Igora Šaponju sam upoznao prije desetak godina, pred let u Sarajevo na neki seminar, na istom izlazu vidjeli smo Jelenu Rozgu. Sutradan na ručku to pričamo kolegama, kaže Šapo onako usput da i on ima bend – koji bend – pjevač je u Fakofbolan. Ti pjevač u Fakofbolan? Trebao sam tvoj autogram uzeti, govorim mu. U međuvremenu je dobio dvoje prekrasne djece s prekrasnom suprugom, ne vidimo se često, ali se svaki put napričamo.
Hoćeš li se predstaviti u par minuta?
U jednom intervjuu jedna me frendica novinarka predstavila kao povjesničara, punkera, profesora. Nakon dvadeset godina radnog staža i dalje se osjećam tako. Kao što život na kraju napravi, sve sam više profesor, sve sam manje punker i povjesničar. Sad će biti 35 godina da sam na pulskoj nekakvoj underground sceni, vezanu i uz subkulturu, član nekadašnjeg benda Fakofbolan koji je uspješno harao ovim područjima 28 godina i sada trenutno, kao što to biva, pokušavam oformiti novi bend zajedno sa svojim starim frendom Tibecom iz Fakofbolana, trenutno imamo…
Čekaj, Fakofbolan se raspao? Tjaaa… ništa, gasi komp onda.
(smijeh) A gle, znači… da, ima to već dvije godine.
Šta, korona pukla?
Da, svim bendovima je korona napravila super, mi valjda od previše inspiracije što smo imali nismo znali što ćemo napraviti i onda smo se na kraju razvukli na sto strana, i jednostavno onako, čisto ljudski, život nas je razvukao k’o pitu i nažalost, eto, nismo se uspjeli održati. Mada i dalje smo svi u dobrim odnosima, nije nikakav bed, jednostavno životne okolnosti i prilike.
Skupa idete na roditeljski?
Da, da ili oni meni dolaze. (smijeh) Bit će i toga, djeca će pomalo i krenuti u srednju školu, tako da… sve je moguće. Tibeca i ja, zajedno s ekipom iz Rovinja – bendom The Bills – imamo bend novi, Sumrak civilizacije, napravili smo tri stvari neke, koje smo prošle godine izdali kao što nekad su bili singlovi, tri stvari za početak. I to se sada rola po YouTubeu, i eto, dok ne uspijemo složiti nekakav program za koncert održavamo se nekako u životu. Moraš imati neki ispušni ventil, muzika je uvijek bila bitna stavka u mom životu, ostala je i dalje, trudimo se prebroditi sve situacije i vratiti se na scenu. S druge strane, možda čisto igrom slučaja radim u srednjoj školi, predajem povijest, član sam Istarskog povijesnog društva, bavimo se različitim istraživanjima, pogotovo vezanima uz Drugi svjetski rat, logoraše koncentracijskih logora, izbjeglice, bjegunce iza željezne zavjese, sve one intresantne stavke iz povijesti 20. st. koje su učinile to stoljeće nezaboravnim, da se tako izrazim.
Sjetio sam te se jer su sličnosti Rijeke i Pule dosta velike. Dva grada kao da su ista obitelj, austrougarska.
Kao da smo kopipejstani.
Dva bratska grada, i arhitekturom, antifašizmom, lučki gradovi, doseljeno stanovništvo, povezanost preko pomoraca sa svijetom, blizina Trsta i Italije – i ono što je najvažnije, da su bili industrijski gradovi s brodogradilištima, koji se sad pokušavaju pretvoriti u kulturno središte. Pa kako ti vidiš to pretvaranje? Posebno s tim propadanjem brodogradilišta. Glas Istre je to pratio…
Velika razlika: Rijeka je, moramo priznati, uvijek bio veći grad. U doba Austro-Ugarske to su bila dva centra velika. Pula je bila najvažnija ratna luka cijele Austro-Ugarske Monarhije, dok je Rijeka bila glavna izvozna luka mađarskog dijela, gdje je mađarski element bio izraženiji, takoreći, kod nas austrijski. Rijeka je u jednom trenutku prebacila i u mom sjećanju, i sjećanju ljudi Istre nakon Drugog svjetskog rata, Rijeka je bila nama najbliži centar. I Istrijani, Pula, su gravitirali Rijeci. Sjećam se prije Domovinskog rata, prije raspada države, Istrijani su većinom navijali za Rijeku. Ovdje kod nas u Puli je nešto bilo Hajdukovaca, zato što, eto, tako je, more, ali unutrašnjost je bila… S druge strane, same novine Glas Istre su počele izlaziti, čini mi se da su bile štampane u Rijeci, prvo su bile tjednik, a tek kasnije kao svakodnevna novina, font je isti, Novog lista, samo prebačen u Glas Istre, iako je Glas Istre imao svoju povijest iz Drugog svj. rata i partizanske novine, sad je to opet postalo isto. Novi list je otkupio Glas Istre, sad smo samo filijala, budimo realni, ali kako ja vidim, vidim da je Rijeka preživjela