U DelniceTown sam ušao u smiraj prvog dana Cinehill Film Festivala, nakon više od devet sati vožnje vlakom iz Splita. Zadnju kavu sam bio popio u 7 sati pa mi je prva destinacija bila prvi kafić negdje u centru grada, u kojega sam prvi put kročio. Prvu žensku osobu koju sam sreo pitao sam gdje je centar. „Idite samo ravno“ – rekla mi je. Mislim da se žene bolje snalaze u prostoru, a muškarci u vremenu, pa – kad se nađem u novoj sredini – njih pitam kojim putem ću. Stoga sam krenuo mirno u smjeru njene ispružene ruke. Ispred mene se pružala duga ravna cesta, a s njene obje strane protezao se niz sličnih jednokatnica. Nisam joj nazirao kraja: „Uf, jebote, napješačit ću se do centra“.
Za mene Dalmatinca iz centra Splita, centar grada znači manja ili veća pjaca tj. trg, na kojoj su štekati kafića, a u centru centra gradska vijećnica ili crkvica. Dakle, nešto zaokruženo i ispunjeno, ako ne ljudima onda barem nekim sadržajima za ljude. Ono što su moje oči vidjele nije obećavalo da ću uskoro ugledati išta slično pa sam osjetio ubod nervoze i lagane razdraženosti: izgledalo mi je kao da sam, nepripremljen, upao u neki western. Stranac je sišao iz vlaka („U 18 i 10 za Delnice Town“), spustio šešir do očiju (da ih zaštiti od jakog sunca na zalazu) i polako krenuo glavnom ulicom (jer to je, u stvari, ta cesta), vukući za sobom kufer na kotačićima (a u njemu svoje oružje – laptop – skriveno među odjećom i rubljem). Zašto i zbog koga je došao, o kakvom se tu obračunu radi?
O obračunu kod A.K. korala! Stranac s Istoka je stigao u Delnice Town da se na Cinehillu, narednih dana, obračuna sam sa sobom, s nekim svojim slabostima i bolećivostima koje je pokupio u tom gradu na obali, iz kojega je doputovao. Da, ali on najprije mora popiti svoj prvi espresso tog dana. Dakle, gdje je, dovraga, taj jebeni kafić i gdje je, do sto đavola, taj jebeni centar?? Evo mu jedne punačke žene u susret, neka nju pita! – redatelj ovog filma kaže snimatelju da zoomira na nju. Stranac, u međuvremenu, okreće glavu nadesno i vidi na plavoj tabli ime ulice (Supilova) i kućni broj (24). „Pa, jebote, šta je ovo? – mrmlja sebi u bradu. Smještaj mi je na broju 201; neću do tamo stići prije noći“.
EKSCENTRIČNI STRANAC TRAŽI CENTAR
Onda namješta lice u mod ljubaznosti i zaustavlja ženu pitanjem: „Oprostite, molim vas, gdje je centar grada?” Ona se dobrodušno osmjehne: „Pa u centru ste!” Strancu se na trenutak objesi vilica, a sljedeće sekunde se već pribrao pa joj postavlja još jedno pitanje: „A gdje je najbliži kafić?” „Eno vam ga preko puta“, odgovara mu srdačno, i sad već nasmijana, ta dobrica od ženice. Pa ga pozdravlja i nastavlja svojim putem. Stranac bi se počešao po glavi da mu na njoj nije šešir. Naglo skreće nalijevo, dijagonalno preko prazne ulice i brza prema štekatu s njene druge strane. Sjesti u hlad suncobrana, popiti espresso i popušiti zadnju cigaretu iz kutije: „I bit će opet sve ok“, (kulira se A.K. u svojoj glavi, ne baš siguran da je i na njegovom ramenu).
Na prvi pogled mu se nije dopala ekipa na štekatu, a za drugi nije imao vremena. Nije baš da su ga pogledali mrko i ispitivački („Tko je sad ovaj kauboj?”), nego je on vidio da se kafić zove „Centar“ i nije mogao podnijeti toliko ironije na svoj račun (moramo reći da je jedna od njegovih slabosti to što sve shvaća krajnje subjektivno, kada se nađe u situaciji koja ide šumom dok njegov scenarij ide drumom). Pa je produžio dalje: „Gdje je jedan, mora biti blizu i drugi“, zaključio je točno. I bio je. Ali mu se tu nije svidjela glazba koja je iz kafića dopirala. „Treća, sreća“, povukao je još brže kufer za sobom. I bila je! Odgovaralo mu je i ime kafića: „Tin“. Sjeo je, odahnuo, naručio kavu, stigla je brzo, usuo je u nju malo šećera i otpio s guštom prvi gutljaj. Onda je posegnuo za kutijom cigareta, otvorio je i – ugledao prazninu u njoj. Sinulo mu je da je zadnju popušio u Oštarijama, čekajući vlak za Delnice Town. I da je kutiju makinalno vratio u džep. Švenk nalijevo: stariji lik za susjednim stolom ne puši: „Samo pije to jebeno ožujsko!” Švenk nadesno: troje za drugim stolom: „Dobro je, mladić puši!”
