U srijedu je, 16. travnja, putopisac Juraj Bubalo, svojom knjigom „Od Pola do Malnara” (Libricon, 2024.) predstavio sedamnaest hrvatskih putnika istraživača, nastupom u ZCUK Regenerator. Širim ekspozeom, među ovim „ostavljačima traga” u svjetskoj povijesti, kulturnoj javnosti Zagorja istaknuo je prvog hrvatskog „ultrašetača” Josipa Mikulca, rođenog u obližnjem Oroslavlju.
Bubalo je poznat po svojim putopisima i esejima, a njegova nova knjiga donosi kronološki pregled hrvatskih istraživača, od trgovaca i vojnika do globtrotera i putopisaca. Mikulec zauzima posebno mjesto kao hodajuća „baza podataka”. Noseći veliku knjigu od 26 kilograma na ramenu, mapirao je svijet celebrityja svojeg doba koji su svojim autogramima boostali njegovu avanturu. Današnjim rječnikom, ova je knjigo-faca, svu imovinu nosio na eksternom hard-driveu.
U 28 godina aktivnog hodanja, prikupio je barem 30,000 potpisa. Jedna od njegovih najpoznatijih knjiga, „Collection by Mikulec”, od kraja je 2023. godine u posjedu Hrvatskog povijesnog muzeja, koji je namjerava znanstveno obraditi i digitalizirati za javnost, a kako neslužbeno doznajemo, u Oroslavlju se sprema i tematski park posvećen Mikulcu u javnom prostoru.
Josip Franjo Mikulec, rođen je 1878. godine u obitelji najamnih radnika koji su dizali kredite i vraćali ih s kamatama da bi preživjeli godinu. U svojim će se memoarima, kasnije poznat jednostavno kao Joža Putnik, prisjetiti „da u Jugoslaviji nije trebalo puno da bi na račun duga dobio doživotnu kaznu”. Da bi pobjegao od dužničkog ropstva, već je sa 17 godina pobijedio u jednoj trkačkoj utrci i izdašnom novčanom nagradom kupio prvo odijelo i cipele. Kada se tako ponovljen vratio majci u rodno Krušljevo Selo, briznula je u plač, misleći da ih je ukrao. Koju godinu kasnije, u 17 je dana prehodao 1200 milja dugu pješačku rutu od Zagreba do Rima i pobijedio, zarekavši se da motiku „više ne bu prijel u ruke”.
Godine 1902., preko Italije pješke dolazi do Portugala i zapošljava se kao mornar engleskog parobroda za Južnu Afriku, a u strahovitoj oluji izgubio je svoju prvu knjigu potpisa, jedva izvukavši živu glavu i takav uplovio u Južnu Afriku, gdje je još trajao Burski rat. Prebacio se u Argentinu, gdje je uslijed lutanja egzotičnom i rijetko naseljenom Pampom, iskusio ozbiljnu glad, a orobili su ga i razbojnici. U New York je stigao na 12. rujna 1905., nastanio se u Philadelphiji kao farmer i slikar, osvajajući hodanjem prostor od jedne do druge savezne države. Na putešestvijama je upoznao i ubrzo oženio rumunjsku pjesnikinju Annu Stiopu koja je također hodala oko svijeta. Ali, svak će od ovog osebujnog para individualaca skoro poći svojim putem. Jer, „to je ona druga slika, Pit – i to je Amerika!”, kao u Štulićevoj pjesmi.
Početkom sljedeće godine, sklapa petogodišnji ugovor s Maticom Hrvatskom na ime putovanja od 25,000 milja, u iznosu od 50,000 kruna i izdavanje knjige putopisa. Prema ugovoru, izdržavao se samofinanciranjem razglednicama, na put je pošao iz Zagreba. Mikulec je do kraja projekta poderao 42 para cipela i izvršio ga čak 19 dana ispred planiranog vremena. Privlačio je pažnju medija, „kao vegetarijanac i trezvenjak” i sviranjem trube, no knjigu s potpisima je opet izgubio.
Dakle, prema navedenom, Bubalova knjiga je više od enciklopedije i biografije. Ovaj je putopisac „diplomirao” najvećim putopisom postjugoslavenske književnosti, „Putom Indije” (2007.), o prvom dužem putovanju na Istok, Indiju i Nepal. Potom je napisao knjigu „Sto dana Azije” (2011.), koja govori o intervencijama turističke industrije u post-kolonijalni pejzaž. Uredio je „Putovanja braće Seljan” (Meridijani, 2021.), tekstove koje su objavljivali u časopisu „Prosvjeta” i podsjećaju na transatlantske podvige putnika-istraživača proglašenih guvernerima na dvoru etiopskog cara Menelika II, za čije se vladavine (1889-1913.), mirom u Addis Abebi Italija odrekla protektorata nad Etiopijom.