i ostala još uvijek, bez obzira, sad ne znam kako je kod vas, ali čini mi se da industrija još uvijek nekako preživljava. U Puli je sitacija takva da je sad postala kulisa za turizam. Tehnomont nešto radi, brodogradilište Uljanik još uvijek se održava, ali… već su svi skoro zaboravili. Prošlo je pet godina od velikih prosvjeda, prošlo je pet godina od onog velikog bunta šta se desilo, ljudi su se jednostavno sjeli, razmislili, vidjeli da to tako ne može, snašli su se, većina ljudi je otišla, to je sad jedna interesantna… Pula je uvijek bila grad migracija. To možemo usporediti s Rijekom. Nakon 1918. veliki broj ljudi koji su netalijanskog i neistarskog porijekla su otišli. Dolazi novo stanovništvo, koje će od 1943. do 1947. isto tako otići. Otići će i mnogi domaći koji se nisu slagali s režimom. Dolazi jako puno stanovništva iz cijele bivše Jugoslavije. Pula se opet diže, slično kao i Rijeka. Meni je možda malo smiješno, sad ću se uhvatiti jedne usporedbe. Recimo, neshvatljiv mi je taj sukob jedine danas velike subkulture, a to su navijači – našim Demonima su smrtni neprijatelji Armada. Ne mogu to nikako pojmiti, zbog čega i kako. I onda jedni druge optužuju da nisu pravi Hrvati. (smijeh)
Vjerojatno imaju vegetarijanci istu optužbu, ti nisi pravi vegetarijanac, svaka kultura ima to: nisi dovoljno.
Da, nisi vegan. Ako si bio punker i nisi bio dovoljno radikalan. Mi u Puli što se punka tiče smo bili dosta ovako šaljivi. I onda smo se zezali na cijelu tu spiku, pa smo imali izraz punk komisija. Ako si išao u majici van koja je imala kragnu, doći će ti punk komisija pa će ti dati jedan minus. I onda se tako punk komisija stvarno pojavila. I onda su brojali, recimo, bilo je situacija, ako si previše melodičan, ako si imao predobru snimku onda si već bio komercijala. Trebalo je biti onako grintavo, da bude u rangu te punk komisije, ali onda se ispostavilo kasnije da su ti članovi punk komisije obično bili djeca nekakvih bogatih roditelja, koji su tako iz svojih stanova malo manjih od katedrale nama brojali da nismo pravi punkeri i takve stvari. Ali vratimo se mi na Pulu i Rijeku. Pula je doživjela 90-ih isto jedno veliko iseljavanje, 10-11 tisuća ljudi je izašlo iz Pule, onda je isto jedna interesantna stvari, ne znam kako je bilo u Rijeci, ovdje je bilo fora da je u tom prvom valu punka bilo jako puno djece vojnih lica koji su bili punkeri, što je opet jedan ono aspekt… očekivao bi da neće to biti baš tako, ali izgleda je taj režim vojnog odgoja i sve se kao bunt primio i da su mnogi punkeri postlali punkeri iz tog bunta, podsvjesnog, ne bih znao to objasniti. Sve je to jako interesantno. I sada se desio opet jedan val iseljavanja o kojem će još pričati i razmišljati. Nakon propasti Uljanika jedan dio radnika je otišao vani, otišli su u Monfalcone, otišli su u Njemačku, varioci… i sad imamo interesantnu stvar: nakon par godina malo taj Uljanik počinje ulaziti u fabulu kulturnih događaja, radnji. Treba istaknuti redatelja Patrika Lazića koji je napravio fantastičnu predstavu „Potplaćeni, ne plaćamo!“, to je bio remake jednog talijanskog djela (Daria Foa, op.), prenesenog na pulsku priču gdje se sve odnosilo na propast Uljanika. Nedavno je izašla još jedna predstava koju nažalost nisam pogledao, „Brodovi od papira”, i opet se ljudi osvrću na taj Uljanik famozni, koji je tu, još uvijek svijetle ti divovi, dizalice su tu, ali više nema života. Čak je i škola Centar za Dan zavičajnosti obradila temu Uljanika u kojoj su učenici se sjetili svega što je nosilo ime Uljanik, od rock kluba, disco kluba, od kulturnih društava do Uljanika brodogradilišta. Meni je to interesantan fenomen i mislim da će sad tek početi ljudi uvidjeti koliko je taj Uljanik bio bitan za cijelu zajednicu, za cijelu Istru. Ispast će možda malo patetično, ali u Uljaniku je bilo jako puno mačaka koje su ti radnici hranili i onda kad je prestao raditi frend mi priča da su sve te mačke otišle iz kruga i otišle u grad. Jer više tamo… tražile su život. To je jedna migracija, ne samo ljudi nego i životinja. Sad što se galebova tiče, nisam siguran. (smijeh) Mi sad u Puli imamo problema s galebovima, nemaju više prirodnih neprijatelja, ja ne znam kako je kod vas u Rijeci…
Postali su opasniji od kriminalaca.