Diže se, prilazi, zamoli jednu cigaretu: „Trafika je zatvorena, ne znam gdje ih mogu kupiti“, pravda se. Mladić brzo i srdačno reagira: „Nema problema. Hoćete da vam je ja smotam?” Puši „Wirginiu gold“, pakovanje mu je na stolu. „Može, Jako ste ljubazni“, stranac se vraća za svoj stol. Nakon jedne minute mladić mu donosi perfektno zamotanu cigaretu s filterom. Stranac se zahvaljuje (na ovako susretljivog čovjeka davno nije naišao) i povlači duboko prvi dim (duhan je vrhunske kvalitete). „Dobro je krenula radnja, nakon onog sjebanog uvoda”, misli u sebi. Drugi dim; čuje da njih troje spominju festival. Super! Pitat će ih da mu kažu gdje je stanica busa za Petehovac, ne može do gore pješke, komad brda je to, a priupitat će ih gdje je ta adresa njegova smještaja (mora tamo barem ostaviti kufer i presvući se; na brdu je noću hladno).
Da skratimo: mladić se pokazuje gostoljubivijim i susretljivijim iznad svih očekivanja! Sam se ponudi da ga autom prebaci do njegova smještaja („Pa to je u mome susjedstvu!“), da ga zatim odvede do bus stanice (da je ne bi sam dugo tražio) i zatim da ga vrati nazad. Neviđeno! „Pa ovo je nemoguće doživjeti tamo odakle sam došao“, stranac konstatira u srcu. Mladić je zaista neobičan koliko je jednostavan, normalan i dobre volje. Stranac mu to i kaže. Mladić, u hodu noseći njegov kufer: „Dobro je činiti dobro. Samo preuzmi i nastavi dalje.“ Stranac, koji svakim korakom i minutom postaje sve manje stran: „Tako je! I to je to.” I u apartman ulazi s osmijehom od topline koja mu se iz grudiju popela do glave. He is more than welcome here: to će uskoro shvatiti…
Da je stranac bad guy, ovako bi razmišljao: „Ovi su lokalci/Indijanci neiskvareni i naivni kao dobra djeca. Dobro će ovdje ići moja roba“. Bio bi dealer i prodavao bi im neku sintetičku drogu, a novac bi oprao kupovinom neke velike nekretnine, kupio bi kuću s imanjem, napravio bazen pred njom itd. itsl, kako to na našem Divljem zapadu već ide. Za par godina bi postao jedan od stupova lokalnog društva, a za par decenija neki bi novi, mladi Grlić snimio film o njemu, pod naslovom „Svemu dođe kraj 2“. Kako je stranac Split guy, pa u njemu dobro vodi protiv zla 2:1 u setovima (i sada ima game-match loptu), dok ide prema bus stanici (a nakon što mu je nepoznata žena/lokalka zaželjela dobar dan u prolazu), on razmišlja ovako: „Ovdje kao da je svaki drugi lik dobrodušni Umberto D. Sad se osjećam kao da sam u neorealističkome filmu, ali u koloru. Ovu prevladavajuću zelenu boju livada i šuma kao da su braća Taviani prenijeli iz svoga remek-djela „Padre, padrone“. I sad se već jasno vidi, po dužini i sintagmi ove rečenice iz njegova unutarnjeg monologa, da je stranac filmski i da je tu po nekom zadatku.
PITANJA BEZ ODGOVORA
Ali ipak, nešto s njim nije baš jasno. Ne izgleda kao filmski kritičar, niti mu je takva faca niti držanje tijela. Po stajlingu i imidžu više nalikuje filmskom glumcu. Zar ga gazdarica, kada ga je ugledala, nije razdragano pitala: „Jeste li vi glumac?!” A žene znaju pročitati muškarca na prvi pogled. Odgovorio joj je dvosmisleno: „Ponekad. Inače, recimo, pišem o filmovima“. Njen osmjeh je tada malo splasnuo, ali njegov se proširio. Možda se lažno predstavlja jer želi ovdje biti incognito? Dobro, ne izgleda baš kao filmska zvijezda; da jest došao bi svojim autom ili bi netko iz organizacije Festivala došao po njega. A opet, s druge strane, u toj sorti ljudi ima svakakvih čudaka: zar onaj Keenu Reeves ne izgleda kao klošar pa se i druži s njima, iako je svjetska zvijezda!? Hm, bilo kako bilo, držat ćemo ga na oku. S takvim likovima se nikad ne zna, ni tko su ni što su zapravo – sve do samog kraja (filma ili festivala, svejedno).
