Platon smatra da postoje razine spoznaje koje ne osvojamo iskustvom. Naziva ih svijetom ideja, koji postoji neovisno o čovjeku. Prema Platonu ideje nisu isključivo prozvod razmišljanja, već posjeduju neovisnu egzistenciju. Taj svijet ideja je bio i ostao zagonetka jer je nevidljiv i nedodiriv. Neke elementarne vrijednosti kao što su pravda, vrlina, nada, vjera i ljepota ne pripadaju vrijednosnom sustavu koje je kreirao čovjek, nego su utkane u prirodu svemira, odnosno postoje kao sastavni dio svijeta ideja, koji postoji neovisno o čovjeku. Čovjekov spoznajni put, koji uključuje cjeloživotno učenje podrazumijeva urastanje u taj svijet ideja, čime ih čovjek prenosi, kao dalekovod energiju, što ne znači da ih je sam kreirao. Tako da su ideje po svojoj prirodi statične, a postaju dinamične kada ih ljudski um učini djelatnim. Platon smatra da dok učimo mi se i prisjećamo ideja koje postoje u našoj duši još iz vremena pra-početka, odnosno iz vremena njene predegzistencije. To je vrijeme tokom kojeg je duša i sama boravila u svijetu ideja. Smatra se da je to argument za besmrtnost duše, jer duša pripada svijetu ideja, zbog čega je besmrtna. Ovo što tvrdi Platon jeste hipoteza, premda je jako uvjerljiva. U berlinskom naselju Tempelhof postoji mjesto za koje bi čovjek još uvijek ustvrdio da miriše na čokoladu, iako se tu godinama već ništa ne proizvodi. Proizvođač čokolade je nekada na tome mjestu danju i noću proizvodio slatkiše. Tijekom posljednjih nekoliko godina u bivšim proizvodnim halama osnovani su ateljei, radionice i male manufakture. Studio umjetnice Hannah Sophie Dunkelberg također se nalazi na jednom od gornjih katova, do kojeg se može doći starim teretnim liftom. Lisa-Marie Berndt u tekstu „Umjetnica Hannah Sophie Dunkelberg“ piše: „Industrijski proces dubokog crtanja koji umjetnica koristi zapravo potiče iz razvoja prototipa. Koristi ga poput svojevrsnog stroja za skiciranje: crtež se stvara analogno, prvo u notesu za skiciranje, zatim nožem i šablonom. Kasnije se materijal zagrijava, oblikuje i fiksira. „Polistiren je za mene kao sidro za realnost“, kaže Dunkelbergova. „S druge strane, slikanje je često povezano sa iluzijom. Naslikate nešto, a ono ostaje ravno – gotovo kao ekran na kompjuteru. To te doista vodi u drugi svijet, ali mislim da puno toga moraš sam transferirati i prebaciti.“ Međutim, s polistirenom se stvara mali most: „On je taktilan, opipljiv, materijal koji susrećemo posvuda u svakodnevnom životu. Ono što mene fascinira je ta veza između apstrakcije i stvarnosti. Realno je materijal – apstraktno je motiv, koji crtam. Za mene oboje mora koegzistirati, bez jednog jednostavno ne funkcionira.“ Na ovom najobičnijem kratkom primjeru opisa procesa nastanka umjetničkog djela vidimo vezu između realnog i imaginarnog, o kojoj je još u davna vremena pisao Platon. Upravo na ovom principu nastaje cjelokupna umjetnost, filozofija i slične discipline. Taj nevidljivi svijet ideja nas svakodnevno prati, ali kad posegnemo da ga dodirnemo i učinimo realnim, on se izmiče i pretvara u fluid. Ali bez obzira što je nevidljiv, on inspirira sveukpunu ljudsku kreaciju, koja je pratila hod čovječanstva od njegovog praskozorja, a koja je na kraju krajeva homo sapiensa i diferencirala u odnosu na životinje i učinila ga ovakvim kakav je. Premda filozofski spisi još odavno naslućuju postojanje tog svijeta ideja, on se ni danas ne može locirati teleskopima i