Ma da, prije neki dan, mali mi ima četiri godine, kupili smo mu neku krofnicu, bestijalni zločinac mu je sletio na rame, zamahnuo krilom, izbacio krofnu, čopio i pobjegao… baš moraš paziti, budu opasni. Tako da, meni izgleda Rijeka da se uspjela stabilizirati koliko-toliko. Nešto sam čuo kritike na račun bivše vlasti ili još uvijek sadašnje vlasti u Rijeci da Rijeka ima problem s iseljavanjem, ali budimo realni, cijela Hrvatska ima problem s iseljavanjem. Neki će reći da je to jer smo ušli u Europsku zajednicu, ali s druge strane ne može se osporiti loša vlast koja – evo, apsurd – treći put osvaja vlast. Kad su bili zadnji izbori Fred Matić je rekao da ne može vjerovati da u Slavoniji preko noći plaču za djecom što su otišla, a preko dana idu glasati za iste one koji su stvorili te uvjete.
Koliko vlast ima utjecaja na kulturu? Može li vlast oblikovati kulturu? Imali ste tu famoznu zabranu koncerta…
Kultura isto ima autocenzuru. Budim realni, ako se netko bavi samo kulturom rijetko tko može živjeti od toga. Znači to je jednostavno tako. Od kazališta preko filma, postoje situacije, momenti, gdje se desi da dođu mladi entuzijasti pa pokažu svima da se može bez novaca, recimo, ako niste vidjeli, imali smo malu filmsu renesansu u Istri. Pojavili su se mladi ljudi, ispod 30, neki čak ispod 20, počeli su snimati niskobudžetne filmove izuzetno kvalitetno, Tu je isto i stari jedan filmaš, nekomercijalni, Elvis Lenić koji je napravio prekrasan film „Brod” upravo o Uljaniku. To su ti, ekipa iz Vodnjana, što su napravili film „La predstava”, nešto na tragu Monty Pythona i osvrt na našu kulturnu scenu. I upravo je to crnohumorska kritika kulturi. Jer danas kad radi netko radi nešto u kulturi tu su vijeća, natječaji i onda se tu mimo politizacije sami kulturni ljudi, umjetnici, djelatnici često… nekad naprave autocenzuru jer znaju šta može proći, šta ne može proći, tko je s kim, gdje, kada, zbog čega, da ne pričamo u detalje. S druge strane, da, postoje te nesretne situacije oko zabrana, gdje mislim da je to možda čista nepromišljenost. Nekada te zabrane dobro dođu, zabrana o kojoj se najviše priča je zabrana Thompsonovog koncerta u areni, onda je to neka stvar otpora i nekakav identitet, onda to bude dosta ovako interesantno i za nabrijavanje tako nekog našeg mentalnog antifašističkog sklopa u glavi. S druge strane, sad su te cajke došle i šta s njima?
Zadar rasprodan.
Što ih više zabranjuješ, gotovo. Pusti, pusti da prođe, šta ćeš. To je tako, ne možeš ti protiv toga. Možeš ti brojati koliko hoćeš, ali evo šta se dešava. Kad smo već kod punka. Folk punk wellness bend Brkovi – razara. Rasturaju gdje god da dođu. To se prodaju karte unaprijed, oni sviraju po cijelom regionu, čini mi se da su bili i u Irskoj, znam da su bili prošle-pretprošle godine u Bugarskoj svirali, da su im predgrupa bili W.A.S.P., onaj legendarni heavy-metal bend iz 80-ih. Jednostavno, to je cijela ova regija, taj nazalni vokal, tekstovi suludi, a opet tko voli nek izvoli. Jednostavno oni rasturaju. Ali nema ih nigdje u medijima. Nisi ih nikada vidio na CMC-u niti u Garaži. Nisi vidio nikad neku ozbiljnu najavu na televiziji, čak nisam siguran ni u Jutarnjem… Ali na portalima, znaš kad čitaš izvješća sa koncerata, to je rasturačina. Ja evo poznajem i osobno Shamsu dok je još kao 18-godišnjak dolazio na Monteparadiso tamo daleke ’97.-’98., onda se preselio u Zagreb i ostali smo u kontaktu, dok smo mi svirali u Močvari, on nam je radio kao redar. Ali se situacija promijenila, prije nekoliko godina, kako je bend prestao efektno djelovati, kako mi je falio taj cijeli šušur oko koncerata, onda sam znao raditi kao redar. I onda se nakon 20 godina situacija promijenila da sam ja sad redar na njegovom koncertu na Kaštelu prije 2-3 godine gdje su pravili koncert, rasturali. Eto, šta reć, mogu samo biti sretan zbog njih.
