Odlomak iz dnevnika/romana koji će pod naslovom „Noćni portir” za nekoliko dana izaći u izdanju Buybooka
41.
Danas sam prije posla odveo Luciju u Muzej suvremene umjetnosti. Bilo mi je usput, i mislio sam je samo ostaviti pred Muzejom, ali kad sam se zaustavio na parkingu, predomislio sam se i izašao s njom.
– Mogu i ja malo s tobom pogledati – pitao sam je.
– Naravno – odgovori uz osmijeh.
Kao učenica Škole primijenjene umjetnosti i dizajna ima besplatan upad na sve izložbe, a u MSU-u je trenutno nekoliko zanimljivih pa je odlučila provesti današnje popodne tamo.
– Nemam puno vremena, samo ću te malo pratiti na početku – kažem, a ona me povede na prvi kat gdje je postavljena retrospektiva irskog slikara Seana Scullyja.
Slike su mi zanimljive, uglavnom su apstraktne, ali, kako kaže autor u tekstu koji je otisnut na jednom panelu, „žele ispričati priče o međuljudskim odnosima“. No, još mi je zanimljivije od slika promatrati Luciju kako ih gleda. Zaustavlja se pred jednom mračnom, uznemirujućom, jako velikog formata, koja vas proguta kad stanete pred nju. Zove se Prazno srce i povezana je s pogibijom slikarova devetnaestogodišnjeg sina. Nakon što pročitamo legendu uz sliku pogledamo se i učini mi se da vidim suzu u Lucijinim očima, ali prešutim to.
Složimo se da je slika moćna i potresna i nastavljamo dalje. Pri kraju su najnovije slike na kojima se slikar, na iznenađenje svih koji ga prate, nakon četrdeset godina rada vraća figurativnom slikarstvu. Lucija gleda niz povezanih slika, zatim uzima mobitel i fotografira ih. Ja istovremeno vadim svoj mobitel i fotografiram nju kako ih fotografira. Nakon toga prilazim slikama i na legendama čitam da je taj obrat povezan s rođenjem slikareva drugog sina koji je na njima prikazan kako se igra u pijesku.
Zadovoljni smo izložbom, i tim nježnim udarom na kraju, pa je uzbuđeno komentiramo dok silazimo niz stepenice. Ona želi pogledati još i izložbu Drugarstvo na kojoj su predstavljena djela neoavangardnih umjetničkih kolektiva iz druge polovice dvadesetog stoljeća te izložbu koja tematizira prikaz tijela u djelima suvremenih austrijskih likovnih umjetnica, ali ja moram ići pa je poljubim u obraz i doslovno otrčim do auta. Jer, opet kasnim na sastanak.
Sad je dan gotov, sve je napokon utihnulo, i ja pregledavam u mobitelu fotke koje sam snimio u Muzeju. Zatim pustim glazbu, The Dead South – In Hell I’ll Be in Good Company, pa Broken Cowboy i tako dalje. Dok slušam, s nogama na stolu, naravno, pogled mi zapne za sliku koja već tridesetak godina visi iznad mog radnog stola, u svakom stanu u kojem sam bio. I još uvijek priča sa mnom kad je pogledam. Naslikao ju je moj prijatelj iz Vrgorca, Dražen, čovjek s kojim sam proveo najviše vremena u životu, a prikazuje sklupčanu, golu mušku figuru. Šake su mu ogromne, nabubrile, kao i svi mišići, dijelom od snage, ali još više od neke unutarnje nervoze, dok je lice napola skriveno iza predimenzioniranih šaka, ali opet dovoljno otkriveno da se vidi zamišljen i zabrinut izraz, i muka koju u sebi nosi. Mogao bi svaki čas eksplodirati, ali i ostati tako sklupčan cijeli život.
S lijeve strane je slavni Carverov portret koji je snimila Annie Leibovitz, a ispod Lucijina slika Zagrljeno sunce. Slika je na prvi pogled vedra, jer prikazuje momka ili djevojku koji grle sunce, ali ja uvijek u njoj vidim i neku sjetu. I to me malo rastuži. Sasvim desno, pola metra iznad stola okačen je Bacač kamena, ilustracija uz istoimenu pjesmu, koju je za moju knjigu Everest naslikao Dominik Vuković. Svi su formati mali, ali kad pogledam bilo koju od tih slika, bez obzira na to što to radim gotovo svaki dan, između nas struji energija, a to je ono što tražim od slika. Nisu mrtve, iz njihovog podzemlja do mene stalno dopire nemir, i ja ga jako dobro osjećam.
Drago Glamuzina, rođen je u Vrgorcu 1967. godine. Diplomirao komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio u dnevnom listu Vjesnik, tjedniku Nacional te izdavačkoj kući Profil. Od 2011. radi kao glavni urednik u izdavačkoj kući V.B.Z. Objavio knjigu pjesama Mesari (Naklada MD, 2001.), roman Tri (Profil, 2008.), knjigu pjesama Je li to sve (V.B.Z., 2009.), knjigu pjesama s fotografijama Stanka Abadžića Sami u toj šumi (Bibliofil, 2011.), knjigu pjesma Everest (Fraktura, 2016.) te knjigu izabranih pjesama Waiting For The Frogs To Fall (HDP, 2017.). Za Mesare je dobio Nagradu „Vladimir Nazor“ za knjigu godine i Kvirinovu nagradu za najbolju knjigu pjesama autora do 35 godina. Za roman Tri dobio je nagradu tportala za najbolji roman godine. Zadnji roman, Drugi zakon termodinamike, izašao je 2021. godine u izdanju V.B.Z.-a. Knjige su mu prevedene na njemački, bugarski, engleski, makedonski i slovenski jezik. Živi u Zagrebu. Drago Glamuzina je i programski direktor festivala Vrisak.
#Buybook #Drago Glamuzina #Noćni portir #odlomak #roman