sondama za istraživanje svemira, što nam sugerira da je njegovo postojanje položeno u dimeziju kosmosa koja jednostavno nije fizička. Nju kao takvu još uvijek ne možemo egzaktno istraživati, ali čovjek nekako sluti da postoji, jer je upravo ta dimenzija (ili Platonov svijet ideja) ugrađena u dušu čovjeka. Baš zbog toga stalno osjećamo prisustvo tog nevidljivog svijeta. Evo što piše Sir David Ross u knjizi „Platonova teorija ideja“: „Stariji tumači smatraju Platonovu filozofiju idealističkim filozofskim sustavom utemeljenom na jasno određenom i odijeljenom dvojnošću (dualizmom) između uma i tvari, Boga i svijeta, te duše i tijela. Platonovo biće zbiljsko je samo u području mentalnog (umnog, intelektualnog, duhovnog) dok tvarni (materijalni) svijet tek sjenovito oponaša taj svijet ideja. No,… suvremena promišljanja Platonove filozofske doktrine ne vide tu dvojnost istovjetno njenom stvarnom značenju.“ Hose Muhika, bivši predsjednik Urugvaja, svojevremeno je izjavio da je sloboda odupiranje silama nužnosti. Prostora za slobodu ima, ali je potrebno taj interval slobode, koji se pojavi unutar redoslijeda nužnosti fizičkog svijeta, ispuniti kreacijom, koja nam pruža kratkotrajnu iluziju istinske slobode. U skladu s tim, um je uvijek aktivan, ali se odmara lutajući. Čovjek ima potrebu za tim slobodnim stanjem lutanja, koje izmiče fizičkim zakonima nužnosti. Umjetnost je dobrim dijelom nastala kao ta vrsta čovjekove potrebe. Nedavno preminuli Hose Muhika je dao intervju Emiru Kusturici u kojem kaže: „Brate, tango je čista nostalgija. Pjeva o onome što si imao i onome što nisi imao, on je za starije, za ljude od preko četrdeset godina. Za one koji su u životu naučili da gube. Da bi zavolio tango moraš da otpatiš, da pretrpiš nekoliko poraza. To je intimna stvar, nije dio mnoštva.“ Ali bilo da je u pitanju ples, slikanje ili filozofija bitan je taj interval slobode koji remeti zakon nužnosti. Ukoliko u našoj stvarnosti ne bi bilo tih dionica kratkotrajne slobode koju nam daruje umjetnost, život bi bio nepodnošljiv. Upravo tu vrstu slobode duša sluti u tom svom prastarom zavičaju, spomenutom svijetu ideja, u kojem um luta, levitira, jer ne podliježe zakonima nužnosti fizičkog svijeta. Čovjek tokom svakog dana razvija određene ideje. U stanju sna se sve ono što je doživljeno rastvara u pod-svjesna stanja koja se zasnivaju na slobodnoj igri činjenica svijesti i stanjima lutanja uma, čime se obnavlja stvaralačka energija, kako bi s narednim danom mogli nastaviti razvijati određene ideje. Ali malo ljudi razmišlja o prirodi ideja. Većina smatra da je to nešto što je naučeno tokom perioda edukacije, nešto što je usvojeno iz knjiga. Ali prava je istina da svi ti silni spisi samo osvjetljavaju i osvještavaju ono što u nama već postoji. Baš kao što svjetlost sunca čini da mnoge stvari na planeti zemlji budu vidljive. Bez svjetlosti brojni fenomeni jednostavno ne bi bili vidljivi i smatralo bi se da ne postoje. Sunce omogućuje da bude vidljivo ono što bi inače tavorilo u tmini u nevidljivom postojanju. Pisana zaostavština isto tako osvjetljava tmine duhovnog svijeta, u kojem vladaju već postojeći zakoni koje filozofija sama po sebi ne nameće i ne razvija. Ona ih samo osvještava i pripomaže da budu vidljivi. Sir David Ross u studiji „Platonova teorija ideja“ bitnim smatra činjenicu da „kao što oko najjasnije vidi kada je njegov predmet okupan suncem, tako um najjasnije shvaća kada svoj predmet promatra u svjetlu ideje dobra.