A što je s prostorima, koliko je bitno da grad ima prostore za kulturu, za mlade? Evo, sad je Palach opet otvoren.
Situacija u Puli je odlična. Tamo kod vas je Palach, a i onaj Exportdrvo je fantastičan prostor. Ja sam se oduševio. Palach sad može biti za matineje neke, u ljetnim mjesecima je u Exportdrvu puno bolje imati koncerte zbog zraka i zbog svega. Dobro, Palach je jedna institucija. Ja sam se malo razmišljao, zamisli koliko je ljudi prošlo kroz taj Palach. Mene podsjeća Palach na MKNŽ Ilirska Bistrica, koji je isto u vašoj blizini koji je 1967. ili ’68. mi se čini počeo raditi, Mladinski klub Nade Žagar, koja je bila partizanska narodna heroina, i onda su stari sokolski dom dali mladima i taj MKNŽ radi neprekinuto pedeset i nešto godina. Kad smo svirali tamo zadnji put, onda su snimali dokumentarac. Meni se pojavilo pitanje u glavi zamisli ti koliko je tu generacija prošlo. Tako je bio naš Uljanik. Uljanik je imao malo drugačiju… to je bio komercijalni klub, koji je ovisno o potrebama publike mijenjao i trend. U 70-ima je bio rock klub, jer su svi svirali rock’n’roll, punk klub nije bio nikada. Tamo jesu boravili punkeri, ali ja se sjećam 80-ih on je bio disco klub, do dolaska legendarnog Bate, koji je napravio 90-ih od Uljanika a ono baš pravi rock klub, gdje su dolazile sve face od Peter & The Test Tube Babies, U. K. Subsa, MDC-ja, Anti Nowhere League, nema tko nije svirao. To su bili od poznatijih. Od manje poznatih, tih nekoliko godina je bilo super. Ali isto tako i Palach. Palach je imao neke svoje breakove, ali opet je tu ostao. To je stožerno mjesto, što bi se reklo. Uvijek znaš da kad dođeš tamo, uđeš u onu uličicu, vidiš po grafitima, aha, to je ta neka scena. I to je super. U Puli je to sad postao Rojc. I sad će biti 20 godina da je Rojc postao ono što je kod vas Palach. Samo što je Rojc dosta ovako razjedinjen, ima više različitih i prostora i ideja i djelovanja… ali opet isto – možda i bolje. Ovako ima više mogućnosti izbora. Što se prostorija tiče, tamo negdje kad je to krenulo, jedan od gradskih tih činovnika koji je radio u gradu je imao viziju, pa je dao nevladinim udrugama Rojc. I tu je napravio stvarno jednu veliku stvar. Rojc je postao inkubator svega i svačega, tamo ima… ne mogu sa sigurnošću reći koji broj udruga, ali to je tamo od borilačkih vještina, kulturnjaka, društvenih manjina do veteranskih udruga, navijačkih skupina, nevjerojatno, ali na jednom katu su Demoni, a drugi kat je Torcida. Dakle život u moru…
Da, kao na Danteovom trgu, sjećam se kad se Sense (Centar za tranzicijsku pravdu, op.) otvorio, pa otvoriš laptop i vidiš sve dostupne mreže…
To je Pula, da. Melting pot. A opet, zapravo super. Hvataju se za glavu mnogi. Jučer je bila procesija na dan sv. Tome, prije sedam dana je bio Pride, a između toga je bio skup doseljenika koji je u organizaciji države gdje su bili vidljivo desničarski orijentirane po predavanjima i slično. I sve je prošlo. I to je dobro, šta reći.