Bubalo je jedan od urednika internetske stranice posvećene kulturi putovanja mladih, suradnik časopisa Meridijani, prevoditelj, pisac eseja te autor mnogih radova o estetičkoj problematici u hrvatskoj filozofiji te filozofu, orijentalistu i budističkom redovniku Čedomilu Veljačiću. Istražujući višeglasno estetski i ontološki doživljaj prostora, Bubalo po svojim djelima možda nije „hrvatski Pessoa”, no pisanjem reinterpretira pojmove identiteta, pripadnosti i lutanja, dajući svakome od svojih protagonista autonomnu poetsku svijest. U tom su smislu, Aleksandar Makedonski i Čedomil Veljačić, bastioni Bubalova putopisno-misliteljskog naslova „Dodir Orijenta” (2014.) i baš kao i Polo i Malnar, više nalik simboličkim zagradama jednog svjetonazora. Prvi bi bio osvajač prostora, a drugi osvajač ideja, a ujedinjuje ih proces globalizacije.
Profesor filozofije i sociologije u srednjoj školi, ležernim je štiklecima o svakoj od navedenih persona Bubalo održavao pažnju publike puna dva sata. Impozantna blic-profiliranja putnika u Kinu Marka Pola, konkvistadora s Korčule Vinka Palatina, prvog putnika u Egipat i Indiju Jurja Husa, te isusovačkih znanstvenika-misionara Nikole i Ivana Ratkaja pacificirala su unutrašnjost kino-dvorane površinom nalik crvenoj planeti – tjedan dana uoči predstojećeg blagdana Jurjevo.
Nadalje, jezuitski misionar Ferdinand Konšćak iz Varaždina, u Kaliforniji je bio začinjavac hrvatske kartografije, Ignacije Szentmartony pisao je o Indijancima u Amazoni, a kapetani Ivo Visin i Tomo Skalica, krčili su valove sinjeg mora kao u stihovima hrvatske himne. Listove iz Afrike pisao je potom Dragutin Lerman, a intervencija nabavke oružja za Burski rat braće Seljan, tangencijalno se dodiruje s epizodom Josipa Mikulca. Plemić Oskar Vojnić iz Subotice udario je temelje etnografskoj znanosti s obje strane Dunava. No, to još nije sve!
Ferdinando Pessoa je svoje heteronime koristio kao bi proširio granice osobnog identiteta, a Bubalo se kroz različite putničke sudbine suočava s kulturom kao fluidnim procesom. Na pitanje koje ostaje otvoreno, je li Bubalov rad putopis u klasičnom smislu ili traganje za filozofskom pozicijom unutar geografije, daju putnici predstavljeni u zadnjem kvadrantu studije „Od Pola do Malnara”. Avanturu otvara opjevani Mikulec, a nastavlja Mate Šimunović, trafikant iz Imotskog, čija je biografija „Ja, Mate Svjetski” (2013.) jedan od naslova za uvijek obratiti pažnju.
Predavanje je Bubalo zatvorio epizodom o Tiboru Sekelju, te poduljom analizom djela Željka Malnara koji je, kao i svi sudionici ovog kvadranta, bio agens fuzije putopisa i novih medija. Bubalo je Sekeljevu, kako se mislilo, izgubljenu poeziju otkrio i predstavio u autorovoj rodnoj Subotici prije nekoliko godina. Kao strastveni esperantist, Sekelj je zagovarao ideju novog svjetskog jezika, čemu je Bubalo ostao vjeran – strahujući od praznih dvorana i ne znajući da u svijetu, oblikovanom konstrukcijom i redefinicijom identiteta, uvijek postoji stotinjak umirovljenika ovog izgubljenog plemena. Koji se poput biljarskih kugli mobiliziraju kao iktus onog nevidljivog, u stanju nalik općoj porobljenosti privatne sfere medijima.
Iako je o Željku Malnaru već rečeno sve što treba, a Juraj Bubalo je u Zaboku prikazao njegove kratke filmske uratke, vrijedi spomenuti da je u godini izlaska „Od Pola do Malnara”, reizdana i novovalna knjiga generacije, „U potrazi za staklenim gradom” (1987.), nastala u Malnarovu suautorstvu s Bornom Bebekom, u reizdanju koprivničkog „Šarenog dućana”.
Na pitanje iz publike, Bubalo je pokušao rasplesti koliko je iz tandema Bebek-Malnar bilo znanstvenika u jednom, a pustolova u drugom – no, na naše iznenađenje, otkrio da se ne radi o jasnoj podjeli, već o dinamici između yina i yanga, gdje se linija razgraničenja ne može precizno povući. Opet neslužbeno, saznajemo da je u pripremi i novi Bebekov naslov, kojim se – kroz slovo „b” – simbolički proširuje abeceda hrvatske enciklopedistike i putopisnog pisma.
Istaknuta i ostale fotografije: ZCUK Regenerator
#Josip Franjo Mikulec #Juraj Bubalo #Kultura #Od polaMalnara #putopis