“ Stvarnost, prije svega ova fizička, je svojevrsna tabula rasa, ravna površina. Oceani, pustinje, eter i kopno, kosmički prostori – sve su to površine. Ljudski um, inspiriran tim svijetom ideja, površinama daje dimenziju dubine, ali ta vrsta dubine izmiče zakonima fizičkog svijeta. Lisa-Marie Berndt u tekstu „Umjetnica Hannah Sophie Dunkelberg“ piše: „Sama umjetnica je jednom tvrdila da je dekoracija uvijek sumnjiva. Dakle: ornament kao otpor, dekoracija kao kamuflaža? „Dekorativni elementi često se pretvaraju da su jednostavno lijepi – ali u stvarnosti su poput površine preko nečega što dolazi odnekud sasvim drugdje“, pojašnjava Dunkelberg. „Baš je to ono što mene zanima. Jer ta površina također može nešto prekriti i zaštiti. Pogotovo u domu, gdje bi sve trebalo izgledati tako ugodno, često postoji nešto mračnije unutra – nasilje, kontrola, stare strukture.“ Isto vrijedi i za konje: „U početku izgledaju dekorativno, možda impresivno. Ali kada se zapitate odakle zapravo dolaze, što predstavljaju, shvatite: Iza toga se krije neka sasvim druga priča. O tome govorim: da stvari nikada nisu samo lijepe. I da često tek na drugi pogled shvatiš što se zapravo krije iza njih.“ Međutim, da bi taj svijet ideja koji je nevidljiv bio djelatan kao društvena snaga, potreban je veliki napor u borbi da se izvede proces njegovog transfera iz metafizičkih dimenzija u ovu koja je za nas stvarna. Nije uzalud rečeno da je najteži protivnik onaj protiv kojeg se borimo duhom, a ne tijelom, odnosno oružjem. Umjetnost je primjer te grčevite borbe, jer je u samom njenom konceptu dijaloga između vidljivog i nevdiljivog upisana potreba velike borbe, bez koje kreacije ne može biti. Albert Einstein bi rekao: „Postojanje i valjanost ljudskih prava nisu zapisani u zvijezdama… Stoga je velik dio povijesti prepun borbe za ta prava… u kojoj se konačna pobjeda nikada ne može izvojevati. Ali umoriti se u toj borbi značilo bi predati se, propasti i nestati.“ Sadašnji čovjekov pogled je organičen, jer on pokušava na osnovu zakona malog fragmenta izvesti zakon cjeline, u čemu ne uspijeva. Samo ljudski duh nije dovoljan da se razotkriju tajne unutarnjeg kosmosa ukoliko postoji i svi ti pokušaji upoznavanja njegovih tajni su zapravo još uvijek besciljna lutanja po imaginarnim sferama fikcije.
Još jedna kratka priča za kraj:
DANTE, ALIZDER GREJ, I RAVNODUŠNI BOG
Kroz stranice romana „Lanark“ Alizdera Greja struje božanski impulsi i čežnja za „dalekim perspektivama“. Sam autor romana na jednom mjestu govori kako mu je želja da napiše modernu Božanstvenu komediju, a roman „Lanark“ i jeste jedna moderna, odnosno postmodernistička Božanstvena komedija. Baš kao što je i Dante u jedno književno djelo sabio Univerzum, tako je i Alizderu Greju uspjelo da u svom romanu sažme granice Univerzuma – jer njegova „onozemaljska“ fantazija rubi granice grejovskog Univerzuma. Sasvim jasno, tu se samo od sebe nameće i pitanje pozicije Boga. Primjetno je da Grejov Univerzum nije kršćanski kakav je bio Danteov Univerzum. Samo na jednom mjestu u romanu se pojavljuje nešto što podsjeća na Boga. Evo kako je taj fragment opisan u knjizi: Lanark se nalazi u letjelici, putuje kao delegat u Provan… ispod njega su polja od snježnobijelih oblaka a iznad nebo koje je odraženo u okruglom jezeru, galaktička prašina, plaže čistog, sedefastog pijeska, a čitavo okruglo jezero i