Malo bih te pitao o ovom drugom dijelu, Clark Kent dio. Kako ti je kao nastavniku, da li uviđaš promjene, kakve promjene, u vezi kulture, subkulture? Primjećuješ li to skretanje u desno kao što je u cijeloj Europi? Kažu, to su uglavnom starije generacije koje su glasale – ali očito i mladi, sad su masovno izašli na izbore…
Moram priznati da što se tiče Pule jedan dio njih, pogotovo dečki 15-16 godina su dosta povezani sa subkulturom navijača. To je jedna od subkultura koja djeluje. Ima nešto metalaca, tu i tamo neki punker zaluta, sad ne znam da li će jednog dana netko sjesti i analizirati pa će i cajke nazvati subkulturom, ali to je sad postalo najdominantnije. Sad se to pomiješalo s tim trapom, trap-cajke, to je sad jedan mishmash svega i tu nema neke subkulture. Nama barem to ništa ne znači. Njihova spika je zabava, barok, što bi se reklo, jeftina mjuza i lažni sjaj. Ali njima je to igra. Ja sam to znao vidjeti na maturalnom putovanju. Kad moraš biti na tim zabavama, u diskotekama, onda bude tamo recimo u Pragu hrvatska večer i onda se nakrcaju tri-četiri hrvatske škole, kad krenu zavijati, kako TBF kaže „iz BMW-a urla cajka na mukama” i tako oni isto brižni svi s rukama gore nešto se vesele, neka emocija, nama je sve to suludo. A opet s druge strane, jako sam razmišljao o tome zašto, šta je to njima toliko privlačno. U pojmu subkulture stoji da to mora biti, da je to nešto što se tiče samo mladih, što se tiče nečega što je njihovo. Što će biti skriveno od roditelja. I di ćeš bolje. Pazi, dešavaju se situacije da djeca bivših punkera, rockera, metalaca ne mogu ući u subkulturu povezanu s rock’n’rollom i svim njegovim varijantama jer je to kultura njihovih roditelja. Oni idu nešto što je sasvim suludo. Meni je to, te cajke… kultura moje mame i tate, zabavnjaci. Meni je bilo suludo, koliko se ja sjećam, da 80-ih u Puli slušaš Olivera ako imaš 15-16 godina. Šta slušaš – slušaš Mišu Kovača. Ne, slušaš Riblju Čorbu ili Azru ili rock ili metal… ako si slušao Plavi orkestar – ti si bio sumnjiv. Crvena jabuka je bila granična… Ali to je to. Danas klinci slušaju to. Njima je to super. Imaš jedan poseban đir djece sa sela koji su se uhvatili za ča-val i kojima Gustafi razaraju. Onda Alen Vitasović, sve što je domaće. Onda je bila interesantna situacija kad sam im rekao, a Gustafe slušate, onda oni ne znaju da Gustafi imaju prvi album iz 1986.-87. koji je totalna alternativa, kojem je produkciju radio Mladenović iz EKV-a jer su oni bili frendovi, ovaj iz Gustafa je posvetio jednu pjesmu njemu, bila je linija, šta ti ja znam… Beograd-Vinkovci-Zagreb-Ljubljana-Pula i onda su vlakom putovali, i ta ekipa bi dolazila u Vodnjan s Gustafima i da su se legende kasnije pričale o tome. Ali u jednom trenutku su skužili da od toga nema ništa i onda su počeli svirati ne znam ni šta je to, to nije rock… ali je super, da se razumijemo! (smijeh) I onda kad su čuli Gustafe u toj alternativnoj varijanti iz 80-ih, šta je ovo… skoro pa ih je onako strah. Tako da to je sad čudno nešto. Ali opet s druge strane možda je problem cijele subkulture što smo stari. Što su starci zakrčili klubove, zakrčili su studentske centre, zakrčili su društvene centre, starci koji ne žele odrasti i ne moraju odrasti, ali se onda nemaju pravo čuditi zašto klinci neće dolaziti, šta je to s klincima. Klinci moraju stvoriti nešto svoje. Kao što smo mi stvarali nešto svoje, kad smo čistili tvrđavu da bi imali festival, da bi gradili neku scenu. Svatko tko je bio iznad 25 nam je bio sumnjiv i isto tako, profiter, bili smo radikalni kako to i klinci moraju biti. I izgurali smo neku priču koja je bila super za to vrijeme i sada to ulazi u neku zonu koja je nedefinirana, nikad viđena u povijesti. Znači imamo diljem svijeta generacije i generacije pripadnika subkulture koji sada imaju 60-70 godina. Recimo, današnji pripadnici punkerske subkulture koji su 70-ih počinjali, kao na primjer, moji dobri prijatelji kao Semi iz grupe Sake, Sale Veruda i njegov Saša 21, Bagar koji je bio član grupe 77 sada je poznati DJ… Oni su cijeli život u điru, u tome. I sada su u godinama. I to je meni super. I ti će ljudi ostati do kraja života u tome. Bilo mi je fora prije nekih mjesec dana, moj omiljeni bend Cock Sparrer je izdao novi album i onda je netko s (portala) Ravno do dna sa sinom otišao u London na koncert, na promociju albuma. I onda je stavio masu fotki. I onda vidiš masu ćelavih, e sad da li su skinsi ili punkeri, više ne znam jer su svi ćelavi, svi u crno, ali nema nitko mlađi od 40, i to je super, moramo biti svjesni, kao što u nekim starim hippie bendovima se skuplja ekipa, sjedokosi kosijaneri koji su prije 40 godina bili i to je to. Ne treba se brinuti o mladima. Barem ja tako mislim. Jednostavno to treba pustiti i već će se nešto izdešavati. Oni će vjerojatno pronaći neki… S druge strane oni imaju neki, ne znam kako bi se izrazio „meta svijet” prema tim mrežama, koriste svoje fraze, koriste svoje slangove, pronalaze muziku, pronalaze neke svoje đireve, koji stvaraju neku svoju subkulturu koja će biti nešto sasvim drugo jednom. Jedino što mi je drago što nisam vidio čini mi se da nema više toliko nasilja, kao što je bilo možda 80-ih, 90-ih. Sad to nasilje se obično povezuje uz neke party spike gdje dolaze gdje dolaze onako trash klinci, koji imaju neke krimanalne… a to je isto kod tih cajki.