Stranac je, dok se vozio mini-busom prema Petehovcu, šutio i gledao zelenilo šume s desne strane. Šume ima tamo sa svih strana, ali on je sjedio do vozača, koji je također bio toplo srdačan i veselo je razgovarao s djevojkama na zadnjim sicevima. Izgledalo je kao da stranac nikada nije vidio šumu u svome životu: upijao je očima svako stablo kao da je Stablo života. Tko zna, možda tamo odakle je došao i nema stabala. Ubrzo su stigli do vrha brda. Stranac se polako uputio prema festivalskom centru, uzeo svoju akreditaciju, a onda se diskretno pridružio domjenku na otvorenom: dok su govornici (jedan u ime festivala, a drugi u ime sponzora) izgovarali svoje rečenice, on je pogledom kružio po okolnim livadama, stablima i padinama. Da nije neki zagriženi ekolog, neki freak koji se fura na prirodu? Jer ne pokazuje nikakvog interesa za društvom; jedini interes koji je pokazao bio je usmjeren prema vinu i siru na stolu. Možda zato što su bili švicarski? I jer jednu je malu, švicarsku zastavicu na čačkalici hitro stavio u džep jakne, nakon što je komad sira – kojeg je zastavica ukrašavala – stavio u usta i brzo ga sažvakao i progutao.
Da nije gladan? I žedan? Jer eno ga kako odlazi prema štekatu restauranta, već prilično popunjenog, s već drugom čašom vina u ruci. Ne preostaje nam ništa drugo nego da ga slijedimo pa kud puklo da puklo, kako bi to rekao već spomenuti Grlić, onaj stariji. Nikomu se ne javlja, a nitko se ne javlja ni njemu. Tek poneko i poneka baci pogled na njega u prolazu. Nije ni čudo, odjeven je elegantno: jakna, hlače i cipele su mu u istom tonu, boje slonove kosti, a šešir mu zaista dobro stoji. Da nije neki sponzor koji diskretno provjerava jesu li organizatori festivala ispunili sve što je s njima dogovorio? Pa, jebote, taj bi lik mogao igrati sve te uloge koje smo do sada nabrojali! Mogao bi biti gladni boem koliko i svega siti sponzor, poznati glumac koliko i nepoznati filmski kritičar, ekološki freak koliko i diler droge. Pa gdje ćeš boljeg mjesta da plasiraš svoju robu od filmskog festivala na otvorenom, na 1.035 metara nadmorske visine?! Na tom čistom planinskom zraku ima da ih puknu njegove tabletice k’o grom; svi će skakati k’o ludi do zore na after partyju.
Opa, eno mu jedan lik maše rukom, srdačno se rukuju kao stari pajdaši sjedaju za stol! Taj tip također izgleda sumnjivo: krupan, preplanulog lica, u nekoj plavo-bijeloj havajci kratkih rukava i bermudama (kao da je u Kolumbiji, a ne Gorskom kotaru, jebote! ). Ma stvar je jasna, ne radi se o tableticama i bombončićima, već o kokainu. Novi lik na sceni je sigurno desna ruka Strancu (od sada ga pišemo s velikim početnim slovom), on vodi njegove poslove ovdje, a Festival – komu je ove godine dobro krenulo – idealan je kao lansirna rampa za plasman robe kao i za kamuflažu. A usput mogu pogledati neki dobar film na svježem zraku. Ugodno i korisno, di ćeš bolje?! Sad već nema šale: snimamo potajice obojicu, provjerit ćemo u datoteci tko su i sutra ujutro ćemo znati na čemu smo. Do tada, pratit ćemo ih dalje, dokle god se budu vrzmali ovim lokalitetom pa potrajalo to i do izlaska sunca. Dužnost je dužnost pa ako nas se sjete, dobro nas se sjete!
NOĆNA KRETANJA NA BRDU
Festival je službeno otvoren paljenjem krijesa na Trgu Kreše Golika, na par trenutaka smo Stranca i njegova kompanjona (kojemu smo dali radni naslov Kolumbijac) izgubili iz vida u tom okupljenom mnoštvu oko vatre, ali smo ih opet uočili. Kolumbijac je otišao do svoga velikoga auta (mora da se radi o velikoj pošiljci), Stranac je nezainteresirano pijuckao svoj treći dec crnoga, a nevini ljudi su krenuli prema Sanjkalištu da pogledaju prvi film u službenoj konkurenciji, francuski film vrlo čudnog naslova: „Pas na sudu“. I to nije sve: pas i laje na francuskom, a dočuli smo da je i za to svoje lajanje dobio Pseću palmu u Cannesu. Bogami, šta je previše – puno je: oni tamo su počeli nagrađivati i pse. A što je s ljudima, pitamo mi njih, zar biti čovjekom u neljudskim vremenima nije za nagradu? I to zlatnu! Ma što zlatnu, platinastu!!!
