Unatrag desetak godina na ljetovanjima, analogni aparat uvijek je uz mene. Uz, jasno, pokoje lice i klasične „kako sam provela ljetne praznike” prizore, dobar dio rola filma ode na prizore i motive koji ne bi nužno zapeli za oko klasičnom promatraču. S godinama sam „pohvatala” koji su to ljetni foto fetiši koji pričaju mojoj duši, a svake godine nađu se novi. Moguće čudni, meni čarobni.
Kratkometražni doks Aleša Suka koji će svoju hrvatsku premijeru imati 26. kolovoza na Liburnia film festivalu, bez imalo pretjerivanja, izazvao je u meni jednaki efekt kao razvijanje tih filmova nakon ljetovanja.
Aleš je multitalentirani umjetnik, rođeni Čeh, a od 2008. godine u zagrljaju Rijeke. Diplomirao je 2002. režiju animacije multimedije na praškom FAMU, magistrirao 2004. na istom studiju, gdje je 2024. predavao filmsku montažu. Predavao je i na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci od 2009. do 2013. Jedan je od osnivača, tutora i organizatora Platforme za potporu i razvoj hibridnih AV projekata REFINERI. Producent je i redatelj niza kratkih filmova i glazbenih spotova, a filmski su mu projekti prikazivani na festivalima na pet kontinenata.
P.S., Posljednji Srakaneš. Naziv filma odnosi se na posljednjeg stanovnika otoka Vele Srakane koji se, za sve nas geografski neupućene, nalazi u Cresko-lošinjskom otočju. Zapravo, to je bila misao vodilja Aleševa dokumentarca, pratiti osebujnog čovjeka riđe kose koji je bio zvonar tamošnje crkve. Naime, došavši na otok 2017., gdje nas sam početak dokumentarca odvodi, kamerom hvata osebujnog muškarca, kojeg je nemoguće ne zamijetiti.
No, kao što i najbolji planovi propadaju/život se dogodi/unesi poznati Lennonov citat, tako je autorov početni plan krenuo u posve drugom smjeru.
Silvana Skrivanića, okosnicu dokumentarca, rošastog zvonara ovog malenog otoka, zadnjeg izvornog Srakanježa ugledali smo tek u nekoliko početnih scena. Došlo je u međuvremenu do informacije da je umro (ispostavilo se kasnije da je smješten u instituciju u kojoj će nažalost provesti ostatak života).
No taj kratki posjet bio je dovoljan da se Aleš kasnije godinama vraća i namjesto Silvanova portreta, prepustio je otoku da ispriča svoju priču.
Uvodne minute, gdje krišom vidimo Silvana, govore o otoku gdje još ima ponešto života. Mlado i staro pohode nedjeljnu misu, doduše, atmosfera otoka je mirna i spokojna, kako i priliči malim, gotovo nenaseljenim otocima.
Par godina unaprijed, gledamo i osjećamo sasvim drugu priču. Iako je sam uvod nagovijestio geografsku surovost otoka, ona sad dominira. Ogoljene pustopoljine, autora vuku ka artefaktima nekadašnjeg života. Prikazi povelikog broja obuće, pokoja plastična boca koja je tek na samom početku raspadanja, štipaljke na konopu koje i dalje čekaju da ispune svoju svrhu, mnogobrojne kade koje nasred otoka skupljaju tek kišnicu.
Crkvu koja je na početku dokumentarca, kako auditivno tako i vizualno, širila Božju riječ, sad vidimo kao prazno utočište. Molitvenik pamti bolje dane, sasušeni vosak u kutu podsjetnik je na dane okupljanja, dok sveci na zidovima gledaju potpuno prazne klupe. Fotografija je uistinu poetična, pa namjesto žala za minulim vremenima, obuzima nas osjećaj mira i spokoja. Fantastično uhvaćena igra svijetla i sjene dodatno doprinosi cjelokupnoj atmosferi.
Usahla vegetacija u potpunoj je simbiozi s ostacima nekadašnjeg života. Ruzinom nagrizene ograde koje se protežu čitavim otokom, drvena vrata i prozori koje je zasigurno pokoji jači vjetar savladao i sravnao s tlom. Polurazrušene kamene kuće, a u jednoj od njih nalazimo glazbeni vremeplov u vidu G’n’R grafita te poruku „Operacija uspela, bolnik umrl.”.
Kao kontrast sveopćoj uspavanoj ljepotici ovoga otoka, jedine konstante koje odolijevaju su zvukovi mora i valova što nemilice udaraju o obalu, neodoljivi zvuk cvrčaka te impresivan broj ovaca i ovnova.
Zadnji dio filma odvodi nas u 2024. Pokoji putnici namjernici nalaze se na otoku, kao i Daniel Devlin, engleski znanstvenik i akademski umjetnik koji istražuje hrvatske otoke, preciznije zaboravljene činjenice istih. Devlin nas dovodi do kuće našeg (ne)opjevanog junaka priče, Silvana Skrivanića.
Ovo je vrsta dokumentarca koju je, a tu se vraćam na početak i vlastite afinitete i vizualne ljubavi, teško opisati riječima. Iznimno ga je lako osjećati, upijati. Kako kažu, vrag je u detaljima, a Aleš je svojom istančanom vizijom uspio stvoriti atmosferični, intimni prikaz otoka gdje je vrijeme stalo. Pomno izabrani detalji i sjajan ritam montaže do samoga kraja gledatelju prepuštaju odluku – kakvu budućnost očekuje Velike Srakane?
Nakon premijere na LFF-u, film će biti prikazan najesen i u Velom Lošinju, u čast Silvanu.
#(P.S.) #Aleš Suk #dokumentarni film #Liburnia film festival #Posljednji Srakaneš #Vele Srakane