Je li to napuhano, misliš, ili ima?
Mislim da ima. Uz nešto što je komercijalno uvijek se pojavi budala. A opet, čini mi se… Bila je super serija „Kako sam upoznao vašu majku” i glavna teza je bila nemoj nikad ostati vani duže od dva ujutro zato što poslije dva ujutro se ništa dobro neće desiti. I ako ostaneš poslije dva ujutro naići ćeš ili na budale ili na pijane ili na… situacije gdje onda stvari izmiču kontroli. Znalo je biti oko tih narodnjačkih klubova i frke i fajtova, ali da udarim o drvo na nekim punk koncertima i metal koncertima ne sjećam se kad je bilo neke jurnjave, tučnjave, kao što je to bilo prije 20 godina sa skinskima ili tako nešto…
Šta nam radi Franci Blašković?
Ribari. Viđam ga svako toliko na Verudi, on ima svoj ritual. Prije 20-30 godina on je pokrenuo Ligu za borbu protiv turizma i mi smo se svi smijali, ali sad i mi to počinjemo osjećati na svojoj koži. Parking je nas doveo do toga da smo se odvikli odlaziti u grad. Svi gravitiramo Verudi. To je taj dio grada koji je blizu Verudele koji je uz more, ali nije centar. I tamo imaš tržnicu, imaš kafane i sad je ful fora, dve kafane drže – di se skuplja najviše pulska ekipa – kod Šabana i kod Rame. To je jedini ostatak nekadašnjeg pulskog đira, ta dva kafića. Tamo ćeš naići na sve koji su nekad bili nešto u vezi đira u gradu Puli. Na toj Verudi postoji isto jedna kafana na tržnici gdje možeš sresti Francija Blaškovića i Todora i… sve te nekakve stare aševe pulske scene gdje dođu, popiju macchiato, rakijicu… a za njega, tu i tamo ako se sretnemo, vidimo, znam da je u tom ribarenju, da ga to ispunjava. Što je i ok. Tamo svako toliko nešto izbaci, u studiju kod Cukija u Rojcu, to je naš kompa, Edi Cukerić koji je napravo fantastične stvari, okuplja ljude, k’o Rick Rubin.
Rick Rubin ima knjigu, memoare.
Čuo sam, da, morat ću to pronaći, volio bih to pročitati jer sam baš danas preslušavao zadnji album Johnnyja Casha, koji je posthumno izbacio van, a on je to producirao. Stvarno čovjeku skidam
kapu. I tako, Veruda, kavica, petkom pivo popodne i to je to. Djeca… malo se smočit u more. Kupili smo psa, kako smo kupili psa tako sam svaku noć vani jer ga moram prošetati. Sad će biti par tih koncerata koje čekamo svi, dolaze braća Calavera iz Sepulture, pa Exploited, pa Tiger Lillies… dešava se, nije loše. Bio je nedavno Mick Harvey što je s Nick Caveom bio u điru, tako da ima, Rita Ora… Žao mi je što nisam išao s malom na Avril Lavigne da se zakači za taj, znaš kako ide, pop, punk, a poslije ćemo vidjeti…
Da te pitam za Baby Lasagnu ili da to preskočimo?