U međuvremenu se Kolumbijac vratio, preodjeven u duge hlače i jaknu, ali bez ruksaka (ostavila lija robu u tom svom autu, ma što autu – kombiju!), došao do Stranca, šapnuo mu nešto na uho te odlepršao da gleda tog francuskog „Psa“. Strancu se nije žurilo ni u jednom pravcu. Nastavio je mirno pijuckati svoje vino, tek tu i tamo bacivši oči na neki zgodan komad u blizini. I dalje mu se nije javljao nitko niti on ikome. Znači, potpuno novi lik na sceni. Pa naravno kad je, sudeći ga po izgledu od glave do pete, tek danas stigao iz tamo neke svoje baze u Južnoj Americi, da proširi svoj prljavi posao i u ovim čistim krajevima. Kurvin sin, mamicu mu njegovu!
Kao da me je čuo, malo se trgnuo, otpio zadnji gutljaj te krenuo prema Sanjkalištu da i on pogleda tog „Psa na sudu“. More, ima da ti završiš na sudu, čim se završi ovaj cirkus na brdu (pardon, ovaj Festival), kad ti ja kažem! Kolega i ja smo otišli trgnuti po jednu rakijicu, radi cirkulacije, i taman kad smo – nakon druge – pripalili, evo ti kurvinog sina nazad, bez pajdaša. Polako se primaknuo krijesu, pripalio jednu i zagledao se u krijes: izgledalo je da u tomu više uživa nego u najboljem filmu. Zurio je u plamenove s blaženim osmijehom na licu; tko zna što je u njima vidio, koje filmove je vrtio u svojoj glavi dok je tako nepomičan stajao pored vatre. Kako se ona smanjivala tako joj se on više približavao. Pa da, grijao se uz nju! Nije navikao na ovu našu gorsku klimu. Tamo odakle je došao uvijek je toplo pa bit će da i nema nijednog odijela koje grije u svojoj garderobi. Neka, neka; samo se ti grij dok možeš, uskoro te čekaju hladni dani i još hladnije zatvorske noći…
Onda je nazvao nekog na mobitel, malo nervozno gestikulirao dok je razgovarao, pa se opet smirio, vratio mobitel u džep i počeo se osvrtati oko sebe. Koga traži? I evo ti ga na: pristupi mu neki mladić, sumnjivo stiliziranoga lica (lijevi brk i desna polovica brade skroz obrijani). Tako nešto ni ja ni moj pomoćnik nikada nismo vidjeli u svoj našoj, dugogodišnjoj zajedničkoj praksi! Dakle, taj je njegova lijeva ruka ovdje. Brzo su se dogovorili, opisani mladac se vratio za svoj stol, otpio pivo, a onda su skupa krenuli dolje, prema parkiralištu. Došao je, znači, da ga pokupi s Petehovca i doveze do Delnica, kao njegov vozač a, naravno i diler, ali sitnijeg kalibra od Kolumbijca. Sve su se kockice uredno posložile pred našim očima: bili smo na tragu lokalne podružnice kolumbijskog narko-kartela! U to više nije bilo nikakve sumnje. Samo nam je ostala jedna nepoznanica: gdje je, do vraga, nestao Kolumbijac? Nismo ga, naime, vidjeli među, zbog hladnoće prorijeđenim, gledateljima na padini Skijališta, a ni onog njegovog crnog kombija nije bilo više na parkiralištu.
Obavijestili smo o tome centralu.. Rečeno nam je da će sutra, do podne, sva trojica biti identificirani i locirani, ali ne i uhićeni jer bi to bilo prerano (krupne ribe su u pitanju). Te da možemo slobodno na zasluženi odmor tj. na spavanac. Što smo i učinili.
P.S. Sutradan, oko podne, dobili smo od centrale ovu poruku: „Identiteti sumnjive trojice utvrđeni. Stranac je Ante Kuštre, artist i žurnalist iz Splita. Kolumbijac je Damir Čargonja zvan Čarli, urednik portala ArtKvart, za kojeg prvi piše o Cinehill Film Festivalu. Stilizirani je Nenad zvan Kripa, dobar momak iz Delnica. A vas dvojica uzmite slobodne dane i odite se liječiti!”
Istaknuta fotografija: Wikipedia: Doc Hollyday
Ostale fotografije: Ante Kuštre
#Ante Kuštre #Cinehill #Cinehill Motovun Film Festival #Delnice #Gorski kotar
