1321 programskom aktivnosti, što je za naše mogućnosti i kapacitete enormno velik broj aktivnosti pogotovo uzmemo li u obzir da su neke od njih produkcijski izrazito zahtjevno. No, bez obzira na to razvijat ćemo i program inkluzije Knjiga svima, Pop science u Rasadniku/ Američkom kutku, ljetni program u srpnju, Treća dob čitanja aktivnost za umirovljenike te Kulturne obitelji u Dječjoj kući.

Kažete da bi se s pravom sinergijom mogla napraviti izrazito pozitivna i prepoznatljiva priča, nedostaje li te sinergije unutar samog Art kvarta Benčić, svatko bi na svoj način bitno mogao pomoći u njegovoj dodatnoj afirmaciji?

– To je proces. Volio bih ponekad da je to ide brže, ali to su procesi koji idu svojom dinamikom. Mi smo ovdje nepuna dva mjeseca i već su neki pomaci napravljeni. Slažem se, trebalo bi puno više surađivati, raditi, promišljati, ali vjerujem da su sve to procesi koji su u tijeku. Mislim da su jako dobar primjer festivali koje organiziramo s ostalim ustanovama i koji nam mogu biti model buduće suradnje. Primjerice, Tobogan. Njega smo osmislili i pokrenuli u suradnji s Art kinom, Gradskim kazalištem lutaka i Muzejom moderne i suvremene umjetnosti i bio je osnova za model rada Dječje kuće. Na takvim modelima možemo graditi dobru priču, koju je onda moguće proširiti i na neke vanjske aktere i suradnike za što je dobar primjer festival Vrisak., No, za sve te priče treba vremena. Kada smo krenuli u prvi Tobogan mislili smo da će to biti vrlo jednostavno: sastat će se četiri ustanove i to napraviti, a praktički se međusobno nismo ni poznavali. Trebalo nam je vremena da se upoznamo, prilagodimo i da počnemo funkcionirati. Danas to ide puno brže i lakše nego li je bilo na prvom, drugom ili trećem Toboganu. Mislim da će se to, s vremenom, dogoditi i u Art kvartu Benčić.

Dakle, inercijom će se dogoditi sinergija?

– Neće inercijom. To mora biti planirano i smišljeno djelovanje, mislim da je prije svake priče, a kako se čovjek ne bi izgubio putem, potrebno definirati cilj i imati ga u fokusu. Na primjer, postavimo li za cilj da želimo imati festival za djecu s takvim i takvim programima, kroz kojega će tijekom deset dana proći određeni broj posjetitelja. To je onda konkretan cilj oko kojeg se okupljate, planirate i djelujete kako biste ga ostvarili. S druge strane infrastruktura, logistika, financije i druga produkcijska sredstva su priča za sebe, ali znaš što ti je potrebno za ostvarenje cilja pa to počneš tražiti. Planiranje je ključ svega.

Da knjiga može ujediniti Rijeku bilo je vidljivo i prilikom samog čina otvaranja nove zgrade, odnosno simboličkog završnog preseljenja. Tko je osmislio koncept ljudskog lanca, koji je oduševio?

– To nije naš proizvod. Nismo ga mi osmislili, to su radile mnoge knjižnice, ali smo ga dobro iskoristili kako bismo uključili našu lokanu zajednicu. Od samog početka se o tome pričalo, ali se nije znalo hoćemo li ga vući od Palazzo Modella ili od Filodrammatice i koliko ćemo knjiga staviti u opticaj. To je simboličan čin u kojemu smo spojili naše građane u divan lanac kojim smo prebacili samo 450, od sveukupno preseljenih 150 tisuća knjiga, ali upravo tih 450 knjiga čini razliku i ovo preseljenje posebnim. To je divna priča spoja ustanove i građana. Objavili smo javni poziv za građane, računali da je u pitanju udaljenost od 900 metara, odnosno da moramo imati barem 300 ljudi u lancu. Nakon dva dana morali smo zatvoriti javni poziv jer nam se javio prevelik broj građana i škola. I to je bilo divno. Najbolje mi je bilo kada me nazvala prijateljica, profesorica u jednoj riječkoj školi, te me zamolila da „preko veze“ ubacim njezin razred jer se nisu stigli prijaviti. To je bilo divno i smiješno, jer znači da se tražila „veza“ za sudjelovanje u besplatnom prebacivanju knjiga. Toliki je bio interes i želja građana da sudjeluju. I naravno, nije bila potrebna nikakva veza, bilo je dovoljno doći i stati u lanac… što su ti učenici i učinili i hvala im na tome. Osim toga, imali smo i malo sreće jer vrijeme nam je bilo naklonjeno i nije bilo kiše koja bi uništila cijeli performans preseljenja za kojeg naravno nije bilo alternativne, natkrivene lokacije. Na kraju je taj lanac bio onaj ekstra začin cijelom spektaklu otvorenja.

Kada su riječke ustanove u kulturi u pitanju, GKR je visoko podignuo ljestvicu?

– Bez lažne skromnosti mislim da svi mi zajedno nastojimo na najbolji mogući način odraditi naš posao, doći do vizije. Uvijek ima problema, jer oni su najnormalnija stvar u svakom poslu, ali naš je zadatak samo te probleme pokušati premostiti. I tako idemo dan po dan.

Art kvart Benčić je spašen, ovom dijelu riječke industrijske baštine udahnut je novi život, Art kvart Benčić ima potencijala postati puno više od onoga što trenutačno jest. Postoje još neke lokacije u Rijeci toga tipa, a pitanje je hoće li doživjeti sudbinu Art kvarta Benčić?

– Trebalo bi doći do toga da Art kvart Benčić postane toliko dobar primjer pa da uopće ne bude upitno postavljati pitanje je li potrebno još nešto spašavati ili reosmisliti. Mislim da će upravo to korištenje ključno. Vjerujem da potreba ima uvijek, a ima li kapaciteta…i to će se pokazat na primjeru Art kvarta Benčić. Na kraju krajeva, takve intervencije ne moraju biti megalomanske. Mogu to biti i manje intervencije. Svaki riječki kvart ima prostora za neku svoju priču. Knjižnica ima mrežu ogranaka i vidimo kako se oni uspješno i rado koriste. Knjižnica je sve do sada imala situaciju da su joj ogranci u infrastrukturnom smislu bili suvremeniji i bolji od središnjeg odjela. Ogranci Trsat, Zamet, Turnić, Drenova su relativno maleni prostori, pogotovo usporedimo li ih sa središnjom knjižnicom, ali koji jako dobro funkcioniraju unutar svojih kvartova. Kvartovski život je iznimno bitan, naročito djeci koja tu mogu skoknuti pješice, nakon škole, samostalno, bez roditelja. Otkad se Stribor uselio u Dječju kuću, primijetili smo da se promijenio način korištenja i struktura korisnika. Vrlo rijetko roditelji skoknu po lektiru, što je bio čest slučaj dok je Stribor bio smješten u središtu grada. Danas dolaze djeca s roditeljima, nonićima ili prijateljima i borave u tom prostoru te provode kvalitetno vrijeme u knjižnici. U našim kvartovskim ograncima, djeca puno lakše mogu doći sama, svima je sve dostupnije i bliže. To su prave kvartovske priče, zaključit će Niko Cvjetković.