Ma ne, super, šta da ti kažem. Pogodio si me, našao si me. Znaš zašto? Morao sam s malom ići na doček Baby Lasagne u Umag sa stotinama i možda tisućama na umaškom trgu, masu ljudi s djecom… Srećom pa ima samo jednu stvari. Inače ne bih izdržao. Kako je bila gužva, on dolazi na stage nakon pola sata, malu sam prenio preko ruke na leđa, izdivljala se i oduševila, totalno, baš ju je opralo totalno i ja se sjećam da je to bilo samo s Edom Maajkom, kad je izašao onaj prvi album, tamo di su Prikaze… Taj čovjek zrači pozitivom i to djeca prepoznaju. I Baby Lasagna, šta god tko mislio, meni izgleda kao kul dečko, i djeca ga vole… koji možda nije ni svjestan u šta je sve ušao, stvarno mu želim sve najbolje. Prije deset godina je svirao s Manntrom na Viva la Poli, metalac, to je to. Kad je rekao – kad su kritizirali ovu žensku iz Irske – nije to ništa strašno, slušam ja puno žešće bendove. Sviđa mi se šta je čovjek napravio za Istru i za Hrvatsku. Ali posebno za Istru. Cijeli taj dizajn, čentrin, sad svi znaju šta je čentrin, kako se to u Hrvatskoj zvalo, tabletić. A mi smo imali čentrin jer je stajao u centru, svi smo to znali. Sada je od toga napravio modni detalj, to je bio šou na tom koncertu, stotine djevojčica s tim nekim čentrinima upletenim u kosu ili na košulje, tako da je to je bilo baš onako fora. Ali možda i bolje da nije pobjedio jer onda bi morali organizirati… ali evo, da usporedim isto kao s hrvatskom reprezentacijom, mi smo mala zemlja i ako želiš pobijediti moraš biti ne bolji nego troduplo bolji, troduplo bolji da pobjediš sve te zavrzlame…
Zadnje da te pitam, utjecaj stranaca, da li očekuješ nešto u Puli kao Asian Dub Foundation?
Iskreno, meni su ti ljudi izuzetno simpatični. Nama su ovdje više Filipinci, jer su Filipinci više za turizmom, ali dobroćudno izgledaju, ima dosta žena, ima dosta muškaraca. Oni brižni, vidiš u 10 i po, 11 kad šetam psa, oni se vraćaju s posla, ljudi koji ne znaju našu kulturu pa pozdrave kad sretnu čovjeka navečer. A žao mi je s druge strane jer znam za koliko rade, žao mi je kada se netko sprda s njima i, budimo realni, tako su se sprdali s našima prije pedeset godina koji su odlazili, ali naši nisu bili toliko dobroćudni. Mi smo bili poznati kao Balkanci. S druge strane razmišljao sam jako puno o tome, sjećam se jedne situacije iz Engleske 70, 60-tih čak, bio je tamo neki Enoch Powell, rasistički neki propovjednik koji je bio lider, da li je to bio Nacionalni front ili ne znam šta, i znam da je pričao da će biti „more krvi” zbog tih stvari. I onda se sjećam jedne fotke, onda varijanta Svijet u fotografiji 70-te i prosvjednici tamnoputi, da li su Indijci, da li su Pakistanci, i kaže „Zašto ste vi tu? Jer ste vi bili tamo”, „We are here because you were there”. Postoji jedna velika razlika. Britanija je vladala zajedno s Francuskom, Španjolskom, Nizozemskom, nekoliko stotina godina su oni maltretirali taj narod, onda poslije su ih počeli dovlačiti i tamo u Engleskoj su ti Azijati i svi ostali su jedno dvije-tri generacije. I oni nisu više ni Pakistanci, a nisu ni Englezi. I interesantno je… Mislim, meni je Asian Dub Foundation jedan od boljih bendova, mada… Ima onaj King Prawn, čini mi se da je taj pjevač jedno vrijeme pjevao u Asian Dub Foundation, gdje je bio onaj album Tank iz 2004. ili 2005. i super je to. I sada, što se tiče nas, nisam ja siguran koliko će oni ostati ovdje. Ti ljudi žude za kućom, i sad to treba proći, koliko će, da li će oni ostati, doći njihove obitelji, sve ovisi o masu stvari. Postoji isto interesantna priča s Kinezima, kako znaš da je zemlja u klincu. Tamo negdje prije dvadesetak godina imali smo navalu Kineza, možda je to bilo još dok je Milošević bio živ, pa je on sad bio dao navodno stotinu tisuća pasoša, pa su negdje kod Novog Sada se potukli Kinezi i Romi. I onda ima tamo ta scena gdje jedan Rom sav razbijen kaže pa „kud baš ja da na Bruce Leeja naletim”. I onda im je bilo to fora, pa su ti Kinezi počeli kod nas – ali su otišli, jako malo ih je ostalo. I onda skužiš jednu stvar, ako ti Kinezi odlaze, onda tu nema…
