Je li nam riječ Nosferatu zvuči njemački? Pa ako otvorimo slavni Voltaireov roman “Candide”, na početku ćemo u prvoj rečenici pročitati ovo: “U zamku gospodina baruna Thunder-ten-tronckha, u Vestfaliji, živio je jedan mladi dječak…” Mogli bismo, s obzirom na karikirano ime baruna, taj dvorac nazvati Nosferatu. Naravno, Nosferatu nije izvorna njemačka riječ, ali je naslov za dva njemačka filma. Jedan je klasik biser kinematografskog ekspresionizma i matrica za horror, redatelj mu je Friedrich Wilhelm Murnau, a drugi je odličan film Wernera Herzoga.
Irski književnik Bran Stoker objavio je 1897. roman “Dracula”. Murnaov “Nosferatu” bio je produciran 1922. kao prvi film nadahnut vampirskom tematikom Stokerova romana. Ali zašto je naslov filma “Nosferatu”, a ne “Dracula”? Zato jer Stokerova udovica nije dala privolu da roman bude ekraniziran. Dosjetljivi scenarist Henrik Galeen predložio je naslov Nosferatu. Nosferatu je Draculin pseudonim. I tako je grof Dracula postao grof Orlok i ostali likovi dobili su druga imena. Doktor Van Helsing, jedini koji može uništiti vampira, postao je profesor Bulxer, bezopasan i zamišljeno besposlen. Kod Herzoga ćemo naći Van Helsinga, ali kakvog? On je starac bijele kose i obiteljski liječnik. Horror.
“Nosferatu” redatelja i scenarista Roberta Eggersa ima uzbudljiv i znakovit prolog. Ekran je crn, čujemo melodiozne zvukove iz glazbene kutije, potom plač, to je uvod poslije kojeg dolazi lice Ellen, Lily-Rose Depp, lijepe djevojke i uplašene, na rubu očajanja. Ona zaziva nebesku zaštitu, ali u uho joj ulaze samo grozne riječi Nosferatua koji joj obznanjuje da mu ona u potpunosti pripada. Slijedi total, noć, Ellen hoda prostranim vrtom, u pozadini naziremo veliku kuću, u sljedećem kadru Ellen leži na zemlji okružena tajanstvenom i zlokobnom vegetacijom kakvu voli umjetnički saditi David Lynch. Ona je u transu ili u histeričnom napadu – bit će i mjesečarenja – koji će joj tijekom filma češće protresti tijelo opsjednuto demonom, kao u “Egzorcistu” Williama Friedkina.
Ellen ima u Eggersa veću fabularnu važnost nego u prethodna dva “Nosferatua”. U spomenutom prologu ona je obasjana morbidnom modro-ljubičastom svjetlošću koju će Eggers koristiti i kasnije da bi povećao učinke horrora. To dakako nije Eggersovo otkriće jer je takvu uporabu bolećivo lijepe ljubičasto-modre boje, zahvaljujući majstoru kamere Floydu Crosbyju, prije šest desetljeća primijenio – zastrašujuće i očaravajuće – Roger Corman u nizu filmova strave prema pričama Edgara Allana Poea. “Nosferatu” je spektakularna produkcija poput britanskih televizijskih – mahom BBC-a – adaptacija Dickensovih romana.
Idemo natrag na Ellenino lice. Pola lica pripada svjetlu, dok je druga polovica, gotovo simetrično, u tami. Eggers svakako želi istaknuti da u svakomu prebiva mogućnost dobra i zla, svatko ima i i svijetlu i mračnu stranu u sebi. Kontrast je glavni stvaralački princip, u ovom filmu, Roberta Eggersa. Vizualno, poglavito u noćnim prizorima, s bakljama, svijećama, raznim salonskim svjetiljkama, visoko estetiziranim, ali i u vezi aktera i njihovih protuslovnih emocionalnih nagnuća i moralnih opredjeljenja.
Thomas Hutter, Nicholas Hoult, je Ellenin muž. Nema dovoljno novaca, a teži društvenom usponu, slabić, činovnički servilan, odmah je prihvatio ponudu poslodavca Knocka i otputovao iz sjevernonjemačkog gradića u daleku Transilvaniju da s grofom Orlokom sklopi ugovor o prodaji jedne nekretnine. Susret Thomasa i Nosferatua. U odaji dvorca kamin zrači zlaćanu svjetlost. Nosferatu, Bill Skarsgård, je mračan to jest ne vidimo mu lice neko vrijeme. Vidimo skupocjene stvari, škrinju s dukatima, vinsku čašu u obliku kristalne skulpture, srebrni svjećnjak. Nosferatu diše otežano kao da mu je dišni aparat stara istrošena naprava, dakle diše kao Darth Vader, a govori engleski s ruskim naglaskom kao Rade Šerbedžija. Izgleda kao pobočnik Ivana Groznog. Kad po drugi put uzme krv Thomasu, koji nemoćno leži, vampir to čini u ritmičkim dizanjima i spuštanjima tijela pa izgleda da je činovnik Thomas Hutter seksualno zlorabljen. Ali lice mu odaje, uz stenjanje i povike, mazohistički užitak.
Završni prizor. Sunce u punom prodoru u sobu. Pokraj prozora stoji profesor Albin Eberhart von Franz, Willem Dafoe – omiljeni Eggersov glumac, i miluje mačku. Domaća životinja kućna ljubimica kao da pomiruje ono animalno i ljudsko. A na ležaju gola i mrtva Ellen drži jednom rukom u zagrljaju Nosferatua. Njezine noge i kosturski udovi vampira isprepleteni. A u trenutku kad ih kamera zabilježi posve beživotne – vampiru je lako umrijeti jer je polumrtav od početka – kao da gledamo slikarstvo Hieronymusa Boscha. Profesor Albin Eberhart von Franz je na postelju položio cvijeće. Odar za ljepoticu i zvijer.
Robert Eggers voli da mu filmovi imaju samo jednu riječ u naslovu. “Vještica”, “Svjetionik”, “Sjevernjak”. Ne voli suvremenost, preciznije rečeno, aktualnost dvadesetprvog stoljeća. Zaštitni znak svih Eggersovih filmova je divlje neljudska surovost i dosljedna bešćutnost u promatranju i vrednovanju bilo kakvog čovjekovog djelovanja. Dekor kostimi, perfekcija dubinskih kadrova, snijeg, kiša, ozračje… ne smiju nam podjarmiti osjetila i privesti u žrvanj “Nosferatua”. Treba li ipak pogledati “Nosferatua”? Svakako. I onaj F. W. Murnaua i Herzovog. A Eggersov neka gledaju stanari pakla.
Istaknuta fotografija: kadar iz filma “Nosferatu” Roberta Eggersa
#F. W. Murnau #Kritika #Nosferatu #Robert Eggers #Werner Herzog