plaže bili su zatvoreni dvjema zaobljenim obalama koje su činile oblik oka. I Lanark shvati da je to zaista oko, i osjećanje koje ga tada preplavi bijaše suviše novo da bi imalo ime. Usta mu se širom otvoriše, a um rastvori, i jedina misao koja je preostala oblikovala se u pitanju da li ga – trun truna koji lebdi pred tom ogromnom zjenicom – ona vidi. Trudeći se da misli na nešto drugo, podiže pogled ka zvijezdama, no ponovo ga spusti gotovo istog trenutka. Oko mu je sada bilo bliže, mogao je da vidi jedino odraz zvijezda u dubini. A onda se začuo zvuk nalik na grmljavinu ili disanje vjetra u uhu:
„Tako je … tako je… tako je… – govorio je. Tako je… ako je… tako je…”
Sasvim jasno je da su gore navedeni opisi reminiscencije na sfere kroz koje Beatriče vodi Dantea u Raju Božantvene komedije. Lanark je takođe ugledao Raj, ugledao je i Boga… Ključ romana je sadržan u onom famoznom i zagonetnom „ako je“. O čemu se radi? Lanark je čuo Božje Riječi – Božja Riječ (misli se na svete knjige), su Zakon, njihova je istinitost i pouzdanost, za one koji je prihvataju – apsolutna. Božja Riječ podrazumijeva apsolutnu Sigurnost. Šta shvatamo iz gore navedenog citata? Bog govori „tako je… tako je… tako je…“ što i dolikuje Bogu. U tim je riječima sadržana sušta Sigurnost i Pouzdanost, te su riječi Zakon. Međutim, grejevski je Bog izgovorio jedno „ako je, tako je ako je tako“… Šta nam to govori? Apsolutnu Nesigurnost, Ravnodušnost i odsustvo Zakona. Grejevski Bog je Bog Ivana Karamazova. To je ravnodušni Bog. Kako bi to bilo jasnije potrebno je prethodno rečeno dovesti u korelaciju sa Piscem, Tvorcem, Pripovjedačem… koji je stvorio i dalje stvara Lanarka. Na početku rada je napomenuto da će biti govora o pripovjedaču, koji je mnogo više od toga… Poput Kafkinog geometra, koji napokon dolazi do jednog od gospodara birokratskog kosmosa, pronalazeći ga u njegovoj postelji, tako i Lanark pronalazi Tvorca u njegovoj radnoj sobi… ali Tvorac nije Bog, on je bio tek „Njegov Dio“, odakle je zbog svoje Bolesti izbačen… Taj Tvorac određuje sudbine, kažnjava, nagrađuje, zlostavlja, čini nepravdu, poigrava se… dok je Bog izvan svega toga, Bog postoji, ali je to ravnodušni Bog. Ako prethodno kazano sada opet dovedemo u korelaciju sa samim krajem romana, njegovim posljednjim pasusima, saznaćemo kakav je zaista kosmički poredak u Grejevom Lanarku. Grejevski kosmos nije kršćanski, u njemu ne postoji onozemaljska, zagrobna, hijerarhija u vidu Pakla, Čistilišta i Raja (premda bi se možda i mogao smatrati zemaljski život Dankana Toa – Paklom, onozemaljski – Čistilištem, a naznake Raja bi se mogle pronaći u posljednjem pasusu romana). Međutim, prije će biti da je grejevski kosmos jedan labirint sačinjen od mnogo labirinata, da Grejev junak pronalazeći izlaz iz jednog labirinta ulazi u drugi. Ali uvijek ima na oku cilj kojem teži, svoj ideal, konačni dom u kojem će naći Pravdu, odnosno Boga, a to je u romanu izraženo Dankanovom, odnosno Lanarkovom vječitom potragom za Suncem. Na samome kraju romana se govori o tome kako vrijeme zemlju povećava i kako se granice šire i horizonti pucaju. I tek kad čovjeka prekrije zemlja, tada nastupa trenutak da se kreće na putovanje. Ovaj roman Alizdera Greja je zapravo svjedoči o tome kako je život „priča koja traje“, jer smrt nije kraj…
Istaknuta fotografija: Sarajevo-Pogled sa Olimpijske skakaonice (Snimio Marko Raguž)
#Bog #Dante #Marko Raguž #Platon #Sarajwvo