Odlaze i Romi…
I sad što. Ljudi idu tamo gdje im je bolje. Sad recimo Nepalci i Filipinci, vidit ćemo. S druge strane moram priznati da sam stvarno, kad osvjestiš da netko zarađuje na njima, da opet ovi naši… dušebrižnici, umjesto da se pobrinu, s jedne strane organiziraju nekakve skupove kako povećati natalitet, kako demografsku sliku poboljšati, a onda s druge strane vidiš da neki njihovi imaju agencije za uvoz… to je sad neprovjerena informacija, ali agencija za uvoz radnika i na svakom radniku zaradi nekoliko tisuća eura da bi ga doveli ovdje i onda ga poslije tu rasprodaju za siću. Problem je u kapitalizmu. Kad ćeš riješiti demografsku sliku – kad budeš plaćao ljude. Prije dve-tri godine su plakali svi na Jadranu, kao, nemamo radnika, nitko neće raditi, svi otišli u inozemstvo – pa neće ti raditi nitko za kikiriki. Zašto bi ti morao zaraditi stotine tisuća, a ovaj da zaradi devet tisuća. Podijeli malo. Prošeraj to bogatstvo pa će ljudi ostati. A ovi su se svi ono… to je nekakav hajdučki gen, moje, ja, moji i to ti je to. I onda oni koji… kao u feudalizmu. Mene ovo vrijeme jako podsjeća na vrijeme turskih napada i seoba, 16. st. Kako su Turci osvojili sva ova područja? Slali su akindžije da napadaju područja. Iznapadali bi seljake, mučili bi, odvodili. Velikaši su se zatvarali u dvorce. Umjesto da plaćaju porez, onako kao što je Matija Korvin imao da ima plaćeničku vojsku, oni škrtice nisu plaćali porez jer plemići ne plaćaju porez. Plaćenička vojska je otišla, nije se imao tko boriti. Ovi su ostali u zamkovima, a seljaci su ili izginuli ili pobjegli. I onda su se Turci samo ušetali… Tako se dešava i danas. Svi kukaju, svi kukaju, a korupcija do Boga, nitko ne želi, ne uviđa da je tu problem: plati. Ne moraš imati za sebe, država to može drugačije riješiti, uvijek ima novaca. Samo ga oni raspoređuju onako kako njima odgovara, ne razmišljaju duže od osobnog interesa. Da se tako izrazim… Sad bi rekli Pazinjani da sam se nažga. (smijeh)
Dobar izraz…
Da, Pazinjani su inače kul. Najpunkerskiji grad u cijeloj Hrvatskoj.
Zašto?
Po broju stanovnika imaju baš scenu ono uvijek. Pazinski muzej je imao izložbu „Punk u Pazinu”, od 70-tih do danas, i dobro napravljeno. Čak mi se čini i da bi trebao film izaći.
Na jednoj prezentaciji sam stavio logo od Po’ metra crijeva i pričao šta je povijest, šta nije povijest, zezao učenike oko iluminata, prođe mjesec dana, prebaci se iz Pazina jedan učenik u taj razred, mi ponavljamo prije ispita, otvorim prezentaciju, on digne ruku i kaže „Zašto imate logo od Po metra crijeva?”
To ti je to. Možda sam ti pričao… Pazinjani, Cerovlje, Buzet. To je taj đir. Imao sam učenicu koja je trebala napraviti prezentaciju o povijesti 20. st. Da bi ona o Nirvani. Kažem dobro, uzmi grunge, uzmi cijeli pokret… Ne, ne, Nirvana. I brižna cura obučena: marte, uske hlače, crna majica s kapuljačom, lagano našminkana, kosa baca na alternativu, ona odradi prezentaciju o Kurtu Cobainu i na kraju počne plakati, suze joj počnu ići, ja mislim Bože… ima nade u svijetu. (smijeh) Dvadeset godina nakon što je ovaj umro dijete iz okolice Pazina plače…
Još da je čula da su bili u Ljubljani…
Bili su u Muđi, kod nas, masu ljudi iz Pule je išlo, Muggia, prvo mjesto nakon granice prije Trsta, malo mjestašce, ribarsko, tamo su svirali, Nirvana, ’91. ili ’92. Još je kao navodno Krist Novoselić došao na stage i rekao „Dobro veče, mi smo Bijelo dugme”. (smijeh) Počeo sam anegdote pričati to je već ono…
Još smo malo ćaskali, ali već je bila ponoć na Zoomu. Vidjeli se uživo kratko u Puli za dva tjedna. Uvijek prekratko.
Istaknuta fotografija: Fakofbolan
Josip Naglić, nastavnik povijesti u srednjoj školi, pomoćni trener inkluzivnog džuda, bivši asistent i prevoditelj (znakovni). Interesi su zato: inkluzija, marginalne skupine, sposobni i samozatajni ljudi, jezici i kuhanje, hoh kultura i umjetnost ako nema utakmica na TV-u.
#glazba #Igor Šaponja #Pula #Punk #